Islamska zajednica je najvažniji idžtihad koji su Bošnjaci razvili

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini predstavlja najznačajniji institucionalni idžtihad Bošnjaka – historijski i teološki utemeljen odgovor na izazove očuvanja vjere, jedinstva i autoriteta uleme u složenim političkim okolnostima.

Kroz koncept murasele, jasno definisanu hijerarhiju i kontinuitet sa sunnetom i sunijskim konsenzusom, razvijen je model koji potvrđuje pripadnost ummetu, ali i sposobnost samostalnog, odgovornog organiziranja vjerskog života u savremenoj državi.

Piše: Nedžad Grabus

U islamskom vjerovanju i muslimanskoj praksi najvažniji izvori za tumačenje vjere i njenu praktičnu primjenu su Kur‘an i sunnet. Kasnije se ulema složila da su za muslimane važni i idžma, konsenzus učenih ljudi i kijas, analogijsko tumačenje novih pitanja s kojima se zajednica susreće. Vjerovanje u poslanstvo Muhammeda, a. s., izražava se svjedočenjem da je on sluga, rob, poslušan, predan Bogu i vjerovjesnik Božiji. Muhammed, a. s., je zaduživao i davao ashabima različite zadatke.

Oni su to pamtili, prenosili i nastojali primijeniti u praksi. Mi vjerujemo da je Muhammed, a. s., posljednji Božiji poslanik ljudima. Zajednica u Medini bila je svjesna svoje odgovornosti za organizirano i zajedničko djelovanje i nastupanje u povijesnim okolnostima nakon preseljenja Muhammeda, a. s.

Postojali su različiti pogledi o tome da li organiziranu zajednicu trebaju voditi članovi plemena Kurejš, onda koji klanovi iz plemena Kurejš, ili da li prednost imaju članovi porodice Muhammeda, a. s., ili članovi medinskih plemena. Islamska vjera potakla je snažnu energiju u tadašnjoj zajednici koja se ubrzo našla na svjetskoj pozornici u susretu s najvažnijim carstvima toga doba. Paralelno s tim procesom artikulirali su se teološki obrasci i tumačenje koje je imalo utemeljenje u konstitutivnim izvorima islama i pomogli su u oblikovanju interpretativne muslimanske tradicije.

Sva pitanja uključivala su definiranje nadležnosti javnih službi i ovlaštenja u tumačenju vjere i njene praktične primjene. Pitanja imameta, hilafeta, organizacije zajednice, ovlaštenja u upravljanju finansijama, zekatom, organizacijom hadža, sudskim segmentom itd. zahtijevala su jasno definiranje legitmiteta i legaliteta centralnih vlasti koje su osiguravale mir i pravedno funkcionisanje zvaničnih struktura vlasti.

I najvažnije pitanje je uvijek bilo da li se to primjenjuje u sukladnosti s Božijom knjigom i Poslanikovim, a. s., sunnetom.

Od Medine do Bosne: Kontinuitet organizirane muslimanske zajednice

Nakon okončanja hilafeta hazreti Alije, nastupio je period u kojem su Emevije, kasnije Abbasije i druge dinastije, sve do Osmanskog Carstva kroz kontrolu Mekke i Medine obnašali centralnu vlast koja je nastupala kao glavna sila oko koje su se okupljali najvažniji faktori iz različitih dijelova svijeta u kojem su živjeli muslimani.

Pitanje povlačenja osmanske države iz BiH i nova realnost unutar Austro-Ugarske vlasti 1878. donijelo je muslimanima novo iskustvo u organizaciji vjerskih poslova. Prema historijskim podacima imenovanje vjerske hijerarhije u Bosni i Hercegovini jasnije se izražava nakon što su Osmanlije preuzele nadzor i brigu nad Mekom i Medinom početkom 16. stoljeća.

U Bosni i Hercegovini su službovale muftije, kadije, muderrisi, hatibi, imami itd. Pitanje vjerske hijerarhije uvijek je bilo i pitanje suverenih prava svake države da upravlja svim segmentima političkih i društvenih procesa. Bošnjački prvaci su 1882. isposlovali kontinuitet duhovne povezanosti muslimana i vjerske administracije s osnovnim izvorima islama i pravednim halifama.

“Niko, baš niko pojedinačno nije vlasnik nijednog dijela Islamske zajednice. Kada uposlenik ili funkcioner okonča svoj mandat ne može ni on, niti neko od njegovih potomaka ništa naslijediti ili uzeti kao svoje vlasništvo od Islamske zajednice. To je najbliže principu sunneta koji je ostavio Muhammed, a. s. Dakle, organizirani oblik Islamske zajednice kao zajednice muslimana u Bosni i Hercegovini predstavlja kolektivni institucionalni idžtihad kojim su muslimani u specifičnim historijskim, političkim i pravnim okolnostima nastojali očuvati kontinuitet vjere, autoritet uleme i jedinstvo zajadnice. Time se Bošnjaci nisu legitimirali izvan ummeta, nego unutar njega: pokazali su da je moguće, u manjinskom i kompleksnom političkom okruženju, razviti model organizacije koji ostaje vjeran Kur’anu, sunnetu i sunijskom konsenzusu, a istovremeno funkcionalan u modernoj državi. Ostali su ujedinjeni i jedinstveni u vjeri, ali nisu bili uniformni i jednoobrazni."

Tačno je da je tokom različitih perioda u povijesti bilo nejasno u mnogim dijelovima svijeta u čije ime učeni ljudi i hatibi nastupaju petkom i na koji način čuvaju zajedništvo u svome gradu ili državi, ali za Bošnjake je od samog početka njihovog prihvatanja islama pitanje organiziranog i jasno definiranog sistema vjerske hijerarhije i nadležnosti bilo od suštinske važnosti. Kroz iskustvo više generacija i više političko-pravnih sistema artikulirana je, definirana i uspostavljena organizacija Islamske zajednice koja je u potpunosti zasnovana na sunnetu Muhammeda, a. s.

Čija je Islamska zajednica?

Ona pripada muslimanima, svi članovi IZ, uposlenici i funkcioneri imaju ista prava, ali niko, baš niko pojedinačno nije vlasnik nijednog dijela IZ. Kada uposlenik ili funkcioner okonča svoj mandat ne može ni on, niti neko od njegovih potomaka ništa naslijediti ili uzeti kao svoje vlasništvo od Islamske zajednice. To je najbliže principu sunneta koji je ostavio Muhammed, a. s. Dakle, organizirani oblik Islamske zajednice kao zajednice muslimana u Bosni i Hercegovini predstavlja kolektivni institucionalni idžtihad kojim su muslimani u specifičnim historijskim, političkim i pravnim okolnostima nastojali očuvati kontinuitet vjere, autoritet uleme i jedinstvo zajadnice.

Time se Bošnjaci nisu legitimirali izvan ummeta, nego unutar njega: pokazali su da je moguće, u manjinskom i kompleksnom političkom okruženju, razviti model organizacije koji ostaje vjeran Kur’anu, sunnetu i sunijskom konsenzusu, a istovremeno funkcionalan u modernoj državi. Ostali su ujedinjeni i jedinstveni u vjeri, ali nisu bili uniformni i jednoobrazni.

U tom smislu, ovaj institucionalni idžtihad može se razumjeti kao doprinos ummetu – ne kao univerzalni model koji se mora preslikati, nego kao iskustvo koje pokazuje kako se vjerska autonomija, institucionalna odgovornost i javno tumačenje vjere mogu uskladiti sa savremenim pravnim i društvenim okvirima. Zato je to najvažniji idžtihad koji su Bošnjaci „razvili“. Nevladine organizacije, društva ili fondacije nisu tako uspostavljene, to su subjekti „privatnog“prava i obično ih nasljeđuju bliži rođaci, utemeljitelji ili saradnici. Usprkos tome što džamije nisu „javna“ili državna imovina u Bosni i Hercegovini imaju važnu javnu službu i ulogu.

Za Islamsku zajednicu je važno da ima jasno definiranu proceduru, snažnu administraciju i pravila funkcionisanja i djelovanja, ali je isto tako važno da se u vjerskom smislu muslimani mogu povezati s časnim ashabima i Muhammedom, a. s. Prioritetni poredak ashaba i izražavanje vjerovanja i učenje dove za prvu četvoricu halifa na hutbama sastavni je dio muslimanskog vjerovanja. Kao što postoje hanefijska, selefijska, maturidijska, eš‘arijska, šiijska akaidska tumačenja postoje i posebna bosanska tumačenja pitanja i izražavanja vjerovanja koja nas čine povezanim u zajednicu. Jedno od tih pitanja je učenje o muraseli.

Murasela: Akaidsko i institucionalno jamstvo autoriteta i jedinstva

Murasela se najčešće definira kao pisano ovlaštenje ili autorizacija za tumačenje, poučavanje i praktično obavljanje dužnosti u Islamskoj zajednici koje dodjeljuje reisul-ulema. Pitanje murasele nije samo fikhsko ili još konkretnije administrativno pitanje. Pitanje murasele je i akaidsko pitanje. I to je za ovaj tekst važno naglasiti. Muhammed, a. s., dobio je Objavu, a i hadis je nadahnuti govor koji ima opću važnost. Poslanik je glasonoša i prenositelj Božijeg govora. Poučavanje vjeri, hutba i opće obrazovanje u islamu uvijek je bilo zasnovano na zajedničkom i općem dobru zajednice. Hazreti Ebu Bekr, hazreti Omer, hazreti Osman, hazreti Alija jesu bili veliki ashabi ali su kao halife imali snažan utjecaj na razvoj svih segmenata primjene islamskih učenja. Kodifikacija mushafa, dostavljanje primjeraka mushafa u pokrajine diljem svijeta bio je čin organizirane zajednice.

Hutbe su se govorile u ime onih koji su bili ulul-emr, vlast, odgovorni za opće poslove zajednice i osiguravanje poštivanja islamskih principa: džuma-namaz, hutbe, bajram-namazi, obrazovanje, džamije i vakufi uvijek su bili dio odgovornosti zajednice. Jedan od uvjeta valjanosti džuma-namaza jeste da je slobodan pristup u džamiju svim osobama koje žele klanjati. Zato je murasela pitanje i muslimanske povezanosti s ranim periodom islama koji se etablirao u Medini. Kada hatib, muderris, muallim, muallima dobiju muraselu od reisul-uleme to nije obični certifikat ili dekret, to je prihvatanje odgovornosti i svjesno svjedočenje pripadnosti ulemanskoj liniji koja je nastala u okrilju ummeta Muhammeda, a. s.

Za Islamsku zajednicu u BiH i muslimane murasela ima značenje predanosti vjeri i zemlji. Osoba koja ima muraselu tumači vjeru, prenosi istine vjere i nastupa kao predstavnik reisul-uleme u svakoj situaciji. Svako privatno i pojedinačno nastojanje da se vrši služba vjere ne samo da vodi u destabilizaciju društva, takvo tumačenje izlazi iz okvira sunijskog konsenzusa o odgovornom tumačenju vjere. Kada bi prva četvorica halifa imali priliku slušati hutbu u Bosni i Hercegovini znali bi da su muslimani Bošnjaci sljedbenici Muhammeda, a. s., ali, čini mi se, ni oni sami ne bi odmah mogli definirati zašto baš njih spominju. Učenje dova i stalno referiranje na prvu četvoricu halifa je produkt općeg muslimanskog sunijskog konsenzusa, kao što je opći konsenzus među muslimanima u Bosni i Hercegovini da je Islamska zajednica legitimna i legalna nasljednica ukupnog islamskog učenja, a reisul-ulema simbol jedinstva dina i ummeta.

Svaka generacija je imala svoje izazove u prošlosti, ali su muslimani u Bosni i Hercegovini od 1878. sve do 1990. bili u okruženju u kojem su sami jasno definirali svoj muslimanski identitet i islamsko učenje. Bilo je pojedinačnih pokušaja ili povremenih nametanja ideja izvana, ali je ulema bila odlučna da jasno izrazi svoj stav i interes i važnost tumačenja vjere i institucionalnog čuvanja muslimanskog identiteta.

Nakon prekida administrativne i duhovne veze s Istanbulom 1924. godine, novi centar obrazovanja, ali često i orijentacije postao je Al-Azhar. Olakšavajaća okolnost u drugoj polovini 20. stoljeća bila je snažna veza između tadašnje Jugoslavije i Egipta, kao i multikulturni i multireligijski identitet Egipta u kojem su se školovali studenti iz BiH. Liberalizacijom i pluralizacijom političkog sistema nastupio je i period pluralizacije islamskog obrazovanja od 1990-ih godina, a demokratizacijom društva, osnivanjem političkih stranaka, priznanjem samostalnosti Bosne i Hercegovine, s periodom agresija nastupaju i drugi važni procesi koji dovode do situacije u kojoj Bošnjaci nisu nikada ranije bili.

Sarajevo postaje glavni grad države. Bošnjaci su u nacionalnom ali i u vjerskom smislu cijelo 20. stoljeće bili na marginama tadašnjih političkih procesa. A onda je nakon užasnih godina agresije, genocida, iseljavanja „cijeli svijet“došao u Sarajevo. Nastupilo je novo vrijeme utjecaja, miješnja novih ideja, društvenih „eksperimenata“koji su ostavili snažan pečat i na religijsku sliku Bosne i Hercegovine.

U ovom periodu naše povijesti nemamo pravo na imaginarne „koncepte“ hilafeta, lažne mesije, iscjelitelje, vjerske influensere koji nastupaju samostalno bez murasele kao spasitelji svijeta. Isto tako nemamo pravo biti podrška onima koji zaboravljaju na svoje obaveze u džematu, selu, mahali i svojoj zajednici. Zato je pitanje murasele pitanje orijentacije i pouzdanosti u autoritete i ulemu koji su svjesni važnosti naslijeđa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini kao općeg dobra.

Izazovi savremenog doba i potreba za očuvanjem institucionalne stabilnosti

Nijedna generacija Bošnjaka nije imala političko i društveno iskustvo kroz koje je prolazila kao sadašnja. U složenom sistemu političkih i pravnih odnosa u Bosni i Hercegovini, u regionalnom okruženju koje često negativno portretira muslimane u svojim političkim, akademskim i medijskim platformama, te posebno „panjkanje“muslimana u centrima moći na Zapadu, velikih globalnih promjena, murasela je najvažniji garant stabilnosti organiziranog i institucionalnog čuvanja zajedničkog vjerskog identiteta muslimana u BiH i u svim dijelovima svijeta u kojem žive Bošnjaci. Politička fragmentacija u BiH je domaćeg izvora, bez obzira na različite utjecaje. Islam je velika svjetska vjera, religija i važan društveni faktor u mnogim državama u svijetu.

Zato su i utjecaji na muslimanski identitet Bošnjaka drugačiji nego na njihov nacionalni identitet. Za Bošnjake je pitanje jedinstva dina fundamentalno akaidsko pitanje. U brzim promjenama u svijetu, tehnološkom razvoju možda smo u proteklim desetljećima i mogli izgledati „zbunjeno“i biti naivni u mnogim pitanjima. U ovom periodu naše povijesti nemamo pravo na imaginarne „koncepte“hilafeta, lažne mesije, iscjelitelje, vjerske influensere koji nastupaju samostalno bez murasele kao spasitelji svijeta. Isto tako nemamo pravo biti podrška onima koji zaboravljaju na svoje obaveze u džematu, selu, mahali i svojoj zajednici.

Zato je pitanje murasele pitanje orijentacije i pouzdanosti u autoritete i ulemu koji su svjesni važnosti naslijeđa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini kao općeg dobra svih muslimana Bošnjaka. I ne samo to, nego i pitanje čuvanja autentičnosti borbe za autonomiju u vjerskim i vakufsko-obrazovnim pitanjima u Bosni i Hercegovini na temelju kojeg je tadašnja vlast u Beču 1912. priznala islam kao sastavni dio evropskog kulturnog i pravnog identiteta. To je naslijeđe koje nas inspirira, obavezuje ali i otvara puno mogućnosti za razvoj i kreiranje vlastitih interesa i pogleda u funkcionalnom djelovanju u savremenom svijetu.

Svi nosioci murasele znaju da reisul-ulema Husein-ef. Kavazović kroz svoju institucionalnu ulogu izražava jedinstvo dina i ummeta i kroz to čuva naše zajedništvo.

Potrebno je nastaviti snažno razvijati povjerenje u sebe, povjerenje u naše vlastite institucije kako bismo dodatno osnažili shvatanje i važnost murasele u muslimanskom vjerovanju i praksi u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini.

(Islamske informativne novine Preporod)