Kurra hafiz Rahman: Džematlijama preporučujem ilmihalsku pobožnost i temeljnu duhovnost

Vjernici koji dnevne namaze obavljaju u različitim džamijama, što zbog puta ili poslovnih obaveza, što zbog ličnih sklonosti, će primijetiti čistoću enterijera, uslovnost abdesthane, toplotu i sve uslove neophodne za boravak. 

Kako je za portal Preporod.info izjavio kurra hafiz Alija Rahman, imam sarajevskog džemata Bojnik, ovaj segment rada koji se odvija "mimo očiju javnosti" često zna biti zahtjevniji i složeniji nego obaveze koje se podrazumijevaju u imamskom radu.

– Cijeli niz aktivnosti se odvija mimo očiju posjetioca. A naravno, sve to neko vodi, pokreće, uređuje i planira. To su imami i džematski odbori. Zapravo, to je naša Islamska zajednica. Mnoge naše džematlije znaju, vide i cijene taj trud i rad.

Mnogi se ne vide, ali su uvijek tu kada ih se pozove. Da kažemo, većina naših džematlija je takva. Pomoći će što treba, ali ih treba pozvati i to je sasvim u redu – kaže kurra hafiz Rahman.

Jedna od imamskih obaveza je svakako priprema hutbe koja, uz neophodno znanje, treba uključivati i razumijevanje specifičnosti aktuelnog trenutka, pa smo razgovor s hafizom Rahmanom iskoristili za osvrt na neke aspekte ovog oblika komunikacije sa džematlijama. 

– Poslije same hutbe se začne ideja o temi za narednu. Potom do utorka, misaono razrađujem šta kazati. U srijedu ili četvrtak stavljam na papir tekst hutbe. Nikada ne držim hutbu bez papira na kojem je napisana kompletna. Smatram to poštovanjem prema džematu, ali na neki način i prema sebi. Citiram tematski ajet na početku hutbe i najčešće samo jedan hadis. Potom, pokušavam džemat isprovocirati na mišljenje o temi koju naslovim. Nekako mi je to primarni cilj. Potaknuti ljude na mišljenje je teško i riskantno. Ali, ako se uspije, vrlo je učinkovito – priča nam hafiz Rahman. 

Uz poticanje na mišljenje, posebno važnim smatra vrijeme trajanja hutbe i temu koju je, prethodno, "prošao u praksi sa samim sobom".

– Volim kraće hutbe, dovoljno ozbiljne, a ipak, pune ljubavi. Ne govorim o temama za koje znam da ni sam nisam barem koliko-toliko uradio na sebi glede toga. Ponekad održim površnu hutbu, pa se jako zastidim sebe. Desi se i hutba čije teme ni sam nisam dosljedan, tada se prepadnem sebe.

Ne volim galamu na hutbi. Isto tako, ni gestikulacije, mimikrije i slično. Često sam u situaciji da ništa ne bih rekao na hutbi osim jedan ajet i hadis. Dobrih 5 do 7 godina tretiram teme o moralu i društvu. Ne držim lekcije sa hutbe i bježim kazati "morate" ili "ne smijete" – ističe hafiz Rahman.

Dotakli smo se i tema takozvane "brutalne da'we" i "maksimalnog islama", kojeg definira kao traženje divljenja od slušatelja. 

– Veliko je umijeće i mudrost znati procijeniti kome, koliko i šta kazati. Većinu ljudi ćemo zapravo sačuvati time što im nećemo kazivati niti dugo, niti opširno, niti preteško. No, nekada i govornik padne osjećaju samoljublja, pa se slušatelju učini šteta čak ispravnim i korektnim govorom. Tome se trebamo učiti kao govornici, ali i pozivati svoje džematlije da budu umjereni po pitanju te želje za „informacijom i znanjem“ više – podsjeća hafiz Rahman. 

Upozorava da je "hiperprodukcionaški govor o vjeri" slika i prilika potrošačkog konzumerizma, prema kojem se govor hoće vidjeti, a ne slušati. 

– To vodi hipermarketskom odnosu slušatelja i nekoj vrsti sklonosti za "sezonskim sniženjima" od strane govornika. I znate, tada se govornik bira u zavisnosti koliko je plačljiv, zabavan, brutalan, galamdžija, koliko proziva drugoga, išareti na onog što sjedi do mene i tako dalje. Tako se dobija koncertna euforija, gdje nije bitno šta ko kazuje, već je bitno da su svi u transu – napominje hafiz Rahman. 

Među opisima aktuelnog društvenog konteksta, podsjeća da živimo fazu terora aktivnosti u životu općenito, povezujući taj teror s poimanjem govora i rada za vjeru.

– Rezultat je anksiozna situacija u kojem se, naprimjer, plače za djecu u Mijamaru ili brine o klimi na Sjevernom polu, a ne brine se o našoj djeci i njihovoj budućnosti, niti o zraku u Sarajevu. Za ovim prvim plačemo i brinemo, jer znamo da do njih nikada nećemo doći, za razliku od ovih drugih koji su tu i za koje treba naša hitna reakcija – ocjenjuje hafiz Rahman. 

Naš razgovor je zaključio rečenicom iz naslova: Svjestan navedenih izazova i specifičnosti trenutka u kojem živimo, svojim džematlijama preporučuje ilmihalsku pobožnost i temeljnu duhovnost.

(Nedim Gondžić/Preporod.info)