Predramazanski koncert u Višegradu

Piše: Mustafa Bećirović

Neki su događaji i doživljaji viši od grada. Veći su od mjesta i vremena. To su trenuci koji izmiču i mjestu i vremenu, i koji dotaknu "vječnost". Oni koji ga dožive postaju "vječnici" iz Ibrišimovićevog romana.

Predramazanski koncert u Višegradu, 7.2.2026. godine, u angažmanu Medžlisa i glavnog imama Hasan-ef. Skorupana, osim što po organizaciji zaslužuje najvišu ocjenu, okupio je oko 500 ljudi u Domu kulture. Na binu je doveo dva hora koji su svojim, u muzičkom smislu, školovanim glasovima iz publike iznjedrili najsnažnije emocije: suze radosti, ljubav i zagrljaje. Prekrasne ilahije i, na kraju, sevdalinke. Posljednja sevdalinka "Bosno moja" digla je publiku na noge; svi su je pjevali – i muškarci i žene, i staro i mlado. Podsjećam, bilo je to u centru Višegrada, u večernjim satima, u Domu kulture. Pozadina bine bila je zastrta velikom zastavom Bosne i Hercegovine.

Ono što se mora naglasiti radi istine jeste da taj događaj ničim nije ometan od srpskog stanovništva, niti je bilo provokatora. Imao sam snažan osjećaj da je i to stanovništvo željno duhovnih i kulturnih sadržaja, a ovaj koncert, osim vjerske, imao je i dimenziju više: dah lijepog koji natapa sušne i ispucale duše zemaljske. A nisu muslimani jedini koji imaju duše.

Hor Behram-begove medrese iz Tuzle i sarajevski hor "Šapat duše" u sjajnim interpretacijama ilahija i odabranih sevdalinki podsjetili su nas na riječi hazreti Mevlane: "Svjetlost izvire iz rana."

Ovo je bila noć svjetlosti koja je izvirala iz rana onih koji su ostali živi. Tom svjetlošću oni su milovali kabure svojih najmilijih ubijenih, zaklanih, spaljenih i bačenih u duboku i hladnu Drinu.

Da li je ta svjetlost dotakla potomke onih koji su počinili zločine u Višegradu? Ja sam iz Rogatice putovao sa Asimom Lihićem, čovjekom koji se sa suprugom i troje maloljetne djece, znanjem i kapitalom, vratio iz Diseldorfa u svoj grad. Da, on živi sretnije u Rogatici, u družbi sa Amel-efendijom, nego u bogatoj i velikoj Njemačkoj.

Vraćajući se iza ponoći preko Romanije, naravno bez ikakvog straha zbog toga što se vozim putevima moje zemlje, čuo sam sebe kako ponavljam riječ "gubitnici". Ona se odnosila na sve one koje sam pozivao da idu sa mnom u Višegrad. Jednog sam odbio jer bi se on nakanio da ide ako se ja bojim putovati sam u povratku preko Romanije u kasnim satima.

Naumpao mi je jedan stari, osjedjeli i konzervirani srpski parlamentarac koji je našem, bošnjačkom parlamentarcu rekao sljedeće: "Republika Srpska je najneovisnija u glavama Bošnjaka."

Nažalost, rekao je veliku istinu. To će biti istina sve dok u našim sarajevskim zbrinutostima živi dječji strah od života u Istočnoj Bosni, našem topraku koji je zapušten i zarastao u našim srcima i glavama. To je, istina, strah od tame zla iz nedavne prošlosti. Ali ta tama zla progutala je budućnost i počinioca zla.

Istočnu Bosnu može osvijetliti samo "SVJETLOST IZ NAŠIH RANA". U suprotnom, njena tama će srušiti kapije našeg grada u kojem smo umislili da smo sigurni. Neko je pojam provincije preveo kao nedovršen grad. Bilo koje mjesto, bez obzira na broj stanovnika, provincija je ukoliko ga ne definiraju duhovnost, znanje, kultura i umjetnost. Bez tih ideala mi prestajemo biti građani-graditelji i postajemo samo stanovništvo.

(Preporod.info)