Ko odlučuje kad ja ne mogu?

Anticipirane zdravstvene i starateljske odluke – tema koja više nije „tuđa“

Pišu: Amina Salkić & Anela Polutak

O ovakvim temama se nerado govori, ali realnost pokazuje da se s njima sve češće susrećemo u vlastitim porodicama – ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u dijaspori. Šta ako dođe do moždanog udara, demencije, teške bolesti ili nesreće, pa osoba izgubi sposobnost rasuđivanja i donošenja odluka – privremeno ili trajno? Ko tada preuzima odgovornost, ko odlučuje o liječenju i koja pravila važe u Njemačkoj?

O ovim i srodnim pitanjima smo proteklog vikenda u džematu Darmstadt imale priliku razgovarati na temu „Ko odlučuje kad ja ne mogu?“. Predavanje je okupilo veliki broj džematlija i otvorilo niz važnih pitanja iz svakodnevnog života, a koje se tiču gotovo svake porodice: ko odlučuje, ko potpisuje, šta je pravno moguće i kako se na vrijeme može urediti zastupanje u slučaju bolesti ili nesreće. Zašto je ova tema važna i za našu zajednicu?

Važnost ove teme za našu zajednicu dodatno se ogleda u činjenici da se pitanja teških dijagnoza, nemoći i kraja života i dalje često potiskuju i prešućuju. Međutim, životna stvarnost nas sve češće dovodi u situacije u kojima moramo djelovati brzo, odgovorno i informirano. Kako naša zajednica stari, rastu i potrebe vezane za brigu u starijoj dobi, invaliditet, demenciju i gubitak sposobnosti samostalnog odlučivanja.

Uz to, mnogi među nama nose i ratna iskustva i traume, a pojedini se suočavaju i s ozbiljnim psihičkim oboljenjima, poput šizofrenije. Takva stanja mogu utjecati na razumijevanje informacija, realnu procjenu situacije i donošenje odluka, pa u određenim trenucima i na mogućnost davanja svjesne i informirane saglasnosti za liječenje. Zato ovo nisu „tuđe teme“, nego pitanja koja mogu pogoditi svaku porodicu – često iznenada i bez pripreme.

Od teorije do prakse: obrasci i upute

Na početku je predavanja smo prezentirale osnove njemačkog starateljskog prava (Betreuungsrecht) i pojasnile kako sistem funkcionira kada punoljetna osoba, zbog bolesti ili nesreće, više nije u stanju da samostalno vodi svoje poslove ili donosi odluke.

Posebno je naglašeno da u Njemačkoj često nije dovoljno da porodica „zna šta bi osoba htjela“. U mnogim situacijama potrebna je jasna pravna osnova o tome ko smije zastupati osobu – kako u pogledu zdravstvenih odluka, tako i u pogledu imovine, pri čemu se pravila djelimično razlikuju.

Tako je 2023. godine uvedena mogućnost tzv. Ehegattennotvertretung, odnosno zastupanja između supružnika u zdravstvenim pitanjima usljed hitnog slučaja. Međutim, ova mogućnost je vremenski ograničena (do šest mjeseci) i odnosi se isključivo na medicinske odluke. Za sve ostale situacije – naročito kada je riječ o finansijama, imovini ili dugoročnim pitanjima – potreban je formalno ovlašten zastupnik.

Upravo zato je važno na vrijeme razmisliti o preventivnoj punomoći (Vorsorgevollmacht). Ovim dokumentom osoba, dok je još sposobna rasuđivati, može odrediti ko će je zastupati ako jednog dana dođe do nesposobnosti odlučivanja, čime se u mnogim slučajevima može izbjeći sudsko imenovanje staratelja.

Dodatno, čak i ako punomoć postoji, važno je poznavati i mogućnost tzv. Betreuungsverfügung (izjave za slučaj potrebe starateljstva). Ovim dokumentom osoba unaprijed navodi koga želi – ili koga ne želi – da sud imenuje kao staratelja, ukoliko ipak dođe do formalnog uspostavljanja starateljstva.

Naglašeno je i da je moguće unaprijed utjecati ne samo na to ko odlučuje, nego i na to šta bi se u određenim situacijama trebalo ili ne bi trebalo poduzimati. To se postiže tako što pacijent  unaprijed donesene odluku o liječenju i formulira je pismeno u obliku tzv. anticipirane naredbe   (Patientenverfügung). Time osoba može jasno navesti svoje želje u vezi s određenim medicinskim mjerama. Ukoliko je dovoljno jasno formulirana, takva naredba je za pravnog zastupnika i zdravstvenog radnika obvezujuća.

Važno je razumjeti da biti nečiji zastupnik ne znači odlučivati po vlastitom nahođenju. Naprotiv, njemački propisi jasno zahtijevaju da se odluke u prvom redu  donose u skladu s voljom i interesom osobe koja se zastupa.

U tom kontekstu predstavljeni su i obrasci koje je objavilo Savezno ministarstvo pravde Njemačke, kao i dvojezične varijante (njemački/bosanski), namijenjene osobama koje se u njemačkom jeziku ne snalaze dovoljno sigurno.

Tokom predavanja  posebno je istaknuto da se starateljstvo često doživljava kao nešto što se dešava „nekome drugom“, iako je u praksi riječ o vrlo rasprostranjenom institutu. U Njemačkoj se trenutno nalazi više od milion osoba pod formalno uspostavljenim starateljstvom. Također je ukazano i na finansijski aspekt: ukoliko dužnost staratelja ne preuzme član porodice ili druga bliska osoba na dobrovoljnoj osnovi, već se imenuje profesionalni staratelj, troškovi se u pravilu podmiruju iz imovine osobe pod starateljstvom, ukoliko ona prelazi iznos od 10.000 eura.

Doniranje organa: uvjeti, dileme i stavovi

Skrenuta je i pažnja na to da se u praksi često dešava da se porodice na intenzivnoj njezi ili u terminalnim fazama bolesti suoče s izuzetno teškim pitanjima, a da pritom niko pouzdano ne zna šta je pacijent želio – niti postoji dokument koji bi to jasno potvrdio. Slične dileme, iako rjeđe, mogu se pojaviti i u kontekstu doniranja organa.

U situacijama kada pacijent unaprijed nije izrazio svoju volju, nastoji se utvrditi njegova pretpostavljena volja – odnosno šta bi pacijent vjerovatno odlučio da je u mogućnosti da sam govori i odlučuje. Pri tome se uzimaju u obzir ranije izjave pacijenta, njegovi vjerski stavovi, vrijednosti i način života, kao i mišljenja porodice i bliskih osoba. Upravo u ovom procesu često dolazi do dilema i nesuglasica među članovima porodice.

Kao posebno osjetljive teme izdvojena su pitanja obustave vještačkog disanja i vještačkog hranjenja, te općenito granice medicinskih mjera u situacijama kada više nema realne šanse za poboljšanje. Istaknuto je da ne postoji jednostavan odgovor koji bi važio za sve slučajeve, ali i jasna razlika – kako u medicinskoj praksi, tako i u islamskoj etici – između liječenja koje ima realnu korist i mjera koje samo produžavaju proces umiranja.

U tom kontekstu skrenuta je pažnja na publikaciju „Handreichung zur Erstellung einer Patientenverfügung für Musliminnen und Muslime in Deutschland“, čiji su autori dr. Martin Kellner, dr. Nina Nowar i Ayşe Coşkun, a koja predstavlja vrijedan doprinos razumijevanju anticipiranih odluka u kontekstu zdravstva iz perspektive muslimana u Njemačkoj.

Posebno interesovanje izazvala su pitanja doniranja organa. Naglašeno je da u islamskoj perspektivi postoje određeni uslovi i granice, te da se ova tema ne može svesti na pojednostavljenu podjelu „halal/haram“ bez dodatnog konteksta. Spomenuti su i relevantni dokumenti i stavovi institucija poput Zentralrata muslimana u Njemačkoj, kao i fetve Rijaseta Islamske zajednice.

U tom smislu istaknuta je i izjava reisul-uleme Huseina ef. Kavazovića iz prošle godine, u kojoj je doniranje organa – uz ispunjenje određenih uslova – okarakterizirano kao čin dobročinstva, te njegova lična odluka da posjeduje donorsku karticu.

Dodatno je pojašnjeno da donorska kartica (Organspendeausweis) ne služi samo za izražavanje spremnosti na doniranje, već daje i mogućnost da se unaprijed zabilježi odbijanje donacije ili određena ograničenja. Naglašeno je i da je vjerovatnoća da neko uopće postane donor relativno mala: iako u Njemačkoj godišnje umre više od milion ljudi, manje od hiljadu njih na kraju zaista postane donor.

Zaključak

Predavanje u džematu Darmstadt pokazalo je da su anticipirane zdravstvene i starateljske odluke teme o kojima se mora govoriti otvoreno i odgovorno, jer se tiču velikog broja porodica. Pravna priprema kroz preventivnu punomoć, izjavu za slučaj potrebe starateljstva i pacijentovu anticipiranu naredbu može značajno olakšati teške trenutke, smanjiti nesuglasice među najbližima i osigurati da se volja osobe poštuje i onda kada ona više ne može govoriti za sebe.

Upravo zato ovakve edukacije imaju veliku vrijednost – ne samo kao izvor informacija, nego i kao vid zaštite ljudskog dostojanstva i sigurnosti porodice.

Amina Salkić je pravnica i radi kao referent za pravna pitanja u Thoraxklinik – Klinici za plućne bolesti pri Univerzitetskoj klinici Heidelberg. U svom radu bavi se pravnim pitanjima u zdravstvu, s posebnim fokusom na medicinsko pravo u kliničkoj praksi.

Anela Polutak je socijalna radnica i stručna saradnica u organu za starateljstvo. Savjetuje štićenike, njihove porodice, i staratelje, procjenjuje potrebu za zakonskom zaštitom te sarađuje sa sudovima, zdravstvenim i socijalnim službama u cilju osiguranja odgovarajuće podrške.

(Preporod.info)