MUKARNASI NAŠE VJERE | Gradili su džamiju srcem i rukama

^{Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, Foto: Amel Emrić}

Piše: Hasan Eminović

U nedjelju, 24. aprila 2011. godine, u mostarskom džematu Kočine-Masline dogodilo se nešto što je za svakog posjetitelja bilo prava lekcija o zajedništvu i odanosti.

Pedesetak mladića, uz desetak iskusnih građevinskih majstora, okupilo se oko džamije kako bi radili – ne iz prisile, već iz srca, vođeni čistom namjerom i ljubavlju prema svojoj zajednici.

Ovaj džemat, nastao kao posljedica ratnih i poratnih migracija, okupljao je one koji su, zbog gubitka imanja ili selidbe zbog posla, ovdje stvorili svoje domove. Godinama su, zajedno s domicilnim stanovništvom, gradili i oblikovali društvenu zajednicu. A u tom procesu, džamija je postala srce i nulta tačka zajedničkog života – vrijednost koja je povezivala, nadahnjivala i obećavala nove podvige.

Mladići su, puni ponosa i entuzijazma, govorili da svoju snagu crpe i iz jedne slavne pobjede Armije BiH. Sa osmijehom su isticali da su upravo tu motivaciju nosili u srcu dok su zidali, bojali i popravljali. Amer Krhan, tada novi predsjednik Džematskog odbora, s pažnjom je spominjao sve prethodnike, građevinske radnike i članove Odbora, da ni jedan doprinos ne ostane neprimijećen. Svaka akcija okupljala je pedeset do šezdeset ljudi, većinom mladih, koji su dolazili iz svih krajeva grada.

Erol Isić, Semir Krhan i Amir Ačkar dopunjavali su Amerove riječi, objašnjavajući da su se radne akcije održavale uglavnom svake treće nedjelje u mjesecu – kako bi svima ostavili vremena za bašte, kućne poslove i obaveze. Na taj način, tradicija zajedničkog rada i solidarnosti ostala je živa i u Hercegovini koja je sve više zaboravljala takve običaje.

Te sedmice u aprilu, radilo se na finoj fasadi džamije. Zidanje, kupole, temelji – sve je to bio rezultat godina zajedničkog, predanog rada. Procijenjena vrijednost svih građevinskih radova prelazila je 500.000 KM, ali zahvaljujući dobrovoljnom angažmanu mještana, troškovi su značajno smanjeni. Sav prikupljeni novac koristio se isključivo za materijal, dok su ruke i trud ljudi bili najveći kapital ovog projekta.

S posebnim poštovanjem spominjali su efendiju Muhjudina Bećoju i predsjednika Građevinskog odbora Emira Isića. Efendija Bećoja svojim je primjerom motivirao ljude ne samo u svom džematu, već i u susjednim, objašnjavajući važnost i potrebu za džamijom. Emir Isić, uspješan biznismen, svojim iskustvom i organizacijom doprinosio je projektu, ali mladići su isticali da je najvažniji bio trud i predanost svakog pojedinca.

"Svi finansijski tokovi bili su potpuno transparentni i usaglašeni sa organima Islamske zajednice", govorili su mladići. "Dobijali smo donacije, ali one nikada nisu bile presudne. Najvažniji su bili trud, volja i dobra namjera svih nas."

I dok je sunce polako zalazilo nad Mostarom, na fasadi džamije Kočine-Masline još se čuo zvuk mladića koji, složno i predano, gradili su svoj dom i svoju zajednicu – ne samo zidovima, već vjerom, ljubavlju i zajedničkim djelom.

Prema tekstu objavljenom u Preporodu 2011.

(Preporod.info)