Sedam razloga zašto je BiH u opasnosti

No, Bošnjaci valjda znaju, ili bi morali znati, da ne mogu sami sačuvati BiH: za to su im sudbinski važni, dragocjeni su patriotski orijentirani Srbi i Hrvati. Tragična je zabluda da će se osigurati spasenje masovnim „importom“ muslimana iz bijeloga svijeta i masovnom rasprodajom grunta tim strancima. Bosna ima budućnost samo u multietničnosti i multireligijskoj kompozitnosti, a te su vrijednosti, nažalost, danas ozbiljno ugrožene, gotovo da su već poražene čak i u onome što se naziva Evropskom Unijom.

Danas je BiH u golemoj opasnosti, možda većoj i od one u vrijeme kada je bila izložena višestrukoj susjedskoj agresiji. Postoji za to više razloga:

1 .Centrifugalne sile iz vremena Miloševića i Tuđmana još uvijek su vrlo aktivne, i to, nažalost, ne samo u njihovoj „političkoj baštini“ u BiH nego i u najvišim državnim vrhovima obje susjedne zemlje. Ta činjenica odveć je očigledna i ona je još uvijek nepromjenljiva politička konstanta. Stoga ona ne predstavlja iznenađenje.

2. Najveća opasnost potječe otuda što postoje ozbiljne indicije (a postoje i već ostvareni njihovi rezultati) da su danas one političke snage u Bošnjaka koje imaju kapacitet da donose odluke sudbinske naravi za državu i narod spremne da izađu ususret apsolutno neprihvatljivim zahtjevima onih baštinika Miloševićeve i Tuđmanove politike čiji krajnji cilj je etničko cijepanje BiH. U nekim važnim aspektima dosadašnjeg djelovanja aktualna bošnjačka politika nagovještava takav pogrešan kurs i tragičan ishod, samo što se dovijaju kako da to prijetvorno imenuju i upakuju.

3 .Akademska zajednica, ili tzv. intelektualci – u većini, sa zabrinjavajuće malim izuzecima – o svemu šuti, naročito u pogledu patriotizma i budućnosti, šuti mučki i izdajnički. Ta šutnja pokazuje i najveću moguću neetičnost, jer nemaju nikakvo pravo na šutnju ljudi kojima su i Bog i Društvo dali znanje i poziciju (da li i pamet?!) da se društveno angažiraju pod prinudom vlastitoga znanja. To je najviši nivo prijevare, a upravo ona ohrabruje političke „elite“ da idu pogrešnim putem: ne dopire do njih dovoljno snažan i artikuliran glas protesta; ne suočavaju se sa odlučnim vanpartijskim intelektualnim i institucijskim korektivima.

4. Bošnjačke institucije ponašaju se na isti način: tiho, nečujno, suštinski i sudbinski oportuno. Nevjerovatno je i neshvatljivo da ta golema masa u akademskoj „javnosti“, ali i tako važne institucije, mogu toliko uporno ne djelovati, šutjeti o svemu značajnom što se zbiva i što se urušava oko njih. Nema sumnje, riječ je o jednoj teškoj društvenoj patologiji, i to upravo onih koji bi morali djelovati korektivno.

5. „Politička opozicija“ (naročito ona u Federaciji, ljevica posebno) također je obeshrabrujuće politički nezrela i inferiorna, beskrajno samoživa. O tome postoje barem dva temeljna dokaza. Prvo, šokantna je politička nesposobnost opozicije (ponavljam: pod njom podrazumijevam uglavnom lepezu tzv. lijevo orijentiranih političkih partija) da politički kapitalizira gotovo svakodnevne teške gafove pozicije. Drugo, krunski dokaz nesposobnosti i samoživosti „ljevice“ je to što se nisu ujedinili ni u fazi izbora zato da bi bili jači, efikasniji protiv onih koji su sada na poziciji. Ima samo jedan razlog zašto to nisu učinili: zato što nijedna od tih partija nije u stanju odreći se mogućnosti da osvoji neku fotelju, a njihovim ujedinjenjem morao bi se neko odreći i neke fotelje. Konsekventno, to znači da ni njimakao ni onima na poziciji nisu državni interesi iznad partikularnih partijskih (i ličnih, dabome) interesa. Tako proizlazi da su gori i od same pozicije.

6. A narod? Šta je s narodom? Narod je potpuno otupio. Uostalom, narod je oduvijek bio najbliži „mentalitetu“ i „naravi krda“: njegov povremeni stampedo mogu inicirati samo tzv. elite. Nerealno je očekivati „probuđenu svijest naroda“ (tako nešto i ne postoji) jer mu se njegove „elite“ predstavljaju upravo kao njegovi spasioci, dok akademska javnost i nacionalne institucije kukavno šute devastirajući time i svoje znanje i svoju etičnost.

7. Velik dio Bošnjaka, prema onome što je meni poznato i što čujem, uveliko je – zbog svega navedenog – zakoračio u mistiku. Naime, oni danas najčešće izgovaraju frazu: „Neka nam je Bog na pomoći“. To kazuju jedni drugima na ulici, osvrćući se unaokolo, „pod šišetima“ na sijelima, verbaliziraju situaciju u nekoj vrsti mističke konspirativnosti. To je ona fraza koja u danome kontekstu ne liči na dovu koliko na fatalističko prepuštanje sudbini, a takvo prepuštanje je duboko protiv suštine islama i ljudske uspravnosti, protiv dostojanstva: prije nego što tu rečenicu izgovori, Čovjek mora učiniti sve što je u njegovoj moći pa tek nakon toga ona postaje dova, a ne fatalistička fraza.
Šta drugo nego prezreti sve to skupa?! I ne pristati uz sav taj jad i čemer!

Piše: Esad Duraković

(Vijesti.ba)