Demografski slom kao posljedica krize vrijednosti, a ne samo ekonomije

Piše: Senaid Zajimović

Pad nataliteta u Unsko-sanskom kantonu ne može se objasniti samo ekonomskim parametrima, niti se može liječiti parcijalnim socijalnim mjerama koje se u javnosti često nude kao univerzalno rješenje.

Statistika jeste alarmantna, ali još je alarmantnije uporno svođenje demografskog sloma na pitanje plata, dječijih dodataka i subvencija, kao da je rađanje djece isključivo finansijska kalkulacija.

Ako bi ekonomski razlozi bili presudni, tada bi najbogatija društva imala najviši natalitet. Stvarnost pokazuje suprotno. To jasno govori da problem nije samo u nedostatku sredstava, nego u nedostatku svijesti o smislu i dugoročnim posljedicama vlastitih odluka.

Upravo ovdje se otvara i ona dimenzija o kojoj se rijetko govori: čisto ekonomska odgovornost prema vlastitoj budućnosti. Današnji mladi ljudi moraju biti svjesni činjenice da nerađanjem, odnosno odricanjem od roditeljstva, dugoročno potkopavaju vlastiti ekonomski opstanak. Penzioni sistem ne počiva na apstraktnim fondovima, nego na realnim ljudima, na budućim generacijama koje rade, proizvode i izdvajaju za one koji su prije njih radili.

Drugim riječima, oni koji danas svjesno biraju život bez djece, a istovremeno očekuju sigurnu starost, sjede na grani koju sami sijeku. Buduće penzije današnjih mladih ljudi neće osiguravati statistike, strategije ni obećanja, nego njihova vlastita djeca ili, preciznije, djeca koja se danas ne rađaju.

Ekonomija, pritom, ne podrazumijeva samo proizvodnju, nego i potrošnju. Društvo može graditi fabrike, povećavati produktivnost i govoriti o rastu BDP-a, ali ako nema ljudi koji će sutra kupovati, trošiti i održavati ekonomski ciklus, tada i sama proizvodnja gubi smisao. Proizvodnja bez potrošača je ekonomski paradoks, a društvo bez djece – demografska slijepa ulica.

Suštinski uzrok pada nataliteta ipak leži dublje, u krizi smisla braka, roditeljstva i porodice. Mladi ljudi ne odgađaju brak samo zbog nesigurnih prihoda, nego zbog straha od obaveze, gubitka komfora i odgovornosti. Brak se sve češće doživljava kao privremeni aranžman, a dijete kao projekat koji se prihvata samo ako se uklapa u lične planove.

Dodatni problem je razgradnja vrijednosnog sistema. Društvo koje godinama relativizira porodicu, ismijava roditeljstvo, a individualizam i hedonizam postavlja kao ideal uspjeha, ne može očekivati demografski oporavak. Nije problem u tome što mladi nemaju dovoljno, nego u tome što im se ne govori zašto je porodica vrijedna truda, žrtve i dugoročnog ulaganja.

Zato mjere koje se nude ; jednokratne pomoći, subvencije i simbolične olakšice, mogu imati određeni efekat, ali ne mogu biti rješenje. One liječe posljedice, a ne uzroke. Demografska politika bez vrijednosne, moralne i dugoročne ekonomske politike osuđena je na neuspjeh.

Pad nataliteta u USK nije samo demografsko pitanje. To je pitanje našeg odnosa prema radu, odgovornosti, solidarnosti i budućnosti.

I dok god ne budemo spremni priznati da bez djece nema ni ekonomije, ni penzija, ni održivog razvoja, brojevi će nastaviti padati, bez obzira na budžete, strategije i deklaracije.

(Preporod.info)