Hrabre žene rađaju hrabre muškarce

Piše: Muhamed Velić

Gledao sam jedan video neki dan, u moru mnogobrojnih videa, kako su cionisti pustili iz zatvora jednog Palestinca kojeg je dočekala porodica, ali ono što je posebno znakovito i emotivno je to da ga njegova malodobna kćerka grli, ljubi i plače, ali, plače i on.

No, ona mu govori da on ne smije plakati, jer je muško i njen otac, njen heroj, a ona će plakati za oboje.

Naravoučenije: ako se pitate kako oni opstaju pod tolikim zlom i zulumom, već dugi niz godina i decenija, i zašto će pobijediti?! Evo, zašto!

Vidimo, isto tako, zašto su cionisti tako planski i sistemski ubijali djecu, jer je ogromna snaga u toj djeci i generacijama koje dolaze. Djevojčice su postale odrasle osobe, superžene, hrabre, heroine, koje bodre čak i svoje umorne i izmučene očeve.

Ova priča korespondira s pričom i slučajem kada je vladar Granade u Andaluziji Muhammed Es-Sagir, u teškom trenutku napuštanja vladarskog dvorca i predaje istoga (a u početku ga je uspješno branio) i same vlasti Isabeli i Ferdinandu, počeo plakati. Kad ga je vidjela u takvom bijednom stanju, njegova hrabra i odvažna majka princeza Aiša el-Hurra rekla mu je: ”Da, plači sada kao žena, zbog vlasti koju nisi bio u stanju braniti kao muškarac!”

Kao što znamo, ova druga priča predstavlja završetak bolnog procesa, koji je trajao i koji je završen. Ostaje samo da pouku uzimamo. No, i to je nešto. (Jer, mudri uče na tuđim greškama, pametni na svojim, a budale ni na čijim!)

A prva priča ukazuje na proces koji je u toku, koji traje i, bez obzira koliko argumenti sile bili veliki i upečatljivi, nije jasno kako će to sve završiti. Argumenti sile nisu dokaz i kolateral pobjedi, već je to nesalomljivi duh i vjera koju neki narodi, društva i pojedinci mogu imati.

A palestinski narod je dokaz upravo tog nesalomljivog duha i nepokolebljive vjere. Mogli su otići, ali nisu. Ostali su u šatorima, na svojoj zemlji, gladni, iscrpljeni, podhlađeni, ali kao nijedan drugi narod sada u svijetu - ponosni i vrijedni poštovanja. Baš isti ponos i poštovanje koje smo i mi imali u toku rata i agresije, kao (moralni) pobjednici, s ponosnom i moralnom armijom i vojskom koja je bila nadomak potpune pobjede.

S druge strane, danas od tog ponosa i hrabrog stava ostala su sjećanja, koja odumiru kako umiru njeni protagonisti. Bojim se da su današnji muškarci, potomci hrabrih bosanskih šehida, gazija i vitezova postali blijede sjenke svojih očeva.

Neki od njih hrabrost isključivo pokazuju tamo gdje to ne bi tebalo – iskaljujući se nad vlastitim ženama.

A to nije hrabrost, nego obični kukavičluk.

S druge strane, i mnoge današnje žene utrkuju u mnogo čemu, samo ne u tome da će rađati, podizati i čuvati hrabre i odvažne sinove, muževe, braću i očeve.

Završit ću sa stihom iz "Šehidskog rastanka", koji bi trebao da nam ledi krv u žilama i uzburkava kolektivnu svijest, od slave i ponosa: "Samo još jednom da mi je... vidjeti iz zemlje rosne kako kćeri moje Bosne sad rađaju gazije, rađaju gazije."

Ovo je sada, nažalost, samo stih legendarne sevdalinke, a ne tako davno bio je stvarnost i znak pobjede.

(Preporod.info)