Ramiz Salkić o četvrtoj knjizi serijala "Genocidna namjera – Bratunac 1992": Knjiga koja bilježi zločine onako kako su ih žrtve preživjele

Nova knjiga Ramiza Salkića, četvrta po redu iz serijala "Genocidna namjera – Bratunac 1992", donosi potresno i dokumentovano svjedočanstvo o zločinima počinjenim nad Bošnjacima naselja Suha, Mihaljevići, Lonjini, Krasnopolje i Džafići. Zasnovana na iskazima preživjelih, sudskim presudama i detaljnoj statističkoj obradi žrtava, knjiga dodatno rasvjetljava razmjere planskog nasilja nad bošnjačkim civilima na području Bratunca.

Razgovarao: Alem Dedić

Preporod.info: Koji su ključni nalazi četvrte knjige "Genocidna namjera – Bratunac 1992" te nam, na samom početku predstavite knjigu?

Salkić: Nakon završetka ove četvrte knjige, saslušanih i pročitanih svjedočenja svjedoka, postao sam svjesniji razmjera brutalnosti i zločina počinjenih nad Bošnjacima Bratunca. Bio sam zarobljenik u dva logora, ubijeni su mi otac i dva brata, ali onim što sam pročitao u nekim iskazima datim na suđenju u Beogradu Daliboru Maksimoviću, spoznao sam novu dimenziju zločina koji su počinjeni nad Bošnjacima Bratunac.

Knjiga ima pet poglavlja. Uvod donosi opšti prikaz priprema Srba u Bratuncu za okupaciju Bratunca, uz pomoć JNA i dobrovoljaca iz Srbije. Drugo poglavlje donosi svjedočenja mojih sagovornika, s kojima sam lično obavio razgovore tokom istraživanja i pisanja ove knjige. Treće poglavlje sadrži spisak ubijenih osoba na istraživanom području, s lokacijama masovnih grobnica i spiskom ekshumiranih osoba iz tih grobnica. U ovom poglavlju data je detaljna statistička obrada spiska ubijenih po istraživanim naseljima.

Četvrto poglavlje donosi prikaz dvije izrečene presude za zločine nad Bošnjacima Bratunca: jednu izrečenu pred Sudom Bosne i Hercegovine i drugu izrečenu pred Višim sudom u Beogradu, Odjeljenjem za ratne zločine. U naznakama se dotičem i druge presude izrečene pred Višim sudom u Beogradu za zločine u Bratuncu, o kojoj će biti detaljnijeg govora u narednom, petom izdanju serijala Genocidna namjera Bratunac 1992.

Peto poglavlje donosi svjedočenja mojih sagovornika o izazovima s kojima su se suočavali tokom procesa povratka na svoja porušena ognjišta. Svako od ovih poglavlja nosi duboke i dalekosežne poruke koje bi svi oni koji budu u prilici pročitati ovu knjigu trebali usvojiti.

Ova knjiga, kao i ranije knjige iz ovog serijala, nisu ugodne za čitanje niti su pisane strogim književnim jezikom. Njihov cilj je bilježenje i prenošenje istine o zločinima nad Bošnjacima Bratunca, jezikom preživjelih žrtava.

Preporod.info: Podatak da se među žrtvama nalazi 22 djece i 26 žena posebno je potresan. Šta ti brojevi, prema Vašem istraživanju, govore o karakteru i namjeri zločina počinjenih 1992. godine?

Salkić: Zločini koji su počinjeni nad civilima bošnjačke nacionalnosti u Bratuncu bili su detaljno pripremani, planirani i organizirani, te na kraju i počinjeni. U ovim zločinima posebno se ističe brutalnost komšija prema komšijama, radnih kolega prema radnim kolegama, pa i prijatelja prema prijateljima, koji su to prestali biti preko noći. Zločin nad civilima bošnjačke nacionalnosti u Bratuncu bio je jedan segment planiranog provođenja udruženog zločinačkog poduhvata u Bosni i Hercegovini, od strane tadašnjeg političkog i vojnog vodstva pobunjenih bosanskih Srba, uz pomoć JNA i Srbije.

U naselju Suha otkrivena je masovna grobnica s 38 posmrtnih ostataka, dominantno žena i malodobne djece, koji su ubijeni u drugoj polovini mjeseca maja, nakon što su danima bili držani zatočeni u jednom objektu u neposrednoj blizini masovne grobnice, gdje su, nakon strijeljanja, i zakopani. Strijeljanje žena i djece pokazatelj je namjere da se u potpunosti unište Bošnjaci kao narod koji je živio u Bratuncu, te da se počine tako monstruozni zločini kako bi se ubila svaka želja za povratkom na svoja ognjišta onih koji su uspjeli preživjeti. U naselju Suha, u kući Osmana Hodžića, zapaljena je jedna grupa stanovnika ovog naselja, među njima su bila djeca, žene, stare i nemoćne osobe.

Tokom dosadašnjeg istraživanja evidentirano je 155 ubijene djece i 153 ubijene žena na području opštine Bratunac. Najstarija ubijena žena u momentu ubistva imala je 110 godina, a najmlađe ubijeno dijete bilo je staro svega nekoliko dana.

Preporod.info: Kako tumačite činjenicu da su posmrtni ostaci ubijenih ekshumirani iz čak 44 različite grobnice na području više općina u Bosni i Hercegovini, ali i u Srbiji, i šta to govori o razmjerama i organizaciji zločina?

Salkić: Ubijeni Bošnjaci sa istraživanog područja pronađeni su na 44 različite lokacije u Bosni i Hercegovini i Srbiji, što predstavlja pokazatelj sistema koji je bio uspostavljen, ali i razmjera zločina koji su počinjeni. Mnogi Bošnjaci Bratunca ubijeni su na obalama rijeke Drine, a njihova tijela, nošena Drinom, pronađena su na srbijanskoj strani rijeke. Neki zarobljeni bošnjački civili iz Suhe transportovani su kroz Srbiju do Zvornika, odakle su kasnije razmjenjivani preko Majevice za Tuzlu.

Neki zarobljeni bošnjački civili bili su zatočeni u logorima na području Bratunca, Srebrenice i Vlasenice, gdje su ubijani, a potom pokopavani u masovne grobnice. Pojedine masovne grobnice su, s ciljem prikrivanja posmrtnih ostataka, naknadno prekopavane i premještane na druge lokacije. Dio ubijenih Bošnjaka sa istraživanog područja strijeljan je 1992. godine nedaleko od Milića, dok su neki ubijeni tokom izvršenja genocida nad stanovnicima sigurne zone UN-a Srebrenica 1995. godine.

Ovo su neki od razloga zbog kojih su posmrtni ostaci ubijenih Bošnjaka pronađeni na 44 različite lokacije. Da je sve bilo planski organizirano potvrđuje i činjenica da su mnoge žrtve ubijene 1992. godine bile pokopane u tzv. ZOV vrećama, koje je posjedovala tadašnja JNA, a koje su bile namijenjene za ukop ubijenih. O postojanju plana i počinjenim zločinima svjedoči i tadašnji visoki funkcioner SDS-a Miroslav Deronjić, koji je priznao počinjenje zločina i osuđen je pred Haškim tribunalom.

Preporod.info: S obzirom na to da je za zločine nad Bošnjacima Bratunca do sada presuđeno sedam ratnih zločinaca na ukupno 79 godina i šest mjeseci zatvora, dok za zločine u istraživanim naseljima niko još nije odgovarao, kakvu poruku ova knjiga šalje pravosudnim institucijama i društvu u cjelini?

Salkić: Jedan od ciljeva ovog istraživačkog projekta jeste otkrivanje počinilaca ratnih zločina te iznošenje njihovih imena u javni prostor kroz svjedočenja žrtava, kako bi nadležne institucije provjerile sve navode, pronašle i kaznile počinioce. Ratni zločini ne zastarijevaju. Mi, nakon našeg povratka, nismo počinili nijednu osvetničku akciju, iako se susrećemo s onima koji su nas zlostavljali. Ne želimo biti kao oni. Svojim postupcima želimo pokazati da smo drugačiji. Pogrešno je ovakav naš pristup smatrati slabošću. Mi jednostavno želimo da institucije rade svoj posao. Želimo da pravosuđe kazni počinioce zločina, a ne da mi uzimamo pravdu u svoje ruke.

Porazna je činjenica da je za zločine nad bošnjačkim civilima osuđeno samo sedam počinilaca, i to neki na mizerno niske kazne u odnosu na njihovu ulogu u progonu, zlostavljanju i ubistvima bošnjačkih civila u Bratuncu.

Upravo zbog toga u ovoj, ali i ranijim knjigama, objavljujem pregled sudskih presuda iz kojih se jasno vidi da postoje počinioci koje je i sam sud u svojim presudama identificirao kao NN počinioce, a koje bi sistem, uz postojanje političke i institucionalne volje, vrlo lahko mogao pronaći i kazniti.

U presudi Miroslavu Deronjiću govori se o masovnom strijeljanju više desetina civila bošnjačke nacionalnosti u naselju Glogova, za koje do danas niko nije odgovarao. U presudi Daliboru Maksimoviću govori se o još jednom saučesniku u ubistvima, kao i o počinjenom silovanju, na osnovu svjedočenja svjedoka koje je sud prihvatio. U presudi Milanu Trišiću svjedoci govore o više zlostavljača bošnjačkih civila na Gradskom stadionu, u dvorištu i fiskulturnoj sali Osnovne škole "Vuk Karadžić". Svjedoci u ovom istraživanju također govore o strijeljanju bošnjačkih civila pored regionalnog puta Nova Kasaba – Milići.

I u drugim presudama govori se o saučesnicima u ubistvu, kao i o onima koji su doveli žrtve zločincima, koji su ih kasnije silovali. Dakle, postoje argumenti, svjedočenja i dokazi na osnovu kojih bi desetine počinilaca zločina nad Bošnjacima mogle biti procesuirane i kažnjene, ukoliko bi sistem to želio učiniti.

Mi nećemo prestati da pozivamo, insistiramo i argumentirano vršimo pritisak na pravosudne institucije da urade svoj posao i kazne počinioce zločina nad Bošnjacima Bratunca tokom progona. To je naša moralna i historijska obaveza. Kažnjavanje počinilaca predstavlja pretpostavku da se zločini ne ponove. Nekažnjeni zločini su podsticaj da nove generacije ponovo čine zločine, jer raniji zločini nisu sankcionirani.

Preporod.info: Šta Vas je tokom istraživanja četvrte knjige najviše iznenadilo ili potreslo, a što smatrate da javnost do sada nije dovoljno znala o zločinima u Bratuncu?

Salkić: Moram priznati da mi je do sada ovo bila najteža knjiga za uraditi. Ovdje želim posebno istaći hrabrost svjedoka da govore i svjedoče o svojim ličnim iskustvima tokom progona i činjenja zločina.

Svjedočenja o monstruoznim mučenjima u fiskulturnoj sali Osnovne škole "Vuk Karadžić", kao i svjedočenja o dešavanjima u dvorištu škole, u susjednom objektu – hangaru praktične nastave Srednjoškolskog centra Bratunac, te u svlačionicama fiskulturne sale, vratila su me u neke od najtežih trenutaka u mom životu.

Ovom prilikom želim posebno istaći hrabrost svjedokinja koje su svjedočile pred Višim sudom u Beogradu o zločinu silovanja koje su počinila dvojica srpskih vojnika, a koji su prethodno strijeljali nekoliko civila bošnjačke nacionalnosti iz naselja Hranča, u naselju Repovac.

Pored ostalih svjedoka koji su govorili o ovim ubistvima, kao i o ubistvu u naselju Glogova, njihova svjedočenja izdvajam zbog činjenice da su govorile o svojim, uistinu teškim i traumatičnim iskustvima tokom zarobljavanja i višestrukih silovanja.

Njihova svjedočenja, koja je sud u Beogradu prihvatio kao uvjerljiva i vjerodostojna, trebaju biti poticaj svim svjedocima zločina da o onome što znaju govore pred pravosudnim institucijama s ciljem kažnjavanja počinilaca zločina. Šutnja neće ništa promijeniti, osim što ide u korist počiniocima zločina.

Uvijek i iznova čovjek se ibreti činjenici da su na slobodi oni koji su strijeljali žene i maloljetnu djecu, iako im ona nisu predstavljala nikakvu prijetnju. Na slobodi su i oni koji su sakupili djecu, žene i starije osobe te ih zapalili u kući. To jednostavno zdrav razum ne može prihvatiti kao nešto moguće. Nažalost, živimo u vremenu u kojem su oni koji su činili zločine slobodni i, vrlo vjerovatno, nalaze se oko nas, u našem gradu.

(Preporod.info)