Umjetnost kao unosni biznis odabranog sloja društva

Demokratizacija umjetnosti, kao i demokratizacija većine drugih pojmova, najmanje znači proširenje kapaciteta i davanje prilika većem broju ljudi da učestvuje u istima.

Ne zato što je nešto neispravno u formulaciji izraza, nego zato što se čovječanstvo još uvijek nije otarasilo dinamike vlasti jačih nad slabijima, niti je podloga za razumnu i zdravu socijaldemokratiju ikada igdje do kraja ispoštovana, a na ovo dokle jesmo došli, nakalemilo se dosta pojmova i ideja koje samo nalikuju na ono što imenom predstavljaju.

Piše: Faris Suljić

Nešto je neodoljivo privlačno u toj mazohističkoj dinamici gazde nad pretpostavljenima, svijet uporno teži ka konzerviranju nečega što im u (o) sjećanju daje sigurnost, teži ka jednoumlju i jednostavnim odgovorima na iznimno komplikovana pitanja, kao i komplikovanje odgovora na vrlo jednostavna pitanja. Ponašanje koje proizilazi iz tih težnji održava status kvo, koji je odveć postao žestok i sve više nalikuje vagonu koji se oteo od lokomotive i bijesno leti niz brdo.

Ljude je strah i prirodno je da traže mir u ponavljajućim obrascima, u prepoznatljivim scenarijima, životnim ili ekranskim, u očekivanom ishodu – jer žive u vremenu nesnosne nejasnoće ishoda.

Smatram neozbiljnim pričati o umjetnosti, i kulturi, izoliranima od geopolitike, društvenog konteksta i poretka, stoga sam počeo sa izlaganjem prethodno spomenutog. Umjetnička djela su male polirane cigle koje sačinjavaju velike stubove kulture jednog naroda ili civilizacije.

Stubovi kulture drže i čine plemenitim jedno društvo. Kulturno osiromašeno društvo se ne može nadati dugom vijeku trajanja, jer gubi faktore koji ga definišu, kao što i gubi priliku da sam sebe definiše, što na koncu vodi do tačke kompletne asimilacije sa drugim, to jeste nestankom sebe.

Neminovno je da društva jedna sa drugima sudjeluju u umjetnosti, i pogotovo da manja društva prilivaju tendencijama većih, stoga bi suludo bilo potenciranje hermetičkog pristupa kulturi, a i takvo nešto bi zahtjevalo jaku prisutnost ignorancije prema stvarnosti i spontanosti sa kojom se ona odigrava.

Kao i sve drugo što je lijepo i smisleno, kapitalistička mašina ima svoj izričit talent da to svede na brojku, materiju, isplativost i jasnu korist uskom krugu ljudi.

Kako pošteđeni nisu niti zdravstvo, niti voda, niti hrana, niti životi nedužnih, niti svetinja, niti dom, tako je vrlo lahko zaključiti da ni umjetnost nije mogla biti zaobiđena.

Norveški institut za film je, prije tri godine, dao sredstva za snimanje dva dugometražna igrana filma koja tretiraju isti historijski događaj, potop njemačkog ratnog broda „Blücher“ na obali Osla. Greška se desila jer su dva različita tima dijelila pozamašan iznos finansija samo najprofitnijim idejama, što su u Norveškoj zadnjih deceniju ili dvije, uglavnom one koje tretiraju Drugi svjetski rat, tema koja najviše zanima srednju klasu Norveške, a koja je glavna kupovna moć iza karte za kino.

Ova igra slučaja je na površinu iznijela ogroman propust zbog kojeg stagnira film i kultura Norveške, ali i drugih sredina: finansiranje putem grantova, bez kojih nema filmske industrije, mogu dobiti samo oni koji mogu dokazano obraditi ofucane teme na društveno prihvatljiv način.

U svom diplomskom radu sam argumentovao kako takav pristup filmu može dugoročno samo škoditi norveškoj kulturi, jednim djelom jer će kultura postati sterilna i isprazna, a drugim jer će posao u ionako slabašnoj industriji imati većinom isti krugovi ljudi, koji su se dokazali na parametrima relevantnim za ovakvo društvo, filmovi su im profitabilni i ne postavljaju nikakva značajna pitanja.

Takvo stanje tjera mlade ljude od bavljenja umjetnošću, rezervira je za određene ljude. Dok mlađi koji nemaju iskustva dođu na red, sa novim ili starim idejama, ili će ispasti iz tekovina industrije zbog nemogućnosti sudjelovanja, ili će izgubiti volju dok se bore na život i smrt kako bi otplatili mjesečne račune i preživjeli.

Jednostavan protuargument je, zašto se baviti industrijom koja nije deficitarna, a još jednostavniji odgovor je, ‘jadna nam majka’ ako je film i kultura isključivo stvar dobiti i poklapanja brojki. Takvo rezonovanje dalje produbljuje pošast omladine, ali i ljudi generalno, koji se sve manje mogu snaći i prepoznati u strukturama današnjeg društva.

O detaljima ovoga, nekada idući put, ali najprostije rečeno, što se umjetnosti tiče, rezerviranjem umjetnosti, sklanjanjem iste od prirodno zbunjenog i ‘nevalentnog’ bića poput čovjeka, ozbiljno ukraćuje dostupne opcije za izražaj i kanalisanje, između ostalog, egzistencijalne žudnje, ili slomljenog srca, ili duboko urezane traume, i tako dalje.

(Islamske informativne novine Preporod)