Dvojac koji je želio

Prošlo je nešto više od šest godina kada je Izvršni odbor Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine u stranu potisnuo prijedlog Emira Spahića da selektor naše reprezentacije bude Sergej Barbarez, čovjek koji je za naš tim odigrao 47 mečeva, postigao 17 golova i bio miljenik navijača.

Piše: Omer Kavazović

Izbor je pao na bugarskog stučnjaka Ivayla Peteva, koji je reprezentaciju proveo do A lige nacije ali nikada nije imao onu odlučnost da napravi veći iskorak, pa je nakon dvije godine smijenjen.

Malo će se javnosti sjetiti da je Barbarez tada putem društvenih mreža napisao: “Bolja su dvojica koji žele od jednog koji mora”.

Iza Peteva, redom su se nizali Faruk Hadžibegić, Meho Kodro i Savo Milošević. Dakle, za dvije godine imenovali smo četiri selektora, računajući i Barbareza.

Nakon što je interes javnosti za reprezentaciju opao na najniže moguće grane, Fudbalski savez odlučio je da ipak u priču uvede dvojicu bivših kapitena reprezentacije.

Spahić je postao direktor reprezentacije zadužend a našu djecu vraća kući, a Barbarez selektor, i za svoje zamjenike redom imenovao ljude koji su sa njima zajedno igrali za najdraži dres: Zlatan Bajramović, Mirko Hrgović, Ninoslav Milenković, Saša Papac i Kenan Hasagić bili su okosnica novog stručnog štaba.

Iako su se spominjala još neka druga imena, Barbarez je na kraju imenovao štab sa 11 članova za koje je kazao da će svako od njih imati svoj dio zadatka koji će obavljati.

Onda je uslijedio i prvi spisak na kojem su se našli momci koji su ranije odbijali poziv za reprezentaciju. Javnost je pogotovo bila iznenađena dolaskom Armina Gigovića, Dženisa Burnića i još nekih imena.

Barbarez je na svojoj prvoj press konferenciji izjavio da za reprezentaciju ne igraju oni koji najbolje znaju, nego oni najviše žele i osjećaju.

Cilj je novom stručnom štabu i direktoru Spahiću bio da popravi stanje reprezentacije koja je u dvije godine pobijedila Lihtenštajn, i da izgradi ekipu koja bi se borila za plasman na EURO 2028.

Nakon inicijalnog kraha i poraza prvo u dvije prijateljske utakmice od Engleske i Italije (o njima nešto kasnije), pa potom i ispadanja iz A skupine Lige Nacije i rekordnog poraza od Njemačke od 7:0.

Brod je tonuo, tražila se ostavka Barbareza koji je kazao da je njegov cilj da pripremi reprezentaciju i uigra je za kvalifikacije za EURO.

Ali onda su došle kvalifikacije za SP 2026 I pobjeda u Rumuniji od 1:0. I javnost je vjerovala da ipak možemo nešto postići. Spahić je u sjeni okupljao mlade igrače kao zalog za budućnost, ali niko ni u ludilu nije mogao vjerovati da će Kerim, Esmir, Tarik, Arjan i drugi biti okosnica koja će nas ustvari dovesti do plasmana na smotru najboljih reprezentacija.

Spahić i Barbarez uspjeli su da u ekipu dovedu klince koji su kao dječaci nosili dresove Džeke i drugih legendi, proganjali ih za slike, a danas imaju priliku da sa njima slave plasman na Svjetsko. Isto tako, ta djeca su, iako mlada, donijela novu žilavost “Zmajevima” i unijela jedan vid drskosti i smjelosti koji se iskreno, dugo čekao.

To se najbolje vidjelo u Cardiffu, gdje smo nakon primljenog gola postigli izjednačujući u samoj završnici meča kada je najstarijem igraču Džeki asistirao najmlađi Alajbegović.

Kerim se nije ni rodio kada je Edin prvi put zaigrao za naš “A” tim, a u utakmici gdje je trebalo iskustvo, odlučila je hrabrost.

Potom su u penal seriji pokazali da kao mladi igrači nemaju strah od neuspjeha i promašaja. Odlučujući penal u toj seriji postigao je upravo Alajbegović i doveo nas pred Italiju.

Šesti baraž, to prokletstvo koje nas progoni dugo, a na drugoj strani, jedna reprezentacija koja “mora” ići na Svjetsko prvenstvo.

Ali, kako nas je to na početku ovog teksta naučio Sergej, bolja su dvojica koji žele od jednog koji mora.

Pred utamicu su svi igračiu vrlo mudro izjavljivali da se ne boje nikoga i da će igrati srcem i boriti se za prolaz.

Upravo ta simbioza mladosti ponukla je i “starca” Džeku da pred kraj regularnog dijela istrči nazad i ukliže kako bi spasio kontru, tako pokazavši kako kapiten treba stojati na terenu i svojim primjerom pokazati drugima kako trebaju igrati.

Italijane su ova djeca “zgazila”. Ruku na srce, oni su nas tu i pustili, ali to je njihov rizik da čuvaju rezultat sa igračem manje. Ali ono u čemu su neke ranije selekcije manjkale, ova je imala, a to je hrabrost da krene naprijed, kreira šanse i na kraju, “ugura” loptu u gol Donnarume.

Do penal serije su imali par šansi, ali uz vodstvo Barbareza, nisu gubili živce te ih nije “nosila” publika da u konačnici u želji za pobjedom izgore.

Uz to vodstvo sa klupe i koheziju na terenu, “Zmajevi” su u penal seriji srušili snove Italijana o plasmanu na Svjetsko gdje nisu bili od Brazila, kada i mi.

Ostatak znamo svi, ali ono što je suština i o čemu smo govorili u tekstu nakon pobjede i plasmana jeste da je dvojac sa slike Barbarez i Spahić, čak I uz negodovanje i osporavanje javnosti uspio da napravi ekipu koja je za dvije godine uz težak rad i dobre rezultate postigla ono što joj niko nije ni predviđao.

Njihov gard i stav je na početku uvijek bio oštar. Za reprezentaciju će igrati oni koji to zaslužuju, ne samo igrom, nego karakterom.

I upravo je to bila formula uspjeha – da uz iskustvo Džeke, Kolašinca, članova stučnog štaba I poletnost mladih igrača sada imamo sve ono što je pred njima bilo zacrtano prije dvije godine: Rezultat i ekipu za budućnost.

To su samo mogli postići dvojica koja su željela i u dubini svog srca osjećala da mogu postići zacrtano.

Rezultat njihovog rada sada je mjerljiv, a šta nas tek čeka, to ćemo još vidjeti.

(Preporod.info)