Post kao antipod kulturi egocentrizma, samopromocije i influenserstva

Ramazan, kao vrijeme posta, samosavladavanja i povratka unutrašnjoj mjeri, dolazi upravo kao korektiv tendencija da se vjera živi više “pred ljudima” nego “pred Bogom” te podsjeća da vrijednost dobrih djela ne proizlazi iz njihove vidljivosti, već iz njihove iskrenosti, tišine i sposobnosti da umanji ego, a ne da ga učvrsti.

Piše: Fadilj Maljoki

Kur’an kao jedan od ciljeva posta navodi tekbir – veličanje Allaha zbog podarene upute. Suština tekbira ne ogleda se u izgovaranju riječi: Allahu ekber / Allah je najveći, već u egzistencijalnom svjedočenju hijerarhije vrijednosti, u priznavanju relativnosti svega mimo Njega. To je svojevrsno rušenje svih idola – materijalnih i nematerijalnih, ega, moći, uspjeha i mišljenja mase. Upravo nakon ajeta u kojem se tekbir navodi kao jedan od ciljeva posta slijedi ajet o dovi, što očigledno korespondira s porukom tekbira, jer se dovom artikulira svijest o vlastitoj nemoći i potpunoj ovisnosti o Stvoritelju.

Tekbirom se svjedoči da sve u krajnjoj instanci pripada Njemu, pa i uputa. Takva poruka provlači se kroz brojne ajete. “...i ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio...” (8:17), kaže Uzvišeni, obraćajući se Poslaniku, a. s., i podsjećajući ga na to da On daje snagu i da se bez Njegove volje ništa ne dešava. Istu poruku prenosi i ajet u kojem stoji: “Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima...” (2:159), kao i brojni drugi ajeti.

Plemeniti Poslanik, a. s., svoje je sljedbenike često podsjećao da sadržaji vjere kod čovjeka trebaju oplemeniti i glačati njegovu unutrašnjost, a ne hraniti njegov ego i davati mu privid samodovoljnosti. Tako, na primjer, jedne prilike je ashabima skrenuo pažnju da ih u Džennet neće uvesti njihovo djelo (El-Buhari, br. 6464), čime je poručio da se u Džennet ulazi prvenstveno zbog Božije milosti, a ne da su djela irelevantna.

Stoga, tekbir kao jedan od temeljnih vjerskih koncepata u dubokoj je koliziji s kulturom egocentrizma, samopromocije, vidljivosti i neprekidnog potvrđivanja vlastite važnosti. Kultura egocentrizma i slave u kontekstu vjere i vjerskog influenserstva ima posebnu težinu i pogubnost, jer zadire u samu srž čovjekovog odnosa prema smislu, istini i svetom te može predstavljati sofisticiranu formu samopotvrđivanja u kulturi stalne izloženosti. Vjera, po svojoj prirodi usmjerena ka smanjenju ega i transcendenciji, biva uvučena u sistem koji ego hrani i izlaže, što dovodi do zamjene kriterija vrijednosti.

Promjena paradigme vrednovanja

Savremeni svijet je snažno uzdrmao postojeće obrasce samorazumijevanja, odnosa i društvenog vrednovanja. Virtuelna arena – naročito kroz influenserstvo i kult slave – stvara ambijent u kojem se ego čovjeka ne samo potiče, već i sustavno hrani, izlaže i mjeri. Pojedinac više ne postoji primarno kao nosilac uloge ili karaktera, već kao projekat vidljivosti, čija vrijednost zavisi od dosega, reakcije publike i stalne prisutnosti u javnom prostoru.

Vjerski influenser nerijetko ne nastupa kao tumač vjere, već kao brend: prepoznatljiv stil, emocionalni ton, lična priča i stalna interakcija s publikom postaju važniji od sadržajne dubine. Poruka se pojednostavljuje, fragmentira i emocionalizira kako bi bila privlačna, a složenost vjerskog iskustva ustupa mjesto motivacijskim porukama, identitetskim sloganima ili moralnim instant-rješenjima.

Aktuelni medijski sistem hrani ego onim što mu je oduvijek nedostajalo – kontinuiranom pažnjom publike. Nikada ranije čovjek nije imao mogućnost da vlastiti lik, mišljenje, emociju ili svakodnevicu plasira pred potencijalno neograničenu publiku. Time ego dobiva iluziju značaja, posebnosti i centralnosti: “Vidljiv sam, dakle postojim”. Međutim, ista ta struktura koja ego uzdiže, istovremeno ga čini krajnje ranjivim, izlaže ga napadima i kritici. Online okruženje funkcioniše kao neprekidni sud javnosti u kojem se priznanje i osporavanje smjenjuju bez predaha. Pojedinac postaje zavisan od reakcije drugih, a identitet se gradi na nestabilnim temeljima tuđih procjena. Ego koji se navikao na aplauz teško podnosi tišinu, a još teže kritiku.

Posebno problematičan aspekt savremene kulture jeste kvantifikacija društvenog priznanja. Vrijednost osobe, njenog mišljenja ili prisustva mjeri se brojevima: lajkovima, pregledima, dijeljenjima, pratiteljima. Ono što je nekada bilo kvalitativno, ugled, poštovanje, autoritet, sada se svodi na mjerljive jedinice popularnosti. Time se priznanje depersonalizira i automatizira, a čovjek se pretvara u statistički podatak na tržištu pažnje.

(Cijeli tekst možete pročitati u IIN Preporod, kao i online na PressReader izdanju)

(IIN Preporod)