Mirela Osmanović: Memorijalni centar danas predstavlja najvažniji trezor dokaza o genocidu u Srebrenici
Mirela Osmanović rođena je nekoliko godina nakon genocida u Srebrenici, ali je odrastala u njegovoj tišini, sjeni i posljedicama, u svijetu u kojem su praznine govorile glasnije od riječi.
Nikada nije upoznala svoju braću ubijenu u julu 1995. godine, ali je s njima odrasla kroz priče, kroz bol porodice i kroz tišinu koja je ostala iza njih. Njihova odsutnost nije bila samo porodična tragedija, već dio svakodnevice koja je oblikovala njen identitet, njene izbore i njen pogled na svijet.
Za Preporod.info Mirela je govorila, ne samo kao članica porodica ubijenih u genocidu, nego i kao zaposlena u Memorijalnom centru Srebrenica Potočari, gdje radi kao asistentica za međunarodnu saradnju i aktivno učestvuje u edukaciji, međunarodnom povezivanju i komunikaciji o genocidu.
Povodom 23. godišnjice od prve kolektivne dženaza koja je klanjana za 600 žrtava genocida u Srebrenici, ukazala je na poseban značaj Memorijalnog centra, njegovu ulogu, ali i patnju kroz koju su prošle porodice ubijenih Srebreničana.
– Rad u ovoj instituciji za mene ima posebnu težinu i vrijednost. Sva znanja, akademske vještine i kompetencije koje sam sticala tokom obrazovanja danas doživljavam kao alat i doprinos beskompromisnoj borbi za istinu, pravdu i zaštitu historijskog pamćenja od nasrtaja revizionizma. U toj kompleksnoj historiji suočavanja s prošlošću, 31. mart 2003. godine zauzima važno mjesto. Tog dana u Potočarima je obavljena prva kolektivna dženaza, kada je ukopano 600 identificiranih žrtava genocida. Taj čin nije bio samo vjerski obred, bio je to trenutak kada je prekinuta šutnja masovnih grobnica i kada su žrtvama, kojima je sistematski oduziman ljudski identitet, konačno vraćena njihova imena i dostojanstvo – kaže Osmanović.
Posebno se osvrnula na tri decenije od genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici u julu 1995. godine, najmračnijeg poglavlja moderne evropske historije.
– Tokom tih trideset godina, mukotrpan proces suočavanja s posljedicama genocida odvijao se paralelno na više isprepletenih nivoa: kroz fizičko traganje za nestalima u masovnim grobnicama, forenzičku identifikaciju i dostojanstven ukop žrtava, pravne i historijske procese pred međunarodnim sudovima, te kroz postepenu, ali nužnu izgradnju institucionalnog i društvenog okvira za očuvanje trajnog sjećanja. U središtu tog okvira danas stoji Memorijalni centar Srebrenica. Njegovo postojanje nije tek rezultat administrativnih odluka, već kruna decenijske, nadljudske borbe porodica žrtava, prije svega majki Srebrenice, koje su svojim tijelima i glasovima branile pravo na istinu – istakla je Osmanović.
Za sebe kaže da pripada generaciji rođenoj nakon genocida, ali naglašava da je on u potpunosti oblikovao njeno djetinjstvo, identitet i životni put.
– Odrastanje u društvu koje neprekidno traga za posmrtnim ostacima svojih ubijenih, koje svakog jula ispraća nove, često nekompletne tabute u Potočarima, a koje se istovremeno svakodnevno suočava s agresivnim i sistemskim negiranjem počinjenog zločina, učinilo je da Srebrenica za mene ne bude samo historijska činjenica. Ona je trajna društvena, moralna i duboko lična odgovornost. Upravo iz te odgovornosti proizilazi moja odluka da svoje profesionalno djelovanje vežem za Memorijalni centar Srebrenica.
Danas, kako navodi, Memorijalni centar Srebrenica nije samo mezarje, već funkcioniše kao memorijalna, istraživačka, arhivska i obrazovna institucija od državnog i međunarodnog značaja.
– Njegova misija je sistemsko dokumentovanje genocida, prikupljanje usmenih svjedočanstava preživjelih te razvoj naprednih obrazovnih programa o masovnim zločinima, tranzicijskoj pravdi i prevenciji genocida. Memorijalni centar je izrastao u instituciju od globalnog značaja, referentnu tačku za istraživače, akademike i donosioce odluka iz cijelog svijeta. U savremenom društveno-političkom kontekstu njegov značaj daleko prevazilazi komemorativnu funkciju. Živimo u vremenu u kojem su negiranje genocida, trijumfalizam i agresivni historijski revizionizam postali legitimizirani narativi u javnom i političkom prostoru. U takvom ambijentu, institucije koje se temelje na činjenicama i koje sistematski i naučno prikupljaju dokumentaciju i svjedočanstva postaju prva i posljednja linija odbrane historijske istine. Memorijalni centar danas predstavlja najvažniji trezor dokaza o genocidu u Srebrenici, branu pred kojom padaju svi pokušaji relativizacije zla – kaže Osmanović.
Posebnu dimenziju ovom procesu daje činjenica da danas u radu Memorijalnog centra učestvuju i generacije rođene nakon genocida.
– Ova generacijska smjena nosi ogroman društveni i simbolički značaj. Dok su prve dvije decenije nakon rata bile obilježene borbom preživjelih i porodica žrtava za istinu, pravdu i pravo na mezar, današnje generacije preuzimaju odgovornost za institucionalno očuvanje tog sjećanja. Naš zadatak je da to pamćenje zaštitimo, sistematiziramo i prenesemo onima koji dolaze, ne kao narativ mržnje, već kao opomenu i lekciju za cijelo čovječanstvo – kazala je Osmanović.
Potcrtava da je zbog svega navedenog uloga Memorijalnog centra danas presudnija nego ikada.
Društvo u kojem se ratni zločinci predstavljaju kao heroji, a žrtve se iznova dehumaniziraju, zahtijeva snažne, nezavisne i profesionalne institucije koje će beskompromisno štititi utvrđene činjenice. Memorijalni centar u Potočarima zato nije samo mjesto pijeteta i tišine, on je živi, dinamični prostor neprestane borbe protiv revizionizma, zaborava i laži – navela je.
Poručuje i da postojanje i svakodnevni rad Memorijalnog centra predstavljaju trajni dokaz da se sjećanje na genocid ne može svesti samo na jedan dan u godini.
– Ono se živi i brani kroz kontinuiran, mukotrpan rad institucija, kroz naučna istraživanja, edukaciju i hrabro, institucionalno suočavanje s prošlošću. To je naš dug prema onima koji leže u Potočarima, ali i naša obaveza prema budućnosti. To je naša istina – istina vrijedna borbe – kazala je Osmanović.
(Amina Nuhanović/Preporod.info)
