MUKARNASI NAŠE VJERE |Ezan s glamočke Fethije

Piše: Hasan Eminović

Glamoč je tada bio mali, tih i pomalo zaboravljen grad. Zabačen i daleko od svijeta, rijetko se spominjao u novinama, kao da se u njemu ništa važno ne događa. A ipak, ljeta 1934. godine, desilo se nešto što je narod zapamtio kao jedno od najvećih muslimanskih slavlja u svojoj povijesti.

Četvrtog jula, baš uoči mevluda, iz do danas nepoznatih razloga izgorjela je stara gradska džamija, ona koju su neki zvali Fethija. Nakon požara ostale su samo četiri gole zidine. Među ljudima se uvukla tišina i strah – da se s tog mjesta možda nikada više neće čuti ezan Muhammedije.

Dugo se šutjelo, a onda se, pred sami ramazan, narod počeo tiho dogovarati.

Nije to bilo veliko vijećanje, niti pozivi s govornica, nego riječi izgovorene u povjerenju: da se barem krov podigne nad tim zidovima, da se sačuva mjesto za buduće naraštaje, pa makar se gradnja nastavila nekad kasnije.

Jedne večeri, na sastanku u Radaslijama, izgovorena je jednostavna, ali snažna riječ: "Hoćemo." Već sutradan počela je stizati drvena građa.

Ono što je uslijedilo, niko nije očekivao. U ramazanu se probudila sloga kakva se rijetko viđa. Bez razlike na stalež i imetak, svako je donosio koliko je mogao. Trgovac je nosio grede zajedno s hamalom, obrtnik rame uz rame s posjednikom, seljak zajedno s građaninom. Danima se moglo vidjeti kako ljudi rade, pomažu i bodre jedni druge.

Volja je rasla iz dana u dan. Tako se, pored krova, tokom ramazana podigla i munara, a džamija je dovedena do te mjere da se donijela odluka: u njoj će se klanjati teravih-namaz uoči Lejletul-kadra.

Kad se to pročulo, oduševljenje je dostiglo vrhunac. Iz Radaslija su seljani krenuli prema gradu s hodžom Adem-efendijom Mujčinovićem na čelu, pjevajući ilahije. Usput su im se pridruživali svi koji su čuli povorku. Nadomak Glamoča dočekali su ih građani, predvođeni predsjednikom Vakufskog povjerenstva Hamdibegom Filipovićem.

Tada je nastala slika koju Glamoč dotad nije vidio. U velikoj povorci, s bakljama i fenjerima, u savršenom redu – četiri po četiri – ljudi su krenuli kroz grad prema džamiji. Pred džamijom su ih dočekali građani i zvuk prangija, kao znak radosti i pobjede nade nad beznađem.

Nakon obavljenog namaza, Mahmudbeg Filipović održao je predavanje. Govorio je o slozi i požrtvovnosti koje su se pokazale u ovoj gradnji, podsjećao na primjere iz islamske povijesti i pozvao narod da i ubuduće, u svim zajedničkim poslovima, ostane ovako ujedinjen.

Poslije toga, povorka se s ilahijama vratila do prvog raskršća, gdje se narod u redu i miru razišao.

Iako je Glamoč bio malo mjesto, procjenjuje se da je te večeri u povorci učestvovalo između petsto i šeststo ljudi – broj kakav se dotad nije pamtio ni na jednom skupu.

Na kraju je upućen i apel Vakufskoj direkciji da pomogne daljnju izgradnju džamije, jer lokalni vakufi nisu imali dovoljno sredstava, a pomoć iz centrale dotad nije stizala.

Ali ono što je tada učinjeno ostalo je upamćeno: u godini 1934, u malom i zabačenom Glamoču, narod je pokazao da zajedništvo može vratiti i ono za što se mislilo da je zauvijek izgubljeno – glas ezana.

Prema tekstu objavljenom u listu "Islamski svijet", 1934.

(Preporod.info)