MUKARNASI NAŠE VJERE |Vapaj iz Medine

^{Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, Foto: Amel Emrić}

Piše: Hasan Eminović

Bilo je to 1935. godine, u vremenu kada su se vijesti sporije širile, ali su zato riječi imale veću težinu. Iz Egipta je tada krenuo jedan neobičan glas – ne preko minareta, nego kroz novine.

Cjelokupna misirska štampa uputila je apel muslimanima širom svijeta: Medini Muneveri treba pomoć.

To nije bio običan poziv, nego vapaj.

U gradu koji je nekada bio utočište Poslaniku Muhamedu, a. s., gradu prvih muslimana koji su primili islam i zaštitili njegovog nosioca, danas su potomci tih istih ljudi gladovali. Potomci ensarija, nekadašnjih domaćina i zaštitnika, borili su se za komad hljeba i za nadu u sutrašnji dan.

Nekada slavne porodice, koje su bez oklijevanja žrtvovale svoja imanja i bogatstva za vjeru i zajednicu, sada su bile zaboravljene. Oko Poslanikovog mezara okupljali su se u tišini, s očima punim suza. Tužili su se – ne riječima, nego pogledima. Njihove suze bile su teže od svake optužbe.

I tada se postavilo pitanje koje je odzvanjalo daleko izvan Medine: Je li islamski, je li ljudski, znajući sve ovo, ostati ravnodušan?

Egipat je, kako se tada pisalo, shvatio ozbiljnost trenutka. Pokrenute su inicijative, upućeni apeli kralju Fuadu I i kraljevskoj vladi, formirani odbori i pododbori po gradovima i selima. Radilo se ubrzano, s osjećajem hitnosti, da se ublaži bijeda Medinelija.

Ali pitanje je stajalo i pred drugima.

Šta ćemo mi, muslimani Jugoslavije? Hoćemo li se pravdati daljinom, morem koje nas dijeli, ili šutnjom koja je lakša od djelovanja? Hoćemo li okrenuti glavu od braće s kojom dijelimo vjeru, historiju i kiblu?

Autor ovog vapaja, student Husejin Đozić, nije ostavljao prostora za dilemu.

Njegove riječi bile su jasne: pomoći Medini nije stvar izbora, nego dužnosti. Vjerske, moralne i ljudske. Jer to nije bilo bilo kakvo mjesto – to je bio grad u kojem je zapaljena prva luča islama, čiji su zraci, kako je pisao, obasjali i muslimane u Jugoslaviji.

Zato je ovaj apel i napisan. Ne kao optužba, nego kao poziv savjesti. I upućen javnosti, preko novina, da se čuje, da se pamti i da se, prije svega, ne ignoriše.

Jer ponekad je dovoljno da se vapaj čuje – da bi odgovornost postala zajednička.

Prema tekstu objavljenom u listu "Islamski svijet", 1935.

(Preporod.info)