Buka u ramazanu

Buka u ramazanu

Piše: Meho Šljivo 

Mogao sam imati osam ili devet godina. U potkrovlju očeve kući učio sam napamet dijelove Mevluda Rešada Kadića: "Ramazan je bio sveti blagi dan, punih šest mjeseci iz dana u dan, Muhammed je proveo u pećini sam..."

Naučene stihove sam poslije iftara pred majkom i ocem ponosno recitirao, a  u njihovim širokim osmjesima zaiskrila bi ona tekuća pobožnost što krasi ljude iskrene i praktične vjere.

Kao u izmaglici, pamtim palete boja, nijanse mirisa i skale zvukova ramazana iz djetinjstva. Ramazan se osjećao sraslim sa sopstvenim bićem. Čuvstva nisu bila zarobljena ekranima i bukom. Sve je bilo u znaku unutrašnjih slika, "tetovaža" i crteža koje je post ispisivao svuda kuda bi prošao.

Ondašnje ramazansko vrijeme se utiskivalo u duše, višestruko procesuiralo i proživljavalo, ostavivši trag poput nečeg opipljivo pročišćavajućeg što se podvlačilo duboko pod kožu i preobražavalo misli i osjećaje.

Vjerujem da nisam jedini iz predratne generacije koji traži odavno izgubljeni ramazanski spokoj. Ovog ramazana pronašao sam ga dva puta i to na mjestima koja ne liče jedno drugom.

S početka ramazana sa Edin-ef. Mezitom vraćao sam se iz Haugesunda, obalnog grada zapadne Norveške. Pošto smo isti dan trajektom putovali do Sarpsborga, slobodno poslijepodnevno vrijeme odlučio sam provesti u mesdžidu u Sandefjordu. Početno razočarenje što je mesdžidski ruter van funkcije, uskoro je zamijenjeno iskustvom blagotvorne ramazanske samoće i tišine. U mesdžidu sam bio potpuno sam. Odsječen mimo svoje volje od vanjskog svijeta prvi put sam u ramazanu pronašao i osjetio onu nekadašnju u sebi i oko sebe  otkrivenu i izronulu  tišinu.

Trebao sam doći ovdje u Sandefjord, dvije i po hiljade kilometara daleko od domovine, u mesdžid na osami u kojem je Wi-Fi ruter saveznik ramazanskom spokoju pa da spoznam nešto očigledno.

Ramazanu smo zatvorili puteve i postavili neprobojne bedeme pokorivši osjetila spoljašnim efektima i sveprisutnim ekranima. U jednom trenutku, sjetio sam se Hansa Kastorpa, glavnog lika romana Čarobni brijeg. U ogromnoj planini, okružen mrtvom tišinom gdje stalno pada snijeg, Kastorp "otuđeno dijete civilizacije", prvi put u životu jasno čuje i prepoznaje otkucaje vlastitog srca. Počinje otkrivati zatomljene svjetove u sebi i odgađati povratak u ravnicu uviđajući da su visoki bregovi i udaljene planine ona rijetka preostala  staništa slobode.

Povratak u blaženu ramazansku tišinu drugi put sam doživio na teraviji u Šudžaudin džamiji u Rogatici. Dok je Amel efendija elegično i nerazmetljivo učio ajete iz sure En-Nahl u džamiji se osim šuštanja odjeće klanjača nije čulo ništa drugo. U mukloj tišini rogatičke džamije klanjač se susreće sa ljepotom namaza u kojem se sićušno "ja" izdvaja i ponovo pronalazi i stapa u dio beskrajnog univerzuma. Šudžaudin džamija u ramazanu i pretvaranje (rijaluk) u ibadetu ne mogu stati u istoj rečenici. Izašao sam iz džamije na svježi martovski zrak i zahvalio Bogu na neočekivanom ramazanskom daru.

Trebao sam doći ovdje u Šudžauddin džamiju u Rogaticu i prošetati s Amel efendijom tihim rogatičkim sokacima pa da sklopim jedno otrgnuto sjećanje. Koračam s majkom, ocem i sestrama prema džamiji a pred očima se mješaju prizori  proljetnog  behara i odsjaji džamijskih kandilja. Ništa se ne čuje u tihoj seoskoj noći osim blagog proljetnog povjetarca koji savija tanke grane obeharale trešnje.

Onoga trenutka kada sam doselio u veliki grad, raščistio sam sa romantičarskim vizijama ramazana. Ramazan u gradu i ramazan na selu ne mogu biti isti. Jasno mi je da se ramazan nekim čarobnim i alhemijskim postupkom ne može prenijeti u drugo vrijeme, koje možda idealiziramo samo zato što smo zaboravivši ga pretvorili u pribježište sumornoj stvarnosti.

Ipak, kako starim sve više uviđam da je ramazan sa civilizacijskim blagodatima zauvijek potisnuo osjetilnu slobodu uronjenu u Božije stvorene svjetova u nama i u svemirskim prostranstvima. Savremena politeistička civilizacija nastoji totalno okupirati i anektirati naša osjetila  i ugušiti, ušutkati i zaslijepiti ramazan. Čini to na isti način kao što su idolopoklonici pokušavali da "nadvikuju" slušanje Kur'ana: "Oni koji ne vjeruju govore: 'Ne slušajte ovaj Kur'an, nego pravite buku da biste ga nadvikali!" (Fussilet,26).

Buka je naš najveći osobni vjernički izazov u ramazanu. Rekao bih, i misijski!

Toliko toga što smo govorili, raspravljali i činili u ramazanu doprinijelo je umnožavanju galame i buke. Kada bismo tu buku kojom se ogrćemo kao kakvim osvojenim trofejom manje proizvodili i kada bismo umjesto nje poticali i oslobađali ramazansku tišinu ne bi bilo potrebe za nostalgičnim slikama iz prošlosti i degutantnim kritiziranjem jedni drugih.

Ramazan bi zasjao kao kandilj na seoskoj drvenoj munari, a mi bismo šutjeli, postili i manje se žalili na "duhovni kičeraj i lupanje šerpi u ramazanu". 

(Preporod.info)

Podijeli:

Povezane vijesti