Zašto smo u Bosni i Hercegovini dovedeni u situaciju da donosimo izjave o osudi?

^{Dr. Hikmet Karčić, naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu}

Piše: Hikmet Karčić

Trideset tri predstavnika akademskog, političkog, kulturnog, društvenog i vjerskog života Bošnjaka okupili su se u Gazi Husrev-begova biblioteka potpisala zajedničku izjavu kojom upozoravaju na zlonamjernu kampanju protiv Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, uz odbacivanje pokušaja nametanja narativa o "sukobu civilizacija".

Inicijativu za donošenje "Izjave o osudi govora mržnje, islamofobije i lažnih narativa o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini" pokrenule su Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Bošnjačka zajednica kulture, Merhamet i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca.

Iako je govor mržnje globalni fenomen, u Bosni i Hercegovini on nosi dodatnu težinu i posebnu osjetljivost.

Ne radi se samo o savremenim političkim prepucavanjima ili ideološkim razlikama. Radi se o kontinuitetu narativa koji su već jednom imali katastrofalne posljedice.

Devedesete godine nisu počele oružjem, nego riječima:  dehumanizacijom, etiketiranjem i sistematskim stvaranjem slike o "drugom" kao prijetnji.

Danas, kada ponovo slušamo kako se Bošnjaci predstavljaju kao radikalni, strani element ili demografska opasnost, nemoguće je ne prepoznati obrasce iz prošlosti.

Posebno zabrinjava što takvi narativi više nisu ograničeni na marginalne krugove. Oni dolaze iz političkih centara moći, iz javnog prostora koji bi trebao biti odgovoran i reguliran. Kada nosioci javnih funkcija koriste jezik koji implicira civilizacijski sukob ili dovodi u pitanje pripadnost Bošnjaka evropskom prostoru, oni dugoročno podrivaju društvenu koheziju.

Bosna i Hercegovina je specifična i po tome što je njena politička struktura već duboko etnizirana i podijeljena. U takvom sistemu, svaka zapaljiva izjava ima veću težinu, jer se lako prevodi u kolektivni strah. Govor mržnje zato ima potencijal da destabilizira ionako krhke odnose.

Dodatni sloj problema je izostanak efikasne institucionalne reakcije. Zakoni postoje, ali se rijetko primjenjuju. Time se šalje jasna poruka: govor mržnje je dozvoljen ako dolazi iz "pravih" krugova. Takva selektivna pravda dodatno produbljuje nepovjerenje među građanima.

Ne treba zanemariti ni regionalni i međunarodni kontekst.

Narativi koji se proizvode u Bosni i Hercegovini često se preuzimaju i pojačavaju iz susjednih zemalja, ali i iz šireg evropskog prostora gdje jačaju anti-muslimanske i antiimigrantske politike. U tom preplitanju lokalnog i globalnog, Bošnjaci se sve češće predstavljaju kroz prizmu sigurnosne prijetnje, što nema nikakve veze sa stvarnošću života u ovoj zemlji.

U takvom ambijentu, izjave o osudi postaju nužan minimum odnosno pokušaj da se povuče linija i kaže da postoje granice koje se ne smiju prelaziti. Ali Bosna i Hercegovina ne može sebi priuštiti luksuz da ostane na minimumu. Ako smo iz vlastite historije išta naučili, onda je to da ignorisanje opasnih narativa ima cijenu.

Zato pitanje nije samo zašto donosimo ovakve izjave, nego zašto smo dozvolili da nam uopće zatrebaju. I još važnije,  hoćemo li konačno učiniti nešto da jednog dana više ne budu potrebne.

(Preporod.info)