Mustafa Spahić: Površnost vodi ka unutrašnjem porobljavanju čovjeka

Profesor Mustafa-ef. Spahić iskazao je ozbiljnu zabrinutost da savremeni "svijet simulakruma" – svijet slika, mreža i površnih sadržaja – vodi ka dobrovoljnom, unutrašnjem porobljavanju čovjeka.

Ključni uzrok vidi u nečitanju i neobrazovanju, a posebno problematičnim smatra to što ljudi u profesijama koje se temelje na jeziku i mišljenju, gube jezičku i misaonu sposobnost.

– Kako će razgovarati ako ne čitaju, nemaju riječi?– upitao je profesor Spahić, gostujući u emisiji "Iza imena", koju na Radiju BIR vodi i uređuje Nadira Hurem.

Pozivajući se na Heideggera i tezu da je "jezik kuća bitka", naglasio je da bez čitanja nema riječi, bez riječi nema komunikacije, a bez komunikacije nema istinskog djelovanja – ni u obrazovanju ni u javnom govoru.

A sve je to potrebno da bi čovjek bio slobodan.

– Da bi bio slobodan, moraš biti slobodan u sebi. Da bi bilo ko, ikada, od sada do Sudnjeg dana, bio slobodan, mora biti u vjeri – kazao je profesor Spahić.

U emisiji je pričao i o svom djetinjstvu i vjeri koju je ponio iz porodične kuće, ali i glađu za znanjem koje je počelo upisom u Gazi Husrev-begovu medresu, iz drugog puta, jer se, nakon što prvobitno nije primljen, godinu dana za nju pripremo u gimnaziji.  

Profesor Spahić prisjetio se svoje majke i sigurnosti njenog krila dok je bio dijete, ističući kako je ta slika bila njegov "duhovni hlad" u koji se skrivao u svim iskušenjima.

– Kad bih se kao dijete umorio, dođem i legnem na njezino krilo, ona skine svoju vestu i mene pokrije. Ta slika je meni slika života – kazao je, dodajući da ga je majka dok je bio dijete, uoči petka i ponedjeljka, uvijek uspavljivala učenjem sure Jasin.

Govorio je o svom školovanju i štrajku u Gazi Husrev-begovoj medresi, studiju na Fakultetu političkih nauka, ali je i analizirao trenutno stanje u obrazovanju.

Profesor Spahić pravi jasnu razliku između tehničkih i prirodno-medicinskih fakulteta, koji su prisiljeni zadržati znanje i kriterije jer njihovi propusti imaju neposredne, mjerljive posljedice, i društveno-humanističkih disciplina, gdje je, kako tvrdi, došlo do ozbiljnog srozavanja kadrovskih i obrazovnih standarda, ističući kako je "pravo nekad u Sarajevu bilo evropski kvalitet".

Smatra da istinsko obrazovanje ne počinje niti završava na univerzitetu, nego da se kako je naveo, "najveći mogući stepen najšireg obrazovanja" zapravo postiže u srednjoj školi.

To bi ojasnilo i njegov pedagoški pristup dok je predavao u Medresi – znanje se nije pojednostavljivalo da bi bilo dopadljivo, nego da bi bilo razumljivo i misaono zahtjevno.

U tom okviru, obrazovanje vidi kao moralnu i intelektualnu misiju: učenik mora prerasti puku pobožnost i postati "alim" – advokat istine i univerzalnog dobra – jer, kako je podsjetio kroz Poslanikove hadise i misli Alije Izetbegovića i Muhammeda Ikbala, društva propadaju onda kada znanje ustupi mjesto površnosti, a odgovorno mišljenje zamijene i konzervativni dogmatizam i isprazni modernizam.

Tokom razgovora, profesor Spahić je Islamsku zajednicu ocijenio kao rijetku instituciju dugog kontinuiteta, utemeljenu na izvorima islama i principu unutarnjeg dogovaranja, sposobnu da funkcioniše i u najtežim historijskim okolnostima, ali i rasprostrtu daleko izvan granica Bosne i Hercegovine, što nameće visoke zahtjeve njenom kadru.

Mandate dvojice reisul-ulema ocjenjuje diferencirano: Mustafa-ef. Cerića kao ličnost s historijskom ulogom u ratnom i poratnom periodu, a Huseina Kavazovića kao lidera ravnoteže, institucionalne stabilnosti i umjerenog javnog djelovanja.

Govoreći o predstojećim izborima za reisul-ulemu, naglasio je da Islamskoj zajednici treba reisul-ulema s moralnim autoritetom, znanjem i hrabrošću u pitanjima vjere.

– Činim dovu Svevišnjem Gospodaru da bude izabran za reisul-ulemu onaj alim, onaj kandidat koji je po Allahovim kriterijima, da nam se Allah smiluje, najbolji, najkvalifikovaniji, najkvalitetniji, koji ima integritet karaktera, moralni autoritet, teorijsko-spoznajni kapacitet, da ima dignitet, da ima subjektivitet i da je po pitanjima vjere hrabar, neustrašiv, da ga nosi deviza, za ne daj Bože situaciju: "Za vjeru sve, vjeru ni za šta i ni pošto" – kazao je Spahić.

On smatra da su optužbe o miješanju Islamske zajednice u politiku uglavnom neutemeljene, posebno u savremenom kontekstu, te podsjeća da je u najtežim trenucima agresije IZ djelovala odgovorno i u funkciji opstanka države.

Kao ključnu distinkciju ističe da Islamska zajednica ne vodi stranačku politiku, ali da ima pravo i obavezu govoriti o univerzalnim etičkim pitanjima – pravdi, slobodi, ravnopravnosti i dostojanstvu čovjeka – jer su ona u svojoj suštini i politička.

Govoreći o aktuelnoj političkoj situaciji, profesor Spahić uzroke bošnjačkih političkih i društvenih slabosti vidi u dugom historijskom prekidu institucionalno-političkog života.

Smatra da je tokom agresije potvrđena sposobnost organiziranja i moralne pobjede, ali da je današnja bošnjačka politika zarobljena vanjskim utjecajima, blokadama i ozbiljnim kadrovskim osiromašenjem.

– Ovo što je učinjeno prije tri godine, ko je doveden… Ja 70 godina pamtim, mi nikad nismo doživjeli ovakvo poniženje, poniženje kao bošnjački narod. Nije problem, nek su došli. Ali, ako su došli, morali su doći ljudi s kapacitetom, kvalifikovani, osposobljeni, s moralnim integritetom. Mi svi znamo, nema riječi kojima se može opisati ti kompleksi ta nesposobnost tih ljudi – kazao je Spahić, ocjenjujući „nije samo SDA uklonjena, neka je, nego mi smo kao narod poniženi“.

Upozorio je i da su savremene društvene devijacije povezane s gubitkom etičkih, porodičnih i religijskih uporišta, pri čemu globalizacija dodatno razara tradicionalne odnose i kulturne obrasce.

Cijeli intervju dostupan na linku u prilogu:

(Preporod.info)