Kontradikcije i konstrukcije: Etiketiranje Bošnjaka od 1990-ih do danas

Piše: Hikmet Karčić

Od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu početkom 1990-ih, javni diskurs o Bošnjacima često je bio obilježen ratnom propagandom i kontinuiranim pokušajima ideološkog etiketiranja.

U različitim fazama rata i poratnog perioda Bošnjacima su pripisivane etikete koje su se međusobno isključivale, ali su imale zajednički cilj: delegitimirati političke zahtjeve, diskreditirati društvo u cjelini i proizvesti sliku prijetnje koja nadilazi lokalni kontekst.

U predratnom i ratnom periodu Bošnjaci su u određenim narativima opisivani kao iredentisti ili "komunistički nacionalisti", što je već samo po sebi kontradiktorna konstrukcija. Istovremeno su označavani kao islamski fundamentalisti, a paradoksalno i kao "ustaše", iako je riječ o historijski i ideološki nespojivim kategorijama ("ustaško-džihadska zavjera"). Ove etikete bile su instrument političke mobilizacije i ratne propagande, čiji je cilj bio stvoriti opravdanje za organizirani zločin i teritorijalne pretenzije.

Tokom rata, dodatno se razvijaju narativi o navodnim vezama sa stranim akterima poput Libijske Džamahirije ili Irana, čime se konflikt pokušava internacionalizirati i predstaviti kao dio šireg geopolitičkog ili "civilizacijskog sukoba".

Značaj ovakvih tvrdnji bio je prvenstveno u proizvodnji percepcije o Bosni i Hercegovini kao prostoru nestabilnosti i radikalizma.

Nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. godine diskurs se transformira, ali obrazac ostaje sličan. U globalnom kontekstu "rata protiv terorizma" Bošnjaci se sve češće dovode u vezu s različitim terorističkim organizacijama, uprkos činjenici da su upravo oni bili žrtve sistematskog nasilja tokom 1990-ih. Tokom uspona i pada tzv. Islamske države (ISIL) ovaj narativ se ponovo aktivira, pri čemu se izolirani slučajevi individualnih odlazaka na strana ratišta generaliziraju i koriste za stvaranje slike o kolektivnoj sklonosti ka radikalizmu.

U novije vrijeme primjetno je ponovno pojavljivanje tvrdnji o navodnoj povezanosti Bosne i Hercegovine, odnosno Bošnjaka, s Iranom.

Ovdje dolazimo do posebno zanimljivog fenomena: isti ili srodni krugovi analitičara i komentatora, koji su ranije insistirali na vezama s različitim sunitskim radikalnim pokretima, sada sugeriraju povezanost s iranskim, šiitskim političko-religijskim strukturama.

Riječ je o ideološki i teološki dijametralno suprotnim centrima, što dodatno ukazuje na to da konzistentnost nije cilj ovih narativa.

Upravo ta kontradiktornost razotkriva njihovu osnovnu funkciju. Nije presudno koja će etiketa biti upotrijebljena, bilo da je riječ o "iredentistima", "fundamentalistima", "teroristima", "iranskim saveznicima", "Muslimanskom bratstvu" ili nečem drugom, već da se stalno održava percepcija Bosne i Hercegovine kao problema, a ne kao društva koje je prošlo kroz razaranje, genocid i složen proces poslijeratne obnove.

Kada se jednoj zajednici istovremeno pripisuju međusobno isključive ideološke i vjerske identifikacije, postaje jasno da je osnovni cilj takvih narativa - diskreditacija.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.

(Preporod.info)