"Hidžra"

Prvo boje.
Potom ljude.
Tako ja vidim stvari. Ili barem pokušavam.

Prvo je stiglo nešto bijelo. Zasljepljujuće.
Neki od vas sada vjerovatno misle kako bijela zapravo i nije boja, i te otrcane besmislice. E pa, bijela neupitno jeste boja, bez prepiranja.
Da, bilo je bijelo.

Džibril a.s. je stigao da obavijesti Muhammeda a.s. o namjerama Kurejšija. Čim je Poslanik čuo da Kurejšije žele da ga ubiju, obavijestio je Ebu Bekra i rekao mu da pripremi deve i zalihe za put. Za to vrijeme Muhammed a.s. dao je svoj zeleni ogrtač Aliji, svome amidžiću, rekavši mu da legne u njegov krevet i da se ne boji jer mu ne mogu nauditi. On je tako i učinio a Poslanik je počeo učiti suru Jasin. Došavši do ajeta: "Pa smo ih zastrli, zato ne vide oni!", napustio je kuću i prošao između ubica a da ga niko od njih nije mogao vidjeti jer im je Allah Svoga miljenika učinio nevidljivim.

Sljedeća je boja karakteristično crna, da pokažem raspon svoje svestranosti, ako baš hoćete. Bio je to najmračniji trenutak pred svitanje.

Poslanik i Ebu Bekr su krenuli.

Nisu krenuli prema Jesribu. Okrenuše se na jug, prema Jemenu. Na izlasku iz Mekke, Poslanik a.s. se okrenu i reče: ''Na svoj zemlji Božijoj ti si mi najdraže mjesto i najdraže si mjesto Bogu, i da me narod moj nije protjerao, nikada te ne bih napustio''. Nakon što su podalje odmakli, smjestili su se u pećini Sevr na istoimenom brdu. Uzak, mračan prostor sa gromadama kamenja je Ebu Bekru i Poslaniku poslužio kao sklonište.

Sljedećih dana, Ebu Bekrov sin Abdullah je stizao iz Mekke sa vijestima o planovima Kurejšija i donosio ih ocu. Kćerke Esma i Aiša su pripremale hranu i noću su je tajno dostavljale u pećinu. Uprkos svim opasnostima, Ebu Bekrova djeca su bila istrajna u ovoj situaciji.

Činilo se da je varka uspjela. Kurejšije su tražile Poslanika na putevima ka Jesribu. Ali su, sumnjajući na varku, nakon izvjesnog vremena, krenuli u potragu na jug. U pećini su se čuli zvukovi. Nekoliko Kurejšija je stalo pred pećinu i namjeravali su ući unutra. Ebu Bekr ih je mogao vidjeti sa svoga mjesta, pa je usplahireno rekao Poslaniku da će ih ti ljudi, ako barem zavire unutra, sigurno vidjeti. Na to je Muhammed a.s. odgovorio:

„Ne brini se, Allah je s nama!“

Potom je dodao: „Šta misliš o dvojici s kojima je Allah kao treći?“ Te riječi su utješile Ebu Bekra. Progonitelji su jasno komentarisali i odlučili su da ne zaviruju u pećinu.

Kada se sve potpuno umirilo, Muhammed a.s. i Ebu Bekr su pažljivo prišli ulazu i osvjedočili se veličanstvenom Allahovom čudu kojim ih je spasio. Iako je još tog jutra ulaz bio potpuno ogoljen, sada se tik do njega širilo veliko stablo akacije pokrivajući polovicu ulaza. Druga polovica je bila pokrivena gustom paukovom mrežom. Tu je bila i golubica u gnijezdu i mužjak njezin samo malo dalje. Sve ovo je davalo potpuni dojam kao da u tu pećinu već dugo vremena nije ulazio niko, ni čovjek ni životinja, tako da su progonitelji odlučno i neopozivo odustali od namjere da ulaze unutra i provjeravaju.

Sljedećeg dana su u pećinu došli Abdullah i Esma. Nosili su hranu i opremu za put. Ebu Bekr je unajmio jednog nemuslimana beduina da ih vodi prema Jesribu putem koji nije uobičajen i neće izazvati sumnju. Stigao je s devama u dogovoreno vrijeme. Bilo je to neizvjesno putovanje i ako bi Kurejšije uhvatile trojicu putnika, sigurno bi ih ubili. Poslanik i njegov drug su se pouzdali u Allaha, ali nisu oklijevali angažirati beduina koji im je, mada je dijelio uvjerenja njihovih neprijatelja, bio dobro poznat po svojoj povjerljivosti i svojoj vodičkoj spretnosti (znao je bolje od bilo koga drugoga bespuća kojim ih je vodio).

Posljednja boja je bila izrazito žuta, sa naznakom narandžaste. Ili ako hoćete, boja pijeska.

Jahali su na devama kroz pustinju. Pustoš se prostirala u svim pravcima oko njih. Sve dok se nije ukazao Jesrib. Umorni, ali zadovoljni, ujahali su u Poslanikov grad...

Fatih Žgalj (12)