MUKARNASI NAŠE VJERE |Ezan u podne

^{Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, Foto: Amel Emrić}

Piše: Hasan Eminović

Bio je četvrtak, 29. septembar 1932. godine. U Stocu je podnevna tišina bila tek načeta glasom mujezina s Careve džamije. Ezan se širio čaršijom, pozivao na namaz – a upravo u tom času, nakon kratke, ali teške bolesti, preselio je Hasan-efendija Mehmedbašić.

Kao da je grad zastao.

Vijest o njegovoj smrti brzo se proširila i dotakla sve – bez razlike vjere. Stolac je tog dana bio u tišoj, dubljoj žalosti, jer nije otišao samo jedan čovjek, nego ličnost kakva se rijetko rađa. To je najjasnije pokazala njegova dženaza: mnoštvo naroda, zajedno s činovništvom, ispratilo je Hasan-efendiju na posljednji put.

Pred Ali-pašinom džamijom, nakon klanjanja dženaza-namaza, prisutnima se obratio kadija Smail-efendija Serdarević. Govorio je smireno, ali riječi su nosile težinu jednog dugog i plemenitog života. Podsjetio je na vrline rahmetlije, na njegov rad i njegov karakter. Mnogima su oči zasuzile – jer su znali da slušaju istinu.

Hasan-efendija Mehmedbašić rođen je 1861. godine u Stocu. Prva znanja stekao je u rodnom mjestu, a potom je školovanje nastavio u Kresinoj medresi u Mostaru. Sudbina je, međutim, imala drugačiji plan. Zbog porodičnih prilika bio je primoran prekinuti naukovanje i vratiti se kući. U Stocu se posvetio trgovačkom poslu i ekonomiji, u čemu je pokazao izuzetnu sposobnost i uspjeh.

Ali Hasan-efendija nikada nije bio čovjek jedne oblasti. Njegov nemirni duh i bistrina vodili su ga dalje. Aktivno je učestvovao u Džabićevom pokretu za vjersko-prosvjetnu autonomiju, a još snažnije se posvetio radu na kulturnom i vjersko-prosvjetnom uzdizanju muslimana. Bio je među prvim osnivačima muslimanske kiraethane u Stocu, muslimanskog zanatlijskog društva, muslimanske štedionice i društva "Dobrotvor".

U svima njima bio je pokretačka snaga, zbog čega je često biran u njihove uprave.

Ipak, ono po čemu ga narod najviše pamti bio je njegov gotovo svakodnevni, tihi misionarski rad. Viđali su ga kako ulicama Stoca i okolnih sela nosi knjige u naručju. Ulazio je u kuće staraca i mladića, pružao knjigu i govorio: "Evo ti, brate, hrane – ako si gladan."

Tim riječima hranio je umove i duše. I u gradu i na selu ostavio je trag koji se ne briše lako.

U privatnom životu Hasan-efendija bio je skroman, tih i blage naravi. Upravo zbog te jednostavnosti uživao je poštovanje i simpatije svih koji su ga poznavali.

Iza sebe je ostavio tri sina, jednu kćer i četiri brata. Njima pripada tuga, ali i ponos. A Stocu – uspomena na čovjeka čiji se život pretvorio u služenje drugima.

Neka mu Uzvišeni Allah podari Firdevsi-ala-džennet.

Prema tekstu objavljenom u listu "Islamski svijet", 1932.

(Preeporod.info)