MUKARNASI NAŠE VJERE |Mekteb u Bileći

^{Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, Foto: Amel Emrić}

Piše: Hasan Eminović

U ljeto 1892. godine Bileća je bila tiša nego inače, ali ne i mirna. Vijest koja je stigla iz novina Bošnjak raznemirila je čaršiju brže nego popodnevni vjetar s Trebišnjice. U broju dvadeset i četvrtom pisalo je da je gradnji mekteba zapreka – i to, kako je stajalo crno na bijelo, sam kadija Alaga Drljević.

Ljudi su se zaustavljali pred dućanima, čitali naglas, pa šutjeli. Niko nije mogao povjerovati u ono što je pisano. Jer, ako je iko u Bileći bio poznat po brizi za zajednicu, po otvorenim vratima i otvorenoj ruci, bio je to upravo Alaga.

„Da je to istina,“ govorilo se po sokacima, „ne bi ga niko branio.“Ali istina je bila drugačija.

Kadija je sjedio mirno u svojoj sobi, novine složene na stolu. Nije se branio riječima, jer je znao da će ljudi govoriti umjesto njega. I zaista, nisu dugo čekali.

Još prije dolaska austrougarske vlasti, djeca su učila u džamiji. Nije bilo klupa, ni posebne zgrade, ni reda kakav su vremena zahtijevala. Upravo je Alaga bio taj koji je prvi govorio da znanje mora imati svoje mjesto. On je išao od kuće do kuće, molio, nagovarao, ubjeđivao. I ne samo to – kada je došlo vrijeme da se daje, dao je više nego iko drugi. Osam stotina groša, preko svoga dijela, bez buke i bez hvale.

Na sastanku građana, kad se povela riječ o preustroju mekteba, Alaga je bio prvi koji je stao uz prijedlog muftije. A kad je neko predložio da se stari mekteb iznajmi, on je otišao korak dalje:„Gradimo novi. Posve novi. Za našu djecu.“

Građani su se pogledali, pa klimnuli. Znali su – ako kadija stoji iza toga, uspjet će.

Ali bezimeni dopisnik je imao drugu namjeru. Njegove riječi su u novinama bile oštre, a nepravda još oštrija. Zato su se ljudi odlučili javiti – imenom i prezimenom. Pisali su uredniku, svjedočili, potpisivali. Govorili su o kući koju je Alaga sagradio hodži Jusuf-efendiji, o pomoći seoskim mektebima, o novcu za novu džamiju, o sirotinji koja je uvijek nalazila utočište kod njega.

„Njegova vrata,“ napisali su, „otvorena su svakome ko dođe s dobrim nijjetom.“

I podsjetili su: ni to nije od jučer. I njegov otac je gradio čatrnje, davao zemlju vakufu, ostavljao trag koji se ne briše novinskim redovima.

Kad je nekoliko sedmica kasnije u Bošnjaku objavljeno novo pojašnjenje, u kojem se spominje i Mustaj-beg Latišić, tadašnji kajmekam, i njegove zasluge oko mekteba, čaršija je odahnula. Istina je, polako ali sigurno, našla svoj put.

Mekteb je rastao – prvo u razgovorima, potom u temeljima, a onda i u zidovima. Djeca su ponovo imala mjesto gdje će učiti, a Bileća još jednu priču koju će prenositi: da se dobro može pokušati osporiti, ali ne i izbrisati.

Jer, kako su tada govorili stari ljudi u čaršiji –pero može zaboljeti, ali djela ostaju

Prema tekstu objavljenom u listu Bošnjak 1892.

(Preporod.info)