Od petka do petka: Hafiz Izet-ef. Salkanović

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 20. do 26. marta 2026. godine za čitatelje portala Preporod.info piše hafiz Izet-ef. Salkanović, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Zvornik.

Petak, 20. marta 2026.

Ševval je. Prvi dan Ramazanskog bajrama. Po običaju, sabah-namaz na ovo bajramsko jutro klanjam u džamiji u Kraljevićima. Ta bajramska jutra uvijek imaju neku posebnu tišinu. Ljudi su radosni, ali nekako i mirniji nego inače. A čovjek, htio-ne htio, pomisli i kako vrijeme prolazi. Ovaj Bajram mi je baš takav bio.

Nakon sabaha odlazim u Zvornik na bajram-namaz. Otkako sam preuzeo emanet glavnog imama, nekako sam uobičajio – sabah u Kraljevićima, a bajram-namaz u Riječanskoj džamiji u Zvorniku. Na predbajramskom vazu nije bilo puno ljudi. Volio bih da ih je bilo više, ali opet – oni koji su došli pažljivo su slušali. Osman-ef., imam džamije, je govorio o sedam svjedoka koji će svjedočiti za ili protiv čovjeka na Sudnjem danu. Lijep vaz, baš čovjeka natjera da se zamisli.

Predvodio sam bajram-namaz i kazivao hutbu. Po mojoj procjeni bilo je nekih 150 do 160 klanjača. Elhamdulillah. Uvijek mi je drago vidjeti džamiju puniju nego inače, iako znam da mnogi dolaze samo za Bajram.

Nakon toga je bio i tradicionalni bajramski prijem Medžlisa. Tu budu naši imami, teravih-imami, članovi odbora, vakifi, ali i ljudi iz javnog života Zvornika i Sapne. Lijepo je kada se ljudi sretnu, sjednu, popričaju. Nekad se tu čuje više korisnih stvari nego na formalnim sastancima.

Kući sam stigao pred džumu. Ovaj put sam džumu klanjao kao muktedija u Kraljevićima. Iskreno, to mi je baš prijalo. Rijetko imam priliku da stanem u saf bez obaveze da govorim ili predvodim. Nekako čovjek tada drugačije doživi namaz.

Poslije džume smo otišli u moj rodni Teočak. Predložio sam supruzi da prvo odemo na babin mezar. Zejd i Zubejr su odmah rekli da idemo. Ovo je prvi Bajram da babo nije s nama. I onda Bajram dobije i onu drugu stranu – radost jeste, ali ima i tuge, sjećanja, dove.

Ostatak dana smo proveli kod majke. Okupili smo se svi – sestre, djeca, unučad… Takvi dani su rijetki. Često izgovorimo onu rečenicu koju su stariji govorili: nikad se mlađi sastati nećemo.

Kući smo stigli kasno, poslije jacije.

Subota, 21. marta 2026.

Nakon sabah-namaza već smo znali kakav nas dan čeka. Dan šehida. Centralno obilježavanje smo organizovali u Memorijalnom centru u Gornjoj Kalesiji, gdje je ukopan veliki broj naših šehida.

Program smo počeli učenjem Ja-sina i dove. Naroda je bilo, ali opet – uvijek imam osjećaj da bi nas trebalo biti više. Pogledam oko sebe i vidim ista lica kao i ranijih godina. Ljudi koji redovno dolaze i koji ne zaboravljaju. To su obično porodice šehida, njihovi prijatelji, ali i oni koji smatraju da je važno čuvati sjećanje.

Bilo je tu i naših imama iz više džemata. Neki su prije toga imali programe u svojim džematima, neki poslije. Znam koliko im to oduzme vremena, pogotovo ovih dana poslije Ramazana kada su svi pomalo i umorni.

Često razmišljam o tome kako ljudi zapravo ne vide koliko imami rade. Njihov posao ne završava kada izađu iz džamije. Ima tu mnogo razgovora s ljudima, posjeta bolesnima, pripreme hutbi, mekteba, dženaza, ali i administrativnih obaveza koje se ne vide. Zato mi je važno da kolege, kad god mogu, uzmu slobodne dane i da malo predahnu. To nije luksuz nego potreba. Ako imam nema vremena da se odmori i posveti porodici, teško može dugoročno nositi sve obaveze koje ovaj posao nosi.

Nakon programa krenuli smo prema Krajini, u Bužim, kod suprugine porodice. Put je dug, ali je bio baš lijep. Proljeće je već krenulo, a Krajina u to vrijeme ima neku posebnu svježinu. U Prijedoru smo napravili kratku pauzu, a onda nastavili dalje.

Kada smo se približili Uni, opet sam imao onaj isti osjećaj kao i ranije – zanimljivo je kako me život vodi, od Drine do Une. Nekad pomislim koliko je naša zemlja raznolika i koliko lijepih mjesta imamo, a često toga nismo ni svjesni.

U Bužim smo stigli prije ikindije. Prvo smo otišli na mezarje i obišli punčev mezar, a onda kod punice. Ona je većinu vremena sama, jer su šure s porodicama u inostranstvu. Malo smo sjedili, popili kahvu, ručali i razgovarali. Takva druženja uvijek prođu brzo, ali ostave lijep osjećaj.

I tako je završio drugi dan Bajrama.

Nedjelja, 22. marta 2026.

Nedjeljno jutro je bilo malo sporije nego prethodnih dana. Nakon sabah-namaza uspjeli smo još malo odmoriti. Nismo žurili nazad, jer rijetko imamo priliku da budemo ovdje duže.

Nakon ručka i kahve krenuli smo kući. Putovanja znaju biti naporna, ali meni često budu i vrijeme za razmišljanje. Dok voziš, imaš vremena razmišljati o ljudima koje si sreo, o razgovorima koje si vodio, ali i o obavezama koje te čekaju kada se vratiš.

U Kalesiji smo svratili na ručak u Bosansku kuću u Hidanima. Zejd i Zubejr vole tu svratiti, pa smo već postali redovni gosti. Djeci takve male pauze na putu puno znače, a i nama odraslima dobro dođe kraći odmor.

Razgovarali smo i o proteklim bajramskim danima. Djeca na svoj način doživljavaju Bajram, drugačije nego mi stariji. Ali drago mi je kada vidim da i oni pamte te porodične susrete.

Kući smo stigli oko jacije. Planirali smo stići taman na vrijeme da odgledamo utakmicu, pa smo i to uspjeli. Takve male stvari nekad poprave cijeli dan.

Dok sam navečer razmišljao o svemu, shvatio sam koliko su ova putovanja između obaveza i porodice zapravo dio života koji nosi i ljepotu i umor u isto vrijeme.

Ponedjeljak, 23. marta 2026.

Nakon Bajrama vraćamo se uobičajenom rasporedu. Poslije sabah-namaza sam proučio nekoliko stranica Mushafa i otišao u Zvornik. U kancelariji već standardno – telefoni, mailovi, dogovori. Nakon pauze uvijek ima dosta stvari koje treba privesti kraju ili isplanirati za naredni period.

Na doručak smo otišli na Divič. To su kratki, ali lijepi trenuci kada čovjek malo predahne između obaveza.

Vratio sam se u Kraljeviće na podne-namaz. Ovih dana mijenjam kolegu dok koristi slobodne dane koje nije stigao uzeti tokom ramazana. Smatram da je to važno, jer svi znamo koliko je ramazan intenzivan za imame. I nekad je dovoljno da neko preuzme nekoliko namaza kako bi se kolega mogao malo odmoriti.

Primijetio sam da je u džamiji manje ljudi nego u ramazanu, što je nekako i očekivano. Ali raduje me kada vidim one koji su ostali redovni. Uvijek kažem – džemat se zapravo vidi nakon ramazana.

Poslije podne-namaza sam otišao na kahvu s prijateljem. Prva nakon ramazana i Bajrama. Razgovarali smo o svakodnevnim stvarima, ali i o tome kako ljudi nakon ramazana često pokušavaju zadržati neke dobre navike, makar u manjoj mjeri.

Uveče me supruga iznenadila poklonom – aparatom za kahvu. Naravno, morali smo ga odmah isprobati. Takve male stvari unesu radost u kuću, a Zejd se posebno obradovao.

Utorak, 24. marta 2026.

Jutro je počelo sabahom, a onda smo krenuli u Teočak pa u Tuzlu. Vozio sam majku na terapiju. To su trenuci kada čovjek zastane i shvati kako život brzo prolazi. Dok smo bili mlađi, roditelji su nas vodili svuda, brinuli o svemu. Kasnije dođe vrijeme kada mi njih vozimo doktorima i čekamo zajedno rezultate pregleda.

Majka će nakon prijema ostati u bolnici nekoliko dana. A navikli smo, traje to već neki period. Dok sam izlazio iz bolnice, razmišljao sam kako je važno da čovjek dok su roditelji živi nađe vremena za njih. Nekad nam se čini da uvijek ima vremena, a zapravo ga nema koliko mislimo.

Vraćajući se iz Tuzle razmišljao sam i o drugim stvarima. O vremenu u kojem živimo, o tome koliko su se ljudi promijenili. Internet i društvene mreže su danas svuda oko nas. Imaju svoje dobre strane – lakše komuniciramo, brže dolazimo do informacija. Ali isto tako često vidim koliko znaju napraviti problema među ljudima.

Nekad se zbog jedne rečenice napravi velika rasprava, a da ljudi sjednu zajedno i popričaju – riješilo bi se za pet minuta. Ponekad imam osjećaj da nam nedostaje više razgovora uživo, a manje komentara preko telefona.

Ostatak dana sam proveo mirnije, dnevni namazi u džamiji, i večernja kahva sa suprugom.

Srijeda, 25. marta 2026.

Dan je počeo kao i obično – sabah u džamiji, a zatim obaveze koje donese svaki radni dan. Ali srijeda mi je uvijek posebna zbog Škole Kur’ana našeg Medžlisa.

Ove godine imam petnaest redovnih učenika, i dolaze u dvije smjene. Iskreno, baš volim raditi s djecom. Kako nemam obavezu u mektebu, ovo mi dođe kao lijepa prilika da budem u tom ambijentu učenja i druženja s mlađima.

Djeca su posebna – iskrena su i otvorena. Nekad postave pitanje koje čovjeka natjera da i sam razmisli dublje o nečemu što je možda ranije uzimao zdravo za gotovo.

Kada ih gledam kako uče Kur’an, uvijek pomislim koliko je važno ulagati vrijeme u njih. Nije to samo učenje harfova ili ajeta, nego i druženje, razgovor, stvaranje odnosa koji će kasnije značiti.

Zejd je danas bio kuhar. Zubejr je nakon škole i večeras na treningu u Kalesiji. Uskoro im počinje i proljetni dio sezone.

Ramiza je s posla došla nekad poslije akšama. Nakon jacija-namaza malo više vremena sam posvetio ponavljanju stranica Mushafa.

Četvrtak, 26. marta 2026.

Nakon sabah-namaza i moje jutarnje rutine, otišao sam do Zvornika, a predsjednik je zakazao kolegij Medžlisa u 9.00 sati. Tu obično razgovaramo o planovima za naredni period, o aktivnostima u džematima i o onome što nas očekuje u narednim mjesecima. Takvi sastanci su važni jer se na njima vidi koliko je posla pred nama, ali i koliko toga se može uraditi kada postoji dobra saradnja među imamima.

Nakon sastanka sam završio još nekoliko obaveza, s Osmanom i Amerom sam otišao na doručak, iako je i vremenski i sadržajno to bio više ručak. Pred podne ponovo sam krenuo prema Tuzli po majku. Nakon nekoliko dana terapije mogla je kući, hvala Allahu. Kada sam je dovezao kući u Teočak i vidio da je kod kuće, osjetio sam i kod nje neko olakšanje.

Sjeli smo kratko i popričali. Takvi trenuci čovjeku puno znače, iako su naizgled obični.

Vraćajući se pred akšam kući, dok je kiša sve jače počela padati, razmišljao sam kako je ova sedmica bila baš puna – Bajram, putovanja, džemat, porodica, obaveze, sastanci… ali kada se sve sabere, shvatiš da su upravo ti susreti i ti dani ono što čini život.

I opet čovjek dođe do iste misli – najvažnije je da budemo tu jedni za druge, a sigurno je samo da ćemo se svi Allahu Uzvišenom vratiti.

Evo, dok i ovaj dan privodimo kraju, očekujem početak utakmice i dobar nastup večeras i rezultat naše reprezentacije u fudbalu. Sretno Bosno i Hercegovino!

(Preporod.info)