Ramazan i post kao savršen otpor rastrošnosti

Piše: Hasan Hasić

U odnosu na ostale mjesece u godini, za muslimane ramazan predstavlja period intenzivnije posvećenosti ibadetima posta, namaza i svim drugim djelima koja približavaju Bogu.

Ramazanski post, kao stroga Božija naredba (farz), tokom tih mjesec dana čini okosnicu vjerničkih težnji, uz nekoliko drugih ibadeta specifičnih za ramazan (teravih-namaz i sadekatul-fitr). Taj vremensko-duhovni ambijent je poticajan i ispunjavajući te pretpostavlja promjene i za pojedince i za zajednice.

Radost postača na ispitu

Sustezanje od jela, pića, ružnih djela, pa i misli od zore do zalaska sunca suštinska je odlika posta. Bog, džellešanuhu, u Kur’anu kaže: „Vjernici, propisuje vam se post kao što je propisan i vašim precima ne biste li bili svjesniji Boga (bogobojazni / ne biste li se grijeha sačuvali).“– Kur’an, 2:183

Prema temeljnoj tradiciji islama, za post, tu duboko intimnu kategoriju, Bog posebno nagrađuje. Uz to je snažan instrument čišćenja svih duhovnih organa, vrijeme samorefleksije i preispitivanja vlastitih namjera i postupaka, što uključuje neka od najvažnijih pitanja odnosa prema vanjskom svijetu. To cjelomjesečno glačanje duhovnog bića ibadetima posta, namaza, dovama, čestim spomenom Gospodara i drugim djelima uokviruje se u navažnija pitanja koja su pred čovjekom: vjera u Boga, uloga na Zemlji, odgovornost prema drugima, briga o sebi te bližoj i daljoj okolini svijeta.

Iako je post najdominantija crta, muslimani širom svijeta ramazan doživljavaju kroz spektar ne samo temeljne tradicije vlastite religije, već i kulture i običaja vlastitog naroda. Uz to, globalizacija je u mnogome posljednjih decenija odredila ukupni doživljaj ramazana, kao i sveopšta komercijalizacija, mediatizacija, konzumerizam, masovni i digitalni mediji. Pred naletima takvih fenomena post je ostao kao snažan oblik otpora devijacijama kojima je čovjek kumovao ili ih nije uspio kontrolirati, od industrijske revolucije do danas.

Istina, ljudskom rodu te pojave nikada nisu bile strane, ali su, zasigurno, mutirale i postale intenzivniji izazov u naporima da se očuva duhovna, moralna i etička komponenta čovjeka, odnosno kriterij mjere na ovome svijetu. Tako se sam ramazan, posebno uzimajući u obzir krize koje potresaju čovječanstvo posljednje stoljeće i duže (moralne, socijalne, ekonomske, klimatske i dr.), nametnuo kao intenzivniji intermeco bunta pred rapidno razvijajućim svjetonazorima koje pokreće agresivna težnja za gomilanjem, materijalizam i beskompromisni mehanizmi monetizacije.

Dok ramazan i post predstavljaju zatišje u svijetu buke te stalnog sustizanja, kako se sunce približava zalasku, na samom ispitu je i jedna od radosti postača (kako je to oslovljeno u hadisu Muhammeda, alejhis-selam) pri iftarima, postteravijskim sijelima i sehurima. Momenat prekida posta, razgala tijela s prvim zalogajima i gutljajima je postala vrhunski ispit mjere. Interval kada se vraćamo uobičajenoj svakodnevnici savršen je podsjetnik čovjeku na to koliko su ukorijenjene sve njegove navike. Upravo tada, uprkos prisutnosti ramazanskog predaha, svjedoči se svođenje ramazana na materijalne oblike sofri s kojih hrana, uglavnom, pretiče, a koju, usljed savremenog načina života, mnogi nemaju s kim podijeliti.

Života u većim porodičnim zajednicama je sve manje, komšijski odnosi su urušeni usljed sveprisutnih faktora otuđenja ljudi jednih od drugih, a urbani način života (prisutan i u manjim sredinama i selima) već odavno ili u manjoj mjeri ne uključuje uzgoj životinja kojima bi se taj višak hrane mogao dati. Tako je ramazan, s iftarima – uz što se mogu dodati i druge popratne prakse omeđene potrošačkom kulturom – postao i način prestiža pri čemu se zanemaruje postulat pronalaska mjere, na koji je Kur’anom čovjek često upućen.

Kroz Objavu su jasno iscrtani motivi pravde, vage, srazmjera u stvaranju, neprelaženja granica kao i to da Bog ne voli one koji pretjeruju.

Bog, džellešanuhu, kako se to uočava čitanjem Kur’ana, ne ignoriše ljudske potrebe i navike – od hrane, pića, odjeće i svega materijalnog itd., bilo da se tretiraju ovosvjetske ili onosvjetske teme. Naprotiv, kur’anskim tekstom je čovjeku skrenuta pažnja na blagodati koje uživa, podsjeća ga se na odgovornost koju nosi kao namjesnik na Zemlji te da će njegovi postupci biti adekvatno nagrađeni ili kažnjeni.

Ajet u kojem Bog poziva čovjeka da se pri molitvi lijepo obuče – „da se sredi”, kazali bismo - te da i jede i pije, ali da u tome ne prekardaši, sadrži četiri naredbe različitih vrsta, i samo jedna od njih je imperativ zabrane, čime se čovjek usmjerava na samokontrolu. „O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete molitvu obaviti! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.“(Kur’an, 7:31, BK) I u pogledu ramazana upravo kroz ovaj ajet možemo razumjeti kakvo je to naslijeđe samog posta.

Gladne oči

Međutim, iznova svjedočimo da ni ramazan nije pošteđen komercijalizacije i festivalizacije poput brojnih posebnih dana i blagdana u mnogim religijama. Umjesto na post i duhovne vježbe koje ga prate, fokus se usmjerava na kuhanje, raznovrsne i prenatrpane sofre, brzu organizaciju velikih iftara itd.

Prediftarske gužve u saobraćaju i marketima su postale stvarnost i okidač nervoze, a ramazanski prime time u medijima je nakrcan marketingom. Sve je, zapravo, nastavak snažnih zahtjeva konzumerističkih navika i kulture.

Na taj način se i tokom mjeseca posta svjedoči paradoksu koji otkriva duboki jaz između suštinskih intencija posta te same njegove primjene i doživljaja ramazana. Umjesto vremensko-duhovnog ambijenta koji će donijeti mir u načinu života u kojem se, nažalost, stvarno prihvatilo da je vrijeme novac, nije teško (po)stati talac svjetonazora kojima su se i Zemlja i društva širom dovela do teških kriza.

Iako bismo ilustriranjem pretjerivanja koje Bog ne voli mogli šire govoriti o tome na koji način i tokom ramazana nastavljamo štetiti sebi, drugima i životnoj sredini – od zagađenja, jednokratne plastike, pretjeranog korištenja energije, rasipanja resursa pa nadelje, zadržimo se na simbolu nimeta – hrani.

Bacanje hrane je globalni problem, na što ukazuju relevantne statistike poput Izvještaja o indeksu bačene hrane (UNEP, 2024.), koji je donio podatke o tome da su domaćinstva u svijetu 2022. godine dnevno bacala više od milijardu obroka, što je 132 kilograma hrane po stanovniku, odnosno skoro petina hrane dostupne potrošačima. S druge strane, 783 miliona ljudi je pogođeno glađu u svijetu. Najviše količine bačene hrane odnose se na otpad iz domaćinstava (oko 60%), potom na usluge ishrane (28%) te maloprodaju (12%).

Izvještaj o stanju bačene hrane u Zapadnoj Aziji iz 2021. godine prikazuje da tokom mjeseca ramazana, naprimjer, u Saudijskoj Arabiji na otpadu završi između 30 i 50% hrane, u Kataru 25%, a u Ujedinjenim Arapskim Emiratima 40%. Ilustracije radi, prosječna osoba u Saudijskoj Arabiji godišnje baci više od 184 kilograma hrane, što na godišnjem nivou cijele zemlje iznosi oko 4 miliona tona, a u vrijednosti od oko 10,7 milijardi američkih dolara.

Ni situacija u našoj zemlji nije bolja, iako nam je itekako poznat tradicionalni koncept odnosa prema hrani, određen i religijom, a posebno prema hljebu.

U Takvimu za 2026. godinu objavljen je tekst pod naslovom Kako vjera i ekonomija oblikuju naš odnos prema hljebu, čime je predstavljeno istraživanje Zašto mrve plaču?, autora Nedžada Grabusa i Dženana Kulovića.

Rezultati istraživanja su pokazali da velike količine hrane u domaćinstvima Bosne i Hercegovine završe na otpadu. Kako navode, „bosanskohercegovčaka domaćinstva godišnje bace više od četiri stotine hiljada tona hrane, što je dovoljno za obroke korisnicima 60 javnih kuhinja zajedno.“

Naglašavaju da prosječno bosanskohercegovačko domaćinstvo tokom jedne godine baci više od 80 kilograma hrane, a najčešće hljeba. Rezultate datog istraživanja autori su posmatrali i kroz činjenicu da se mnogi građani Bosne i Heercegovine izjašnjavaju aktivnim vjernicima.

Ogromne količine bačene hrane jedan su od zvučnijih alarma za čovjeka današnjice, jer oslikavaju bezobziran odnos čovjeka i prema drugima i prema resursima Zemlje. Iako se hvali šarolikim civilizacijskim progresom, zapravo je to još jedno svjedočanstvo o samoreduciranju ljudskosti i pretvaranju ljudskog bića u proždrljivog potrošača. Takav pristup vodi grijesima i prema Bogu i prema drugom čovjeku.

Tako sagledavajući, ramazan i post, prema suštini i formi, neupitno moraju (po)stati otpor takvoj kulturi srozavanja i posrnuća ljudskog roda. U tom pogledu, ramazanska detoksikacija će od vjernika zahtijevati mnogo više od uobičajenih sustezanja, ma koliko lagodno živio i nadohvat ruke imao „i ptičijeg mlijeka“, i tokom dana i tokom noći, i po žegi i po studi.

(IIN Preporod)

Ekološka kriza našeg vremena, kao jedan od najvećih izazova čovječanstva, pred nas postavlja hitnu potrebu za promišljanjem odnosa između religije, etike i okoliša. Serijal tekstova „Ekoetička obzorja“, nastao u saradnji Islamskih informativnih novina Preporod i Centra za mirovno obrazovanje, nudi široku tematsku lepezu u kojoj stručnjaci iz različitih religijskih tradicija istražuju kako duhovna i etička baština mogu pomoći u odgovoru na izazove globalne klimatske i ekološke krize.