Od petka do petka: Kenan Musić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 26. decembra 2025. do 1. januara 2026. godine za čitatelje portala Preporod.info piše prof. dr. hfz. Kenan Musić, profesor na Fakultetu islamskih nauka.

Davno sam čuo da će svaki pisac proći, a vrijeme ostaviti što mu ruka napisa. Stoga nemoj pisati osim onoga što ti je drago da kod Boga nađeš. Zbog ovoga sam uvijek oprezan kada nešto treba na papir staviti, ali sam zahvalan kada me neko pozove da podijelim ono što smatram bitnim za podijeliti.

Termini su bitni posebno kada se poštuju, pa kada kakav poziv prihvatim gledam, koliko mi Bog snage dadne, da obavezu ispunim. Možda bi daleko manje uradio, makar kada se radi o pisanim tragovima, da nije akademske obaveze ili prihvatanja plemenitih poziva da i u pisanoj formi čovjek ostavi neki trag!

Petak, 26. decembar 2025.

Najviše vremena ode u sitnim, na prvi pogled lahkim poslovima. Tako je i ovog lijepog petka, džumanskog dana: dotežem i revidiram pravilnike i druge dokumente na poslu. Dobra administracija je čudo, ali i ona loša, razlika je često u detaljima.

Lijepa hutba mladog hafiza, međutim, oplemeni misli i emocije, vrati na osnovne postavke i ono što je zaista bitno. A struktura džemata, u kojoj očigledno dominira omladina, raduje svakog vjernika. Mladi hatib osvježi mi misao hazreti Omera: „Preispitajte se prije nego vas Allah bude pitao; izvagajte svoja djela prije nego vam Allah djela izvaga.“

Čudo jedno koliko sebe zateknem u ispitivanju šta drugi rade, a zaboravim sebe preispitati šta sam, onako iskreno i „sidkile“, što bi naš narod rekao, nešto uradio tražeći Božije zadovoljstvo.

Pred počinak uzeh knjigu dr. Redžeba Šenturka „Futuwwah – Duhovno viteštvo“. Cijelu prošlu heftu družili smo se s njim i dr. Mutezom El-Hatibom na četverodnevnoj radionici u Centru za Kur’an i sunnet, gdje su našim doktorantima tumačili Ibn Haldunovu Mukaddimu i Gazalijev Mizan el-amel. Okupilo se više od dvadeset vrijednih tragalaca za znanjem, a povratne informacije su, hvala Bogu, izuzetno pozitivne.

U Futuwwahu se navodi da je jedno od pravila duhovnog viteštva čuvanje davno uspostavljenih prijateljstava na čemu bih morao mnogo više raditi. Ima ljudi koji su me zadužili svojim prijateljstvom i podrškom; pored hajr-dova red je i da im čujem glas i upitam za njihove halove.

Petkom navečer obično se zadužim promišljanjem o narednoj hefti: šta me čeka i koje prioritete postaviti. Prebrzo prođe hefta da bi je insan pustio bez pokušaja da je barem malo oblikuje. Vikend ostaje za repove i sustizanje preostalih obaveza.

Ukućani se šale da babo i kada ne radi vazda nešto radi. Zvuči kao pohvala, ali je zapravo ozbiljna kritika: znači da nisam s njima onda kada bih trebao biti.

Subota, 27. decembar 2025.

Vikendima kada nemam obaveza sa porodicom idemo u planine. To „sa porodicom“ vremenom se svelo na hanumu, najmlađeg sina i mene. Takav nam je bio i godišnji prošle godine, dok su kćerka i starija dva sina već u nekim svojim pričama i obavezama. Hvala Allahu i na tome, jer je uspjeh da budu moralni i sposobni da se nose sa životnim izazovima. Nisam, a to je golema blagodat Allaha dragoga, zbog bilo čega zastidio ih se. Da tako i ostane, i još bolje da bude.

Šetnje planinama su nam od 2010. godine postale omiljena rutina, a skijanje sam znatno smanjio otkako sam se, prije pet godina u padu ozbiljno ozlijedio. Slomljeno rame i složena operacija. Allah me počasti da me primi i operiše naš vrhunski stručnjak i čestiti insan, prof. Ismet Gavrankapetanović. Uprkos žestokom lomu i ozbiljnoj povredi, zajedno s dr. Sakibom Koraćom, tako je dobro obavio posao da sam se, hvala Allahu, potpuno oporavio. Allah ih obojicu nagradio najboljim i čuvao nam svima ono što je nezamjenjivo.

Navečer smo išli u posjetu mome bratu i snahi. Kod njih se uvijek odmorimo i lijepo družimo, samo što se, zbog obaveza, ne viđamo dovoljno često. Danas me obradovao i poziv dragog insana i ahbaba Alije Džekića. Došao je na Sabor IZ, pa se javio da se vidimo.

Često mi naumpadne da bih trebao daleko više zahvaljivati Allahu na čestitim ljudima kojima me je darovao u životu. Rijetko prođe dan da se s nekim ne čujem ili se makar porukom ne podsjetimo na prijateljstvo. Eto, makar u hajr-dovama da ih se sjećam.

Nedjelja, 28. decembar 2025.

Miran dan. Uglavnom razmišljam i sustižem nekoliko preostalih zadataka iz prošle hefte. Kćerka Zejneb nam se pridružila u šetnjama, pa je hanumi i meni posebno drago što smo našli vremena da se družimo. Eto, sada nas je četvero od šestero; srednji i najstariji sin su ipak u svojim obavezama i aktivnostima. Ahmed, najstariji, voli planinarenje i sve što nosi dozu adrenalina – roni, skija – a danas je s rajom iz GSS-a na planinarenju. Faris, srednji sin, mijenja brata u njegovim obavezama u gradu i završava poslove; njih dvojica se znaju dobro dogovoriti. Tarik je, kao i jučer, dok smo mi šetali, cijeli dan skijao sa svojom rajom.

Obradovala me pozivom kandidatkinja, naša studentica Nasiha, koja je trenutno preko Fakulteta na usavršavanju arapskog jezika u Kuvajtu. Učili smo džuz preko Vibera. Završila je hifz i evo privodimo kraju treću hatmu, pa, ako Bog da, na Komisiju. Temeljita je i vrijedna, Allah joj otvorio. Još tri dana i gotova je i ova hatma. Imam još dva kandidata, Mustafu i Adema; obojica su također u fazi učenja po džuz. Bude to pravo duhovno osvježenje svaki dan kada uče. Mislim da mi upravo ovi vrijedni mladići i djevojke drže vezu s Kur'anom snažnom, jer srcem odluče i dušom ustraju u druženju s Kur'anom.

Lijepo sam danas porazgovarao i s Mustafom Memišem, čestitim insanom i zaljubljenikom u svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Inače je iz Gacka, a u Tursku se preselio njegov djed nakon povlačenja Osmanlija iz Bosne. Penzionisani je nastavnik turskog jezika u Balikesiru, a i medreslija – završio je imam-hatib medresu u Turskoj. Često on nazove, sramota me što ja rjeđe njega, ali nikada nije pokazao da mu to smeta. Kada me je posjetio u Bosni, putovali smo zajedno da obiđemo neke njegove prijatelje u Gračanici. Krenuli smo iza sabaha, a on predloži da zajedno, u jedan glas, proučimo suru Jasin, pa je zatim dovio gotovo koliko smo i suru učili. Počeo je hajr dovom za rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića, čestite ljude, šehide i gazije koji Bosnu odbraniše, a onda je redom nabrajao užu i širu porodicu po imenima. Sa svojim slabim turskim prepoznavao sam tetke, amidže, dajidže, učitelje, profesore… Kada smo završili, reče mi da od početka agresije 1992. godine svakog jutra, poslije sabah-namaza, tako započne dan.

Nije jedini kojeg znam da je bio tako obziran i duhovno snažan. Rahmetli prof. Omer Nakičević, s kojim sam bio komšija na Bjelavama, kada bih ga sreo na putu prema Fakultetu, ponekad bi prihvatio da ga autom odvezem, ali bi mi blago skrenuo pažnju da onih petnaestak minuta lagane šetnje uvijek čuva za učenje sure Jasin i hajr-dove koje je sebi u zadatak dao. Vjerovatno su praksa i primjena, a ne količina informacija, glavna razlika između nas i tih velikana. Kada bih ga potom vidio kako ide prema Fakultetu, usporio bih ili ga nekako zaobišao, samo da mu ne remetim njegov raspored, njegov tertib.

Navečer sam posjetio roditelje, izložiti se njihovim dovama i iskustvu, što nastojim sebi priuštiti kad god mogu. Kako godine prolaze, sve bolje razumijem onaj mali broj ljudi u životu čovjeka koji ga nesebično vole i žele mu dobro, ponekad i više nego samome sebi.

Ponedjeljak, 29. decembar 2025.

U zimskom semestru časovi su mi uglavnom ponedjeljkom: Metodologija hadisa i Hatabet i vaz. Drugi predmet, Hatabet, uskoro će promijeniti ime u Teološka komunikacija, pa sam se s budućim hatibima našalio da više nisu hatibi, nego teološki komunikatori. Nastava je online, pa je to pomalo kao kate u karateu. Zamisliš studente i pokušavaš im prenijeti znanje. Nije čudno što se koristi termin hibridna nastava. Uglavnom uvijek ima onih koji postave suvisla pitanja i otvore prostor za razmišljanje. Dok je toga, optimističan sam, jer me je uvijek strah intelektualnog i duhovnog bankrota. Prvi nastupa kada prestanemo razmišljati, a drugi kada prestanemo osjećati radost u vjeri koja nam je darovana. Ili, možda još gore, kada se počnemo stidjeti onoga na šta bismo trebali biti ponosni.

Aktivni su budući hafizi i hafize, pa je dan ispunjen lijepim sadržajem učenja i slušanja Mushafa. Svaki dan kada sam na Fakultetu, pa i danas, gledam da posjetim mentora i posebno dragog insana prof. Zuhdiju Hasanovića. Porazgovaramo o Katedri za hadis, on mi je i šef katedre, a uvijek bude korisno i osvježavajuće jer sa Zuhdom, kako ga volimo zvati, nema prazne i neprimjerene priče.

Navečer završavam dopise koji u ime Fakulteta trebaju ići našim partnerima u arapskom svijetu. Dekan Hasani je otvorio mnogo dobrih priča, pa nastojimo da ostanu otvorene i da koriste nastavnom osoblju, studentima i studenticama. Prepreka je mnogo, a čini mi se da smo najčešće sami sebi problem. Izazov kompetencije u arapskom jeziku mora se jezgrovito i sistematski rješavati. Za sada ima dobre volje i ideja, pa se nadam da ćemo pronaći rješenja koja su istinski „generacijski projekat“. Taj termin sam toliko puta čuo da su ga govornici gotovo lišili značenja, a definicija je, zapravo, jednostavna, to je ono od čega imaju koristi sljedeće generacije.

„Uoči petka“ sam danas snimao, jer me je strah kako sve poredati prije kraja decembra. Hvala Allahu, to je kanal preko kojeg sam s vrijednom ekipom uspio plasirati 244 emisije edukativnog i obrazovnog sadržaja i koji ne zavisi od moćnika niti od političkih hirova bilo koga. Od početka traženja znanja, na putu na kojem se nadam ostati do mezara, naučio sam od svojih šejhova i učitelja da nijedno djelo nije maleno ako ga Allah primi.

Svaki me ponedjeljak podsjeti na ono što najviše volim raditi i u čemu se pronalazim. Mirna luka su mi činjenice i istine koje trebamo živjeti i prenositi. Tu teologija postaje samo jedno od tumačenja, a istine vjere ostaju ogledalo u kojem se svi trebamo ogledati. Poučavanje i pružanje primjera da može drugačije je ono u čemu se najbolje snalazim. Pred počinak me prati misao: „Preglasno radite, pa ljudi ne čuju šta im govorite!“ Muhammedom, s.a.v.s., kao poslanikom uvijek se iznova fasciniram i sve više ga volim, a jedan od razloga je i to što bi pred spavanje učio dovu za ljude: „Hvala Allahu Koji mi utočište pruži! Koliko ima onih koji utočište, krov nad glavom, nemaju!“ Allah da olakša i pomogne napaćenima i obespravljenima svugdje u svijetu, posebno u Gazi, Palestini, Sudanu, Jemenu…

Utorak, 30. decembar 2025.

Jutarnje sate proveo sam u druženju sa srednjoškolcima. Aktivnost mimo akademskih obaveza, ali ona koja donosi nove uvide u izazove s kojima se kao vjernici susrećemo u našem dobu. Cijene kada ih se uvažava, pa nastojim, koliko mogu, vezivati njihova srca i umove za Gospodara. Pojedinim svojim učenicima otvarao sam prostor i nadao se da će uspjeti razviti metode i sadržaje rada, posebno sa srednjoškolcima. Tu mi se čini da imamo veliku prazninu, a još uvijek nemamo ni relevantne odgovore na izazove s kojima se oni suočavaju.

U posjetu na Fakultetu došao mi je ahbab i vrijedni Fahrudin-ef. Džinić, imam u Wiesbadenu. Već se skoro dvadeset godina družimo i nema mnogo ljudi za koje mogu kazati da me osvajaju svojom posvećenošću imamskoj misiji i inicijativama u progresivnom djelovanju džemata. Zato je uvijek u hajr dovama, zajedno s drugim čestitim insanima s kojima sam se susretao, a prepoznale su se duše koje isto traže. Akademski smo zaplovili zajedno kada je odlučio raditi magistarski rad i za mentora me izabrao u relevantnoj studiji o hutbama imama bošnjačkih džemata u Njemačkoj. Preostalo vrijeme na Fakultetu opet je otišlo ne na čitanje, analize i istraživanja, već na administrativni rad prodekana za finansije, što je zadatak s kojim ispraćam treću godinu.

Nakon gužvi u saobraćaju u Sarajevu sa porodicom sam iza akšama posjetio šuru u Zenici. Došao je tokom praznika u Njemačkoj, gdje inače već neko vrijeme radi, da posjeti porodicu. Ne viđamo se zbog njegovog odsustva, pa smo baš oduljili i lijepo nam je bilo. Kada smo napuštali Zenicu zaustavili smo se da prošetamo zbog nekih ćejifa porodice, vole rodni grad svoje majke i njegove čari, pa smo susreli muftiju zeničkog Mevludin-ef. Dizdarevića dok je i on šetao sa hanumom zeničkim ulicama. Spomenu da je bio na večeri Kur'ana, pa me, kao što sam i navikao u Zenici, srdačno pozva da ga posjetim. Kćerka ovih dana spominje muftiju Menka, popularnog šejha na društvenim mrežama, pa se našalih sa njom jer ne poznaje muftiju Mevludina da smo upravo sreli jednog našeg muftiju. Naša omladina već odavno više zna o svjetskim autoritetima nego o lokalnim. Ko zna, možda je i do naših autoriteta, kvalitete i kontinuiteta njihovog društvenog prisustva. Susret sa šurom i empatija s kojom me je Allah stvorio prate me danima. Žao mi je svakog građanina naše domovine koji ne pronađe svoju nafaku u njoj. Često upućujem dovu Allahu za opskrbu svima nama u domovini, jer sam kušao šta znače tuđina i gurbet.

Dan ispraćam čitanjem hadisa Muhammeda, s.a.v.s., o mjesecu ramazanu. Prikučio nam se gost, valja se početi pripremati za najdraži mjesec.

Srijeda, 31. decembar 2025.

Posljednji je dan 2025. godine i sve se čini užurbano. Svi nekuda žure, u saobraćaju je više srkleta nego inače, ali, sve u svemu, lijepo je vidjeti da ljudi tragaju za onim nečim bitnim što će ih učiniti sretnima. Ako insan ne traži – neće ni naći.

Imao sam susret s osobom koja prolazi kroz izazove u bračnom životu. Došla je sa zajedničkim prijateljem da se posavjetuje. U takvim razgovorima se čovjek nekada okahari i rastuži, ali se istovremeno ispuni radošću kada vidi duhovnu snagu vjere čestitih muslimana i muslimanki koji su spremni dati svoj maksimum kako bi sačuvali svoj dom, svoju porodicu i one koje vole. Često slušam teške životne priče i uvijek mi je na umu savjet mojih učitelja da su srca čestitih ljudi mezari tuđih tajni. Teret i psihološki pritisak su stvarni, ali Allah olakša. Izazova u krizi porodičnog života je mnogo i često se krivica prebacuje na društvene mreže, savremene trendove i razne pošasti. Ipak, među ključnim razlozima jeste izlaganje zlu i lošem društvu, koje oslabi svijest o Allahu kod čovjeka i učini da zanemari odgovornost prema onima koje mu je Uzvišeni povjerio.

Posjetio sam roditelje i popričao sa njima. Uglavnom se šalimo na kraju godine o svemu o čemu se priča kada dođe kraj jedne godine. Babo je do bola racionalan i često se šali na svoj račun. Mami nije baš drago čuti kada babo govori bez uljepšavanja stvarnosti. Posebno kada pričaju šta godine sa insanom rade. Hvala Allahu zdravi su mi i uvijek razgovorljivi.

Navečer sam se čuo s ahbabom s kojim se najintenzivnije družim posljednjih desetak godina, hadžijom Ajisom Berkovićem. Proteklih godina često smo zajedno išli na večeri Kur'ana i družili se kroz različite programe na kojima sam bio vaiz krajem godine. Večeras sam slobodan, pa ću večer provesti s porodicom. Njegovo prijateljstvo izuzetno cijenim, u nekim od najtežih trenutaka u mom životu uvijek mi je bio iskren stariji brat. I on, kao i ja, ima jednu veliku mahanu: prečesto ljudima kažemo ono što trebaju znati, a ne ono što vole čuti. Jedan od ashaba je znao reći da je osoba koju svi hvale sigurno munafik. Na kraju dana hanuma i ja smo imali lijepo druženje sa porodicom Duranović, dr. Zijad i njegova hanuma, a pridružio nam se i hadžija Ramiz Mulaomerović, pa smo imali baš lijep razgovor. Vrijedni ljudi i dragi insani, posebno jer su džematlije i nose brigu i za džemat i za narod. Ranije smo se razišli kako bi izbjegli galame i gužve kasnih sati kraja godine. 

Četvrtak, 1. januar 2026.

Danas nije radni dan zbog promjene u kalendaru. Morat ćemo se naviknuti da pišemo 2026. umjesto 2025. Razlika je u jednom broju, ali iza njega stoji cijela jedna godina naših života. Mnogo toga ljudi slave, a najveći je paradoks slaviti nenadoknadiv gubitak. Vrijeme je čudo! Uvijek ga nedostaje, često ga podrazumijevamo, a njegov protok bi nam trebao otvarati vrata promišljanja o sebi i o životima koje nam Allah daruje.

Dok smo večerali kćerka hadžije Fuada Sikirića mi javi da je preselio na ahiret. Čaršija se poznavala po ljudima poput njega. Oni su je činili interesantnom. Hadžija je bio oštrog karaktera i neki bi rekli „ters“. Mene je uvažavao, ne znam zbog čega posebno, možda zbog rahmetli dede hadžije Bajre kojeg je poznavao i volio. Uvijek je bio prijateljski raspoložen i davao mi savjete, nekada vrlo kritičke, ali sam u njemu vidio akumulirano iskustvo relacija sa svima koji tvrde da imaju nešto sa vjerom. Mislim da su hutbe u Bakijskoj džamiji koje sam držao od 2011. do 2018. godine oblikovale naš odnos.

Sjećam se prve hutbe u Bakijama kada me je Suljo-ef. Ćerimović poslao da držim hutbu, a jedan od ekipe iz Bakija prišao mi dok sam sjedio ispred minbera. Potapšao me je po ramenu i rekao: „Slušaj, mali, mi smo ti ovdje navikli na kratke hutbe!“ Ustao sam i on me je gledao odozdo, jer se radilo o rastom nižoj osobi. Allah nas stvara kakve On hoće. Nasmijao sam se i rekao mu: „Uredu, dobri!“ Neko bi zamjerio, dok je meni ovo bilo dragocjeno i pravi izraz otvorenosti koja pomaže insanu da bolje uradi svoj zadatak. Kasnije su tražili da hutbe budu duže i vrlo brzo je bilo potrebe pa smo uveli prije džume kratki vaz iz Rijad es-salihina imama Nevevija.

Allah se smilovao hadži Fuki i svim muslimanima, a mi ćemo dovu Poslanika, s.a.v.s., učiti za sebe i druge: „Allahu, koga poživiš od nas, poživi u islamu. Koga, Allahu uzmeš Sebi, uzmi u potpunom imanu!“

Kao i ova hefta život je prekratak da se insan opterećuje sa onim što nije relevantno za čestitost na dunjaluku i spas na ahiretu. U životu mi je pomoglo što sam se uglavnom bavio onim što mi je povjereno, a tuđe mahane nisam smatrao svojim vrlinama. Dok završavam kratki osvrt na dan u mislima mi odjekuju ajeti: „Tako mi vremena! Svaki insan je na gubitku. Osim onih koji vjeruju i dobra djela čine. I onih koji jedni drugima preporučuju istinu i jedni drugima preporučuju strpljenje.“ (Sura El-Asr) 

(Preporod.info)