Goloruka sloga i naoružana nesloga

Piše: Mustafa Bećirović

Nije da me nema. Ima, samo živ zakopan u tišine... Noćas sam iza ponoći klanjao jaciju, u vrijeme kad se noć spustila na zemlju i odahnula.

Nebeski svod ukrašen zvijezdama i mjesec ustoličen na prijestolje, izmamili su posljednju pjesmu i posljednje ljubavne uzdahe zrikavaca. Orila se zemlja od njihovog razuzdanog erosa i slavljenja ljubavi u kojoj je posijano sjeme života.

Izašao sam u baštu, polahko da se ne čuje ljudski hod, da ne povrijedim tišinu i da se nekako provučem ispod glasa zrikavaca. Sjeo sam ispod breze čije su se grane na blagom povjetarcu njihale, a listovi treperili uzbuđeni milovanjem od dodira nebeskog blještavila i pjesmom zrikavaca.

Naumpade mi besjeda jednog starca koji živi sam u jednom napuštenom selu na desnoj strani istočne Bosne. U susretu s njim, prvo što me je upitao poslije selama bilo je: "Jesi li ti iz Sarajeva?"
"Ma jašta si, vidi se na tom bijelom i blijedom licu, k’o da su te cjedili u cjediljki za pekmez... ali nije to, nego ti si došao iz grada, a gradovi su današnji postali šejtanske tvrđave. Puni ste negativnih misli, a to ti je ta šejtanska tvrđava."

Spustio je motiku na zemlju, izvadio iz džepa sjajnu izrezbarenu kutiju, otvorio poklopac i ne gledajući u mene reče: "Sjedi da smotamo po jednu... Šta ima u Sarajevu?"

"Ma ništa," rekoh. "Gužva, vruće, zagušljivo i puno turista iz svih krajeva svijeta. Ne možeš sresti našeg insana, skupoća velika, iz dana u dan sve viša."

Dok je lijevom rukom skidao staru i izblijedjelu francusku kapu, desnom rukom je obrisao znoj i prašinu s preplanulog čela, zamotao još jednu cigaru i nastavio:

"Jesi li ti pobjeg’o iz te džungle da živiš ovamo ili, onako, da se izluftiraš? Ne moraš mi ništa odgovarati, ja ću ti reći. Vi ste Bošnjaci isti k'o oni što im je Allah poslao Musaa pejgambera. Izbavio ih od faraona nasilnika koji im je ubijao mušku djecu, k’o što su radili i ovi dušmani preko Drine našem narodu. Bog im sve džaba dao, k’o što su ove livade i njive date nama, pa šume i voda. Rijetka je zemlja kojoj je Bog dao svega pomalo, a ničeg previše, kao što je dao Bosni.

Ali taj narod nije htio da radi, hoće džabaluk i luksuz. Musa pejgamber se naljutio i rek'o im: '...idite u grad, tamo ćete naći ono što želite – gore od boljeg.' I Bog se na njih rasrdio te im podario nezadovoljstvo i poniženje.

Vidim ti na uvelom i blijedom licu da si neki činovnik, u nekoj kancelariji ili banci, u nekoj si hladovini. Znam ja kako vi živite u gradu. Vi mislite da imate sve, a nemate ništa. Vas su zadužile banke, pa ste kupili stanove, skupa auta, na more idete na kredit i onim karticama hranite i odijevate djecu. Vi sve morate platiti, a niste svjesni da sve plaćate – životom!

Djecu ste šćerali u zatvor, ne pomažu ni skupe igračke ni mobiteli. Tjerate ih da imaju petice, a kad se nađu sama u svijetu, ne znaju ništa raditi. Odaju se alkoholu, drogi i svim poganstvima.

Zatvarate oči, nemate vremena za njih niti ste kad zavirili u njihov svijet. Oni u vama ne vide svoje junake. Kad bi nekom nuždom pali na ovu zemlju, skapali bi od gladi. Vi ih vodate po Venecijama, Antalijama, Hurgadama, a niste ih doveli na svoju zemlju i niste ih naučili nijednu lekciju o opstanku. Još vam dovode muško kao snahu. E, daleko ste dogurali.

Ne živite s roditeljima, vi, zapravo, ne živite ni s kim, ni sa sobom. Nekada je zajednica bila život u ljubavi i sigurnosti, majka je u njoj bila živa svetinja, a pred starošću se stajalo na koljenima. Vi živite u prenategnutoj tišini i najviše vas je strah da ona ne pukne. Kad pukne – a to će se desiti kad-tad – nećete naći nikog ko će vam biti od pomoći.

Vi ste zaboravili šta je Istina. Ja sam to dobro zapamtio kad sam čitao Hamzu Humu. On kaže da Istina nema srca i da je vječna i moćna, ona svojim rukama dotiče ljude i srećom i nesrećom.

I još je Humo napisao da ona, Istina, nema srce, a data joj moć. A znaš li zašto? Kad bi imala srce, mogla bi se za njim povesti i napraviti nešto što je ukrivo.

Zato je Istina moćna i vječna, jer nema emocija i nije pristrasna. Svi bježe od gole istine i drže se odjevene laži. To sam zapamtio od jednog hodže na džumi."

"Otkud ti da čitaš Hamzu Humu kod ovolikog posla na zemlji?" – upitah ga.

"Kad sam bio u izbjeglištvu u Dobrinji, jedan mi čovjek iz komšiluka dao knjige da naložim vatru, a meni bilo žao da šta ne pročitam prije nego izgore.

Ja tebi savjetujem da dođeš na jesen i da nabereš krušaka takisa da popraviš krv i željezo. Gledam ti u ruke – nigdje nijedne vene, ne mere ti doktor ubosti injekciju. A vidiš moje vene – iskočile, crne i razgranale se k’o pruće.

Ako se odlučiš da se skroz vratiš, da ti ne propadne babovina, treba da znaš šta je naš nepriznati pisac Derviš Sušić, zbog Parergona, napisao:

"Bog je seljaka kaznio jutarnjom brigom i noćnim umorom."

Ti odluči šta je bolje. Sve je tačno što je ovaj naš pisac iz Vlasenice, iz ulemanske porodice, napisao o seljaku.

Samo je trebao još dodati: da je seljak svoj na svojoj zemlji, da nikom nije dužan i da ni pred kim ne savija vrat. I da dobro spava.

I zamolio bih te da preneseš našim političarima i ulemi šta još piše u romanu "Hodža i strah", našeg pisca Derviša Sušića kojem mnogi nobelovci ne mogu ni opepeliti:

– Bolja je goloruka sloga nego naoružana nesloga.
– Bošnjaci su uvijek bili gubitnici kad su udarali nesložno i slabo.
–  Nikada nijedna bitka nije izgubljena sve dok znamo šta je naša zemlja nama, a šta je tuđin."

(Preporod.info)