Vjera: "Poljska bolnica" za liječenje duhovnih rana

Ima tome i dvadeset godina, ako ne i više, kada sam u Švedskoj upoznao hadži Mehmeda Hadžimesinovića u gradu Malmeu. Jednom sam već pisao o ovom starom sufiji kojeg je agresija na Bosnu i Hercegovinu otjerala u izbjegličku izbu, na kraj svijeta. Bog zna s koliko gorčine je ovaj starac, kojem su banjalučko stablo života posjekle komšije, morao napustiti svoj dom, čiji su temelji stari koliko i sama Banja Luka.

Kad se sjetim njegova lica, uvijek mi na um padne ajet iz sure El-Hadid:

„O vi koji vjerujete, čuvajte se Boga i vjerujte u Njegova Poslanika pa će vas On dvostruko od svoje milosti darovati - dat će vam svjetlo s kojim ćete hoditi i oprostit će vam, jer Bog mnogo prašta i jako je milostiv.“

U vremenu naše izgubljenosti i ludila, tjeskobe i izgubljenog unutarnjeg mira, u okruženju rastuće zlobe i nesigurnosti, nedostaju lica koja svijetle Božijim nurom, a koja poput dragulja postoje skrivena i zakopana duboko u tminama našeg svakodnevnog sivila.

Sjećam se da me je u jednom razgovoru upitao znam li zašto sufije vole osamljivanje i zikr u tišini i tami. Bio sam premlad da bih znao odgovor.

– Vidi, mladiću, kad u realnom svijetu, u mnoštvu ljudskih borbi, ambicija i spletki, ne možeš vidjeti svjetlo u sebi, tada se moraš povući u tamu da bi vidio Božije svjetlo i Njegovu podršku u borbi sa svojim nefsom. Ono ti ne da da padneš.

I sufije su bili ljudi koji nisu bili lišeni slabosti prema ljudima. Neke su samo više voljeli. Njegov veliki ahbab, rahmetli Asim-ef. Ibrišević, bio je veliki duhandžija. Hadžija bi mu dozvolio da zapali cigaru kad bi mu došao u zijaret. I uvijek bi, nakon njegovog odlaska, rekao:

– Eh, brate, što ovaj duhan zna zamirisati.
A kada bi mu došao hadži Džemal Imsirović, mujezin iz Bosanskog Novog, koji je također bio veliki duhandžija, hadžija

Mehmed bi rekao:– Uh, brate, što ovaj duhan zna zasmrditi.

Jednostavno, više je volio Asim-ef. Ibriševića. Svi su oni rahmetlije i svi su bili izbjeglice u Švedskoj.

Ovim istinskim Božijim robovima zemlja nije bila dom, već BLIZINA PRIJATELJA. Na um mi pade jedna izreka Heideggera, na koju podsjeća češki teolog Tomáš Halík:

„Tehnika je savladala daljine, ali nije stvorila blizinu.“

Eh, šta je ta izgubljena blizina?

Prije nekih desetak godina, u dvorištu Begove džamije, naš kolega, rahmetli Edib-ef. Mekić, vodi hadžiju Mehmeda za ruku i kaže mi:

– Moramo pomoći hadži Mehmedu da pokrije džamiju Gazanferiju u Banjoj Luci. Ne može više nastaviti, sve je potrošio.
Gledam Edib-efendiju i pitam ga otkud on s hadži Mehmedom.

– To je veliki ahbab mog babe – veli on. – Ima kod nas sobu, i babo me zadužio da hadžiji hizmetim dok je živ i da se pobrinem oko ukopa i dženaze. Obezbijedio mu je i mezar na Faletićima.

Čitam intervju pomenutog češkog teologa koji snažno ukazuje na jaz između površne religije i duboke vjere. On poziva na odbacivanje politizirane religije i odbacivanje Boga na kojeg se pozivaju moćni, a koji nije ništa drugo do blasfemično božanstvo – projekcija težnje za moći.

Ovo prisjećanje na hadžiju Mehmeda i njegove prijatelje jeste apel da na njihovom životnom primjeru gradimo vjeru iz njenog korijena, kako bi ista bila „poljska bolnica za liječenje duhovnih rana društva."
(Preporod.info)