Analitički osvrt na "Izjavu o osudi govora mržnje, islamofobije i lažnih narativa"

Piše: Mustafa Cerić

Analitički osvrt na "Izjavu o osudi govora mržnje, islamofobije i lažnih narativa o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini" jučerašnju (18. mart, 2026/28. ramazan, 1447. u Gazi Husrevbegovoj biblioteci), mora poći od jedne temeljne činjenice: ova Izjava nije tek dokument, nego simptom i signal. Ona je istovremeno i odraz stanja i pokušaj intervencije u njega.

U tom smislu, njeno značenje za Bošnjake i Bosnu danas se ne iscrpljuje u onome što piše, nego u onome što otkriva.

Izjava kao ogledalo trenutka

Sâma činjenica da je 33 predstavnika različitih sfera akademske, političke, vjerske i kulturne osjetilo potrebu da se okupi i javno oglasi, govori više od sadržaja same Izjave. Ona svijedoči o stanju kolektivne uznemirenosti, o osjećaju da se narativ o Bošnjacima i Bosni ne oblikuje iznutra, nego izvana, često neprijateljski, često simplificirano, često s namjerom de-legitimizacije.

Izjava je, dakle, prije svega čin samo-potvrde: pokušaj da se kaže “postojimo kao politički, kulturni i moralni subjekt i imamo pravo na vlastiti glas”.

To je važno. U vremenu globalne kakofonije, gdje se identiteti često reduciraju na stereotipe, svako artikuliranje “mi” ima svoju težinu.

Snaga slike i slabost povjerenja

Ali tu se već pojavljuje prva napetost: koliko je to “mi” stvarno jedinstveno, a koliko je performativno?

Nema spora da je slika okupljenih imala snažan simbolički efekt. U društvu koje pati od dubokih unutrašnjih podjela, prizor zajedništva djeluje gotovo terapeutski. To je bio trenutak vizualne kohezije: narod je “vidio” ono što dugo nije: predstavnike različitih elita na jednom mjestu.

Ali taj efekt je bio nijem.

I upravo u toj nijemosti leži ambivalentnost događaja. Jer narod, kako se precizno primjećuje, nije reagirao samo emocijom olakšanja, nego i refleksom sumnje. To nije puka skeptičnost; to je historijski naučen oprez. Bošnjačko iskustvo, posebno u posljednjim decenijama, obilježeno je ciklusima mobilizacije i razočaranja, velikih riječi i skromnih ishoda.

Zato se spontano nameće pitanje: da li je ovo bio početak procesa ili još jedan trenutak političko-društvene dramaturgije? 

Ako Izjava ostane izoliran čin, bez duhovnog, nacionalnog, institucionalnog, kulturnog, državnog  i političkog kontinuiteta, ona će potvrditi najdublji strah, a to je da je jedinstvo moguće samo kao slika, ne kao praksa.

Između odbrane i afirmacije

Sadržajno, Izjava pripada prepoznatljivom registru: osuda govora mržnje, islamofobije i lažnih narativa. To je legitimno i nužno. Nema zdravog društva bez sposobnosti da imenuje i odbaci nepravdu.

Ali problem nije u onome što Izjava kaže, već u onome što ne kaže dovoljno snažno.

Dominantni ton je defanzivan. To je ton zajednice koja reagira, a ne inicira; koja se brani, ali rijetko postavlja agendu. Takav diskurs, iako opravdan okolnostima, dugoročno može učvrstiti percepciju Bošnjaka kao objekta historije, a ne njenog subjekta.

Zato je ključna primjedba i možda najvažnija lekcija ovog trenutka, a to je potreba za ravnotežom između odbrane i afirmacije.

Bošnjaci i Bosna ne mogu graditi svoju budućnost samo demantirajući tuđe konstrukcije. Potrebno je artikulirati vlastitu pozitivnu viziju:

a) šta znači biti Bošnjak u 21. stoljeću;

b) kakvu Bosnu želimo;

c) koje vrijednosti nudimo svijetu.

Bez tog afirmativnog sloja, svaka odbrana ostaje nedovršena.

Strah od ekskluzivnosti: trauma getoizacije 

Jedan od najsuptilnijih, ali i najvažnijih uvida u ovom promišljanju jeste strah od ekskluzivnog okupljanja. Taj strah nije trivijalan. On proizlazi iz duboke historijske i političke osjetljivosti: svako zatvaranje u “naše” može biti percipirano kao korak ka izolaciji.

Bošnjaci, možda više nego drugi, imaju razlog da budu oprezni prema bilo kakvoj formi simboličkog geta, čak i kada je motiv zaštita. 

Zato je budući izazov jasan: kako očuvati autentičan glas, a istovremeno izbjeći zatvaranje? 

Odgovor leži u inkluzivnosti. Ne u razvodnjavanju identiteta, nego u njegovom samopouzdanju. Identitet koji je siguran u sebe ne boji se dijaloga, ne zazire od savezništava, ne definira se isključivo kroz prijetnju. 

Drugim riječima: bošnjačko okupljanje ima puni smisao samo ako je istovremeno i most, a ne zid.

Izjava kao početak ili fusnota 

Na kraju, pitanje “šta ova Izjava znači” svodi se na jedno dublje pitanje: šta će uslijediti nakon nje? 

Ako ostane simbolički čin, ona će biti fusnota u kontinuitetu sličnih pokušaja.

Ako postane početak procesa, može biti prekretnica. 

Njena stvarna vrijednost zavisi od tri stvari:

1. kontinuiteta (da li će uslijediti konkretne inicijative);
2. kredibiliteta (da li će potpisnici djelovati u skladu s izrečenim);
3. inkluzivnosti (da li će se krug proširivati, a ne zatvarati). 

U ovom trenutku, Izjava znači tri stvari istovremeno:

a) olakšanje, jer je pokazala da je zajednički glas moguć;

b) upozorenje, jer je podsjetila koliko je povjerenje krhko;

c) potencijal, jer otvara prostor za novu vrstu političke i kulturne artikulacije. 

Ali Izjava sâma po sebi nije rješenje. 

Ona je test. 

Test sposobnosti bošnjačkih elita da pređu put od simbolike ka stvarnosti, od reakcije ka inicijativi, od zatvorenosti ka samouvjerenoj otvorenosti. 

I možda najvažnije: test njihove spremnosti da konačno uvjere vlastiti narod, ne slikom, nego djelom, da zajedništvo nije blef, nego trajna vrijednost.

(Preporod.info)