Piše: Mustafa Cerić
U suočavanju s tezama koje iznosi Marc Zell, ne nailazimo samo na politički argument, već na širi pokušaj da se moralni i historijski okvir Bosne reinterpretira. Takvi argumenti zahtijevaju pažljivo preispitivanje, naročito kada se pozivaju na civilizacijske strahove i selektivno tumače pravne činjenice i historijsko iskustvo.
U središtu ove rasprave nalazi se ključno pitanje: da li provođenje pravne odgovornosti – kroz sankcije ili druge mehanizme – predstavlja destabilizaciju ili je, zapravo, preduslov trajnog mira.
Kao što je već utvrđeno, postupci Milorada Dodika – njegovo osporavanje ustavnog poretka, odbacivanje obavezujućih sudskih odluka i negiranje genocida – smještaju ga izvan normativnih okvira koje demokratska društva moraju braniti. Predstavljati sankcije kao napad na kolektivnu ravnotežu, umjesto kao reakciju na individualno djelovanje, znači zamagliti odgovornost i ukinuti razliku između prava i identiteta.
Zloupotreba civilizacijskih narativa
Posebno problematičan aspekt ove argumentacije jeste oslanjanje na civilizacijski okvir koji Bošnjake (muslimane) prikazuje kao kanal za navodne vanjske destabilizirajuće utjecaje. Takav narativ nema empirijsko uporište, ali nosi rizik ponovnog uvođenja etno-religijskog esencijalizma koji je poslijeratni poredak nastojao prevazići.
Bosna i Hercegovina nije poprište sukoba civilizacija; ona je pluralno društvo čija stabilnost zavisi od suživota konstitutivnih naroda unutar zajedničkog pravnog okvira.
Dejtonski mirovni sporazum nije uspostavio trajnu podjelu kao cilj, već okvir unutar kojeg se suživot postepeno normalizira. Tumačiti taj okvir kao borbu nultog zbira između etničko-religijskih blokova znači povratak logici koja je proizvela sukob.
Sarajevska Hagada i etika historijskog pamćenja
U tom kontekstu, pozivanje na jevrejsku historiju, posebno simboliku Sarajevske hagade, zahtijeva preciznost i odgovornost. Hagada, sačuvana kroz stoljeća previranja, uključujući i Drugi svjetski rat, svjedoči o zaštiti jevrejskog naslijeđa od strane stanovnika Bosne, naročito muslimanske zajednice. Tokom Holokausta, lokalni akteri – posebno bosanski muslimani – riskirali su vlastite živote kako bi ovaj rukopis sačuvali od uništenja, što je postalo simbol međureligijske solidarnosti.
Ovaj historijski zapis ne potvrđuje tvrdnje o „posebnoj tradiciji antisemitizma“ među Bošnjacima. Naprotiv, pokazuje naslijeđe suživota i zaštite. Jevrejska zajednica u Bosni često je upravo na to ukazivala kao dokaz šireg građanskog etosa koji nadilazi religijske podjele, čak i u vremenima krajnje opasnosti.
Zbog toga je instrumentalizacija jevrejskih simbola radi stigmatizacije druge zajednice ne samo historijski netačna, nego i etički problematična. Sjećanje koje utjelovljuje Sarajevska hagada poziva na skromnost, solidarnost i odbranu istine – a ne na njenu zloupotrebu u savremenim političkim sporovima.
Odgovornost nije pristrasnost
Tvrdnja da sankcije protiv Dodika predstavljaju probošnjačku ili „pro-muslimansku“ pristrasnost pogrešno razumije prirodu međunarodnog pravnog sistema. Sankcije se ne uvode na osnovu identiteta, već ponašanja. Presude o genocidu u Srebrenici, donesene pred međunarodnim institucijama poput Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, zasnovane su na dokazima, procedurama i pravu – a ne na etničkoj ili vjerskoj pripadnosti.
Negirati te presude ili njihovo priznanje prikazivati kao pristrasno znači podrivati univerzalnost pravde. Ako se pravna odgovornost može odbaciti kao pristrasnost svaki put kada pogađa određenu grupu, sama ideja nepristrasne pravde gubi smisao.
Evropa, suverenitet i granice revizionizma
Širi geopolitički okvir, koji povezuje unutrašnje prilike u Bosni s navodnim vanjskim utjecajima, također zahtijeva preispitivanje. Iako je oprez prema stranom utjecaju legitiman, on ne može biti izgovor za podrivanje suvereniteta i ustavnog poretka države. Secesionistička retorika, naročito kada je praćena odbacivanjem međunarodnih sporazuma, više podriva nego što štiti evropske vrijednosti.
U tom smislu, razlika između evropske integracije i revizionističke politike postaje očigledna. Prva počiva na vladavini prava i zajedničkim normama, dok druga nastoji jednostrano redefinirati već riješena pitanja. Politički pravac kakav slijedi ruski predsjednik Vladimir Putin – s kojim je Dodik često politički usklađen – pokazuje rizike takvog pristupa.
Odgovornost argumenta
Argument koji pretenduje na civilizacijski značaj mora biti utemeljen na istini, a ne na selektivnom pamćenju ili retoričkim obrtima. Budućnost Bosne ne zavisi od dominacije jedne zajednice nad drugom, već od dosljedne primjene prava, očuvanja historijske istine i odbacivanja narativa koji složena društva svode na pojednostavljene podjele.
Sankcije protiv Milorada Dodika nisu narušavanje ravnoteže; one su potvrda principa. Njihovo ukidanje bez stvarne promjene ne bi ispravilo nepravdu, već bi legitimiziralo obrasce ponašanja koji podrivaju i unutrašnju stabilnost i međunarodne norme.
Na kraju, pouka Sarajevske hagade nije podjela, nego zajednička odgovornost: zaštititi ono što je krhko, sačuvati ono što je istinito i oduprijeti se iskušenju da se historija prilagođava potrebama sadašnjosti.
(Preporod.info)
