Broj muslimana u Bosni i Hercegovini

Piše: Jasmin Medić

Savremene rasprave o tome treba li se pojedinac izjasniti kao Bošnjak ili Bosanac često služe kao površinski okvir koji skreće pažnju javnosti s mnogo ozbiljnijih procesa. Paralelno s tim raspravama, u utjecajnim političkim i intelektualnim krugovima izvan Bosne i Hercegovine ponovo se aktualizira pitanje broja muslimana u državi – pitanje koje je, historijski posmatrano, gotovo uvijek prethodilo teškim posljedicama po Bosnu i Hercegovinu i njen većinski narod.

Socijalistički period

Nakon objave rezultata popisa iz 1971. godine za Bosnu i Hercegovinu, centristički i nacionalistički krugovi u Srbiji - isti oni koji će deceniju kasnije biti u vrhu vlasti tokom uspona Slobodana Miloševića - izrazili su otvoreno negodovanje.

Njihova zabrinutost temeljila se na tvrdnjama o navodnom jačanju „islamskog faktora“i demografskoj „opasnosti“koju bošnjačka većina predstavlja za političku arhitekturu Bosne i Hercegovine. Nakon Titove smrti i popisa 1981. godine, takvi narativi postali su još eksplicitniji, a diskreditacija muslimanskog stanovništva dobila je formu koordinirane kampanje u kojoj su učestvovali književnici, demografi, orijentalisti, novinari i, svakako, političari.

U tom kontekstu, pred popis 1991. godine, Srpska demokratska stranka naručila je izradu demografskih projekcija s ciljem da se “problem” broja muslimana u Bosni i Hercegovini ne samo istakne, nego i modelira u budućem, dugoročnom scenariju. Uslijedilo je povlačenje etničkih linija kroz tzv. “saoizaciju”.

U nezavisnoj Bosni i Hercegovini

Godina 1992. tragično je demonstrirala posljedice takvih ideoloških konstrukcija. U sredinama s etnički izmiješanim stanovništvom počinjeni su najteži zločini; cilj je bio razaranje višestoljetnog bosanskog multietničkog ambijenta - onoga što se često naziva “duhom Bosne”. Taj obrazac nije nestao.

Danas, politički diskurs Milorada Dodika i srpskih, kao i Željane Zovko ili Maxa Primorca iz hrvatskih nacionalističkih krugova i dalje insistira na „upozorenjima“o broju muslimana u Bosni i Hercegovini. Još zabrinjavajuće, sličnu retoriku preuzeo je i Viktor Orbán, premijer države članice Evropske unije, koji je izjavio da upravo muslimani u Bosni i Hercegovini predstavljaju „ključni sigurnosni problem“za Evropu.

Takvi stavovi nisu izolirani - oni se uklapaju u širi narativ evropske desnice, prisutan u izjavama više političkih aktera. Nedavno je i ugledna njemačka historičarka Marie-Janine Calic svojim kritikama Sarajeva implicitno artikulirala sličnu zabrinutost, sugerirajući da rast muslimanske populacije predstavlja relevantan politički faktor.

Historijsko iskustvo jasno pokazuje da unutrašnje podjele među Bošnjacima - bile one kulturne, ideološke ili svjetonazorske - nikada nisu imale značajniji utjecaj na percepciju vanjskih aktera. U političkim i ideološkim projektima koji problematitiraju broj muslimana, svi koji nose muslimansko ime posmatrani su kao homogena meta.

Ti akteri nisu pravili razliku između vjernika i ateista, između ljevice i desnice, ili između različitih kulturnih identiteta unutar bošnjačkog korpusa. Bolji poznavatelji prilika iz određenih sredina u kojima su počinjeni masovni zločini znaju da su iz masovnih grobnica vađena tijela seoskog imama zajedno s osobama koje se ni na koji način nisu identifikovale s islamom. Upravo u tome leži ozbiljna pouka koju historija neumorno potvrđuje.

Na koncu, samo je pitanje kada će muslimani, kako u Bosni i Hercegovini tako i šire, biti svjesni činjenice da njihovu sudbinu nerijetko ne određuje njihovo opredjeljenje nego, u datom trenutku, moć i volja jačeg.

(IIN Preporod)