Posveta imamu-hodži

Piše: Mustafa Bećirović

Jučer je bio lijep i bistar dan. Sunce se ogledalo u snježnom tepihu koji je prekrio zemlju, da se ona ne prehladi i ne ozebe. Prahnu mi da legnem na leđa u snijeg i poturim lice toplim sunčanim zracima što su se nježno spuštali niz Igman, kao što se nekada slijevalo mnoštvo ljudi ratnim putevima u toku agresije na Bosnu. Zažmirio sam u moru tišine i u jednom trenutku sjetih se ajeta:
— Što ne pogledaš kako tvoj Gospodar sjenu izdužuje – a da hoće učinio bi da miruje – i kako smo učinili da joj Sunce bude vodičem, potom je lagahno ka Sebi pritežemo.

U hipu sam ustao i odlučio da ostanem i posmatram svoju izduženu sjenu te da „u sebi i ispred sebe“ svjedočim vidljivom dokazu Božijeg stvaranja.

A onda sa svih strana odjeknuše ezani, slični onima koji se slijevaju na Baščaršiju iz svih mahala. Pomislih koliko se ezana čuje diljem Bosne i kako bi ova zemlja bila gluha, mrtva i beživotna bez imama koji su dvadeset četiri sata u dežuri oglašavanja Božijeg imena. Šta bismo bili bez njih? Imamo li pravo prigovoriti im bilo šta, njima koji nemaju slobodne dane, vikende i odmore? A i ako ih imaju, nikada nisu sigurni da se neće morati vratiti kako bi obavili dženazu. Njihov broj telefona nije skriven ni isključen, ma gdje bili.

Zašto mi je sve ovo naumpalo? Kao da me je mnoštvo ezana u ovoj snježnoj idili probudilo iz komfora i kao da su me pitali: šta ako bi ovi ezani utihli? Šta bi ova zemlja bila bez njih? Ne, ne bi to bila Bosna, jer bez ezana koji je čiste od poganluka, i ljudskog, i šejtanskog, i džinskog, gdje bi se Nebo ogledalo i kome bi pokazivalo svoje ukrase?

Zato moramo voljeti naše imame, njihovu duhovnu snagu, njihove slabosti i poneke mahane, jer su oni ljudi kao i mi. Onog trenutka kada povjerujemo da su iznad ljudske dimenzije, imat ćemo mesije, manipulatore vjerom i mađioničare, i više se neće čuti ezani. Poricatelji u vrijeme Poslanika nisu mogli povjerovati u Objavu jer je Božiji Poslanik jeo hranu kao i ostali ljudi, išao na pijacu, šetao s ljudima po gradu i razgovarao s njima.

I naši imami moraju kupovati na tržnici; imaju djecu koju moraju hraniti i školovati. Mnogo je toga što moraju, a njihov budžet je mnogo manji od većine naših troškova za besposlice. Oni nam podučavaju djecu vjeri i moralu, oni nam vjenčavaju djecu, oni svojim rukama kupaju naše mrtve i klanjaju dženaze. Kroz njihove živote prolaze sve naše daće i nedaće.

Ne smijemo ustrajavati u osionosti da nas Bog ne kazni. Moramo voljeti našeg hodžu, našeg učitelja, našeg policajca i našeg vojnika. Bez njih ova zemlja neće biti Bosna koju Božija vojska na Nebu i Zemlji čuva. U vremenu demokratske idolatrije, nezajažljivih ambicija za prestižom i nedostojne grabežljivosti za pozicijama bez pokrića, imami ostaju u sjeni i nemoćni pod teretom viška autoriteta u njihovoj misiji. Da ne spominjemo one koji sami, samcati, pale kandilje u mjestima koja smo mi napustili.

Ne bi bilo na odmet malo stida u njihovom prisustvu.

(Preporod.info)