Muzej ratnog djetinjstva kao čuvar sjećanja i glas djece iz ratova

Petog maja se obilježava Dan sjećanja na ubijenu djecu opkoljenog Sarajeva, njih 1.601).

Ovaj dan je u Kantonu Sarajevo proglašen Danom žalosti, a povodom obilježavanja ovog dana razgovarali smo s Maidom Salkanović, menadžericom za komunikacije Muzeja ratnog djetinjstva.

Piše: Amina Nuhanović 

U fokusu razgovora bili su uloga i značaj Muzeja, način na koji se čuvaju i prenose iskustva djece iz ratnih okolnosti, te kako mlade generacije danas razumiju i doživljavaju ove priče.

Kako je istakla Salkanović, Muzej ratnog djetinjstva nastao je iz potrebe da se iskustva djece koja su odrastala u ratu dokumentuju i predstave na način koji nadilazi statistiku i opšte narative.

– Muzej ratnog djetinjstva predstavlja najveću svjetsku arhivu iskustava odrastanja u ratu. U javnim i političkim narativima, djeca se često svode na statistiku ili se posmatraju isključivo kao pasivni akteri. Muzej nastoji promijeniti tu perspektivu, nudeći uvid u stvarne, lične priče djece koja su odrastala u ratnim okolnostima, priče koje, uz patnju i gubitke, svjedoče i o otpornosti, snalažljivosti i svakodnevnim načinima preživljavanja.

Kroz predmete, lična svjedočanstva i dokumentovane priče, Muzej otvara prostor za razumijevanje iskustva rata iz perspektive djeteta, istovremeno potičući empatiju i podsjećajući odrasle na njihovu odgovornost u izgradnji sigurnijeg i pravednijeg svijeta za buduće generacije.

Iako je nastao u Sarajevu, Muzej se razvio u međunarodnu platformu koja danas obuhvata više od 7.000 priča i predmeta iz 21 konflikta širom svijeta – kazala je Salkanović.

Ističe da je stalna postavka primarno posvećena Bosni i Hercegovini, ali uključuje i predmete iz savremenih sukoba, poput onih u Palestini i Ukrajini, čime se uspostavlja veza između prošlih i aktuelnih iskustava djece u ratu.

– Pored svoje dokumentacijske i izložbene uloge, Muzej ima i razvijenu obrazovnu dimenziju. Prikupljene priče koriste se kao temelj za razvoj programa koji promovišu mir, empatiju i kritičko razumijevanje prošlosti, čineći ih važnim alatom u procesima učenja i izgradnje mira – navela je Salkanović.

Osvrnula se i na sudbine djece ubijene tokom opsade Sarajeva, kao i na to šta o njima govore predmeti koji se čuvaju u Muzeju.

– Sudbine djece ubijene tokom opsade Sarajeva ostaju duboko upisane u kolektivno sjećanje, ali ih je teško obuhvatiti jedinstvenim narativom jer je svaka od njih bila jedinstvena, prekinuta u trenutku svakodnevice, igre ili odrastanja. Umjesto da govori u njihovo ime, Muzej ratnog djetinjstva nastoji otvoriti prostor za razumijevanje tih iskustava kroz svjedočanstva onih koji su s njima dijelili djetinjstvo. Muzej ratnog djetinjstva prikuplja predmete i svjedočanstva kroz lične, dobrovoljne doprinose osoba koje su same proživjele ratno djetinjstvo.

U tom smislu, kolekcija se formira na osnovu individualnih priča i iskustava koja su nam povjerena.

U tim pričama, tadašnja djeca i mladi često govore o svojim vršnjacima, prijateljima i članovima porodice koji su stradali tokom opsade i rata u Bosni i Hercegovini, a ponekad Muzeju na čuvanje povjere i predmete koji su njima pripadali. Na taj način, iskustva ubijene djece ostaju prisutna kroz sjećanja i narative onih koji su s njima dijelili djetinjstvo i svakodnevicu – kazala je Salkanović.

Prema njenim riječima, Muzej ratnog djetinjstva u svom radu polazi od dokumentovanih, ličnih svjedočanstava i nastoji o osjetljivim temama govoriti odgovorno i utemeljeno.

– Fokus ostaje na očuvanju iskustava djece i izgradnji kulture sjećanja zasnovane na činjenicama, uz izbjegavanje senzacionalizma i neprovjerenih narativa – navela je Salkanović.

Govorila je i o tome koliko danas mladi posjećuju Muzej i koliko su upoznati s činjenicom da su njihovi vršnjaci ubijani tokom opsade.

– Muzej ratnog djetinjstva redovno posjećuju školske grupe iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i mladi koji dolaze individualno. Njihove reakcije su raznolike i često oblikovane ličnim iskustvima i prethodnim znanjem, ali ono što im je zajedničko jeste da ih priče rijetko ostavljaju ravnodušnim. Susret s ličnim svjedočanstvima djece koja su odrastala u ratu često otvara prostor za dublje razumijevanje i empatiju, a mnogi mladi ističu da im ovakvo iskustvo pomaže da drugačije sagledaju vlastito djetinjstvo i vrijednost života u miru – rekla je Salkanović.

Pored posjeta, kako ističe, mladi aktivno učestvuju i u obrazovnim programima Muzeja.

– Kroz inicijative poput programa “Kreativnost za mir”, obučavaju se kao vršnjački edukatori i edukatorice u oblasti mirovnog obrazovanja, koristeći priče iz Muzeja kao alat za učenje i dijalog. Do sada su nastavnici i vršnjački edukatori širom zemlje realizovali više od 850 radionica, u koje je bilo uključeno preko 15.000 mladih – zaključila je Salkanović.

Za naš portal dostavila je i neke priče koje su vezane za szdbine ubijene djece opkoljenog Sarajeva: 

Nedovršen rad

Amel je poginuo 3. maja 1995. godine.

Bilo je primirje.

Snajper ga je ubio sa Špicaste Stijene.

Brat rahmetli je bio umjetnik.

Sjećam se da je uvijek nešto crtao, čak i pod svijećama, nije odmarao.

Tog dana, ovaj rad je ostao na njegovom radnom stolu.

Nedovršen.

Prekinut prije vremena.

A imao je samo 16 godina.

Džemil, 1983

Pobjednik dječijeg festivala

Irfan je bio moj mlađi brat i najbolji prijatelj, drug u svim zajedničkim nestašlucima i izrazito muzički nadaren dječak. Tog novembarskog jutra 1992. godine učestvovao je na kvalifikacijama dječijeg festivala „Djeca pjevaju hitove“ i nestrpljivo iščekivao proglašenje pobjednika.

U džepu svojih leviski nosio je mali kalendar, na kojem je bio zaokružen datum proglašenja pobjednika. Bili smo ispred svoje kuće i unosili drva za ogrjev, kada je u blizini eksplodirala granata. Sjećam se buke, prašine u očima i maminog vriska s prozora našeg stana.

Irfan je proglašen pobjednikom dan poslije, isti dan kada je i sahranjen.

Jasmin, 1975

Penjalka – sveti komad željeza

Iza moje zgrade bilo je igralište s penjalkom i ljuljačkama, gdje smo provodili nebrojene sate u igri. Dvanaesti juli 1992. godine bio je neobično tih ljetni dan u našem naselju Hrasnica. Mi, djeca iz komšiluka, okupili smo se u parku da se igramo. Moj drug Ljubiša i ja odmakli smo se od penjalke da se igramo igre koju smo sami izmislili.

Malo prije nego smo počeli igru, granata je pogodila penjalku i prepolovila je tačno na sredini. Bilo je 14 sati i 50 minuta. Detonacija me oborila na zemlju i izgubio sam svijest. Ljubiša se nalazio malo dalje od mene i otrčao je u kuću. Njegov otac je dotrčao do mene, prodrmao me, i tek tada sam se osvijestio. Rekao mi je da stavim ruke oko njegovog vrata i puzeći me počeo izvlačiti prema zgradi. Poslije nekoliko metara skroz sam došao sebi i rekao da mogu sam, pa sam ušao u zgradu i tek tada sam osjetio da sam ranjen.

Tog dana, na penjalci koja je ispred vas, poginuli su Azmir Bradarac (1976), Sanela Hadžiomerović (1978), Aldina Čolpa (1979) i Admir Čolpa (1985). Od iste granate ranjeni smo Dženita Hadžiomerović, Adrijana Gligorijević, i ja, Haris Barimac.

Dva dijela penjalke koji nedostaju sada su dio spomenika koji se nalazi na tom mjestu. Kasnije su, tokom renoviranja, htjeli odnijeti i našu penjalku. Naravno, nismo je dali. Čuvao sam je na tavanu, pa u garaži, više od deset godina.

Haris, 1978.

(Preporod.info)