Biološki, duhovni i "vječni" život

U okviru Instituta Averroes, tokom 2025. godine realiziran je projekt “Naše priče: Muslimani među nama”, koji je uspješno odabran na međunarodnom pozivu MARIO programa. Kroz istraživačke i terenske aktivnosti prikupljena su autentična svjedočenja i iskustva muslimana u Sloveniji, čime je omogućeno sagledavanje njihova društvenog djelovanja, položaja i ključnih potreba zajednice.

Središte projekta činili su polustrukturirani intervjui i fokusne grupe, koje su – kao temeljna istraživačka metodologija – poslužile za izgradnju sadržaja buduće publikacije.

Njena svrha je doprinijeti bržoj primjeni manjinskih prava, kao i dubljem razumijevanju tema važnih za muslimane u slovenskom društvu. Projekt je realiziran uz stručnu podršku prof. dr. Nedžada Grabusa, dok je za koordinaciju, sadržaj i istraživanje bio odgovoran Denis Striković. MARIO program sufinancira program Europske unije Građani, jednakost, prava i vrijednosti (2021–2027).

Fokusne grupe održane su u Ljubljani, Kranju i Jesenicama, gdje je istraživano kako muslimani percipiraju i oblikuju stavove o ključnim pitanjima: halal prehrane, izgradnje i dostupnosti sakralnih objekata te uređenja i statusa mezarja u sredinama u kojima žive.

U nastavku donosimo tekst dr. Nedžada Grabusa, koji predstavlja uvod u publikaciju.

Ljudska zajednica i društvo razvijaju vlastito razumijevanje tradicije koja oblikuje pogled na svijet i način organiziranja života. Tradicija ima konstituirajuću i kontinuirajuću ulogu u identitetu pojedinca i zajednice.

Vjerska i kulturna tradicija se temelji na slojevitom razumijevanju prošlosti i povezanosti sa vrijednostima koje su zasnovane na Svetom tekstu, predaji, literaturi, jezičkom i kulturnom pamćenju. Muslimani u Sloveniji tradiciju uglavnom njeguju na iskustvu iz svojih sredina u kojima su živjeli oni ili njihovi preci. U pluralnom i demokratskom društvu postoje široka područja artikuliranja vrijednosti tradicije.

U ovom tekstu predstavljamo razmišljanja i poglede o tri važna pitanja za vjerski identitet muslimana u Sloveniji: prehrana, sakralni objekti i mezarja. Navedena tri segmenta važna su sa stanovišta razumijevanja pitanja ljudskih prava, sloboda, slobodnog manifestiranja religije i uključenosti u širu društvenu zajednicu.

Mufti efendija, u Postojni su ti ljudi

U pismu vojnika Ibrahima Muminovića, porijeklom iz Kladnja, datiranom 17.04.1915. godine, na službi u Postojni, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, kojeg je uputio muftiji Mehmedu Teufiku Azabagiću, a koje se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, potvrđujemo tezu kako je pitanje prehrane važno za svakog pojedinca i svaku generaciju muslimana.

Mehmed Teufik Azabagić bio je reisul-ulema, ali mu se Ibrahim obraća kao muftiji, vjerskom autoritetu za pomoć i razumijevanje u rješavanju pitanja prehrane dok je na službi u Postojni. Pismo je prijepis u kom stoji:

“Molim te Mufti efendija Azapagić isto ko svoga otca. Ima nama tri mjeseca, kako arbajtujemo tu kod Postojne. Drugu mast nemamo nego svinjetinu. Ti znaš da nama ono nije u šerijatu. Dopali smo ove ljude, koji ne znaju za Muslimane. Nama je nužno. Plakali smo, fajde nema. Molim te dragi efendija otiđi na ovo mjesto odkud bi nas mogli rastaviti odtale. Svinjsku mast nam meću u zahiru. I selam ti šaljem hiljadu puta. U Postojni su ti ljudi.”

Pitanje prehrane i konzumiranja hrane nije samo biološko preživljavanje ili higijensko razumijevanje odnosa prema onomo što unosimo u organizam. To je istovremeno i kulturološko i vjersko pitanje. U jevrejskoj tradiciji to je bio način poštivanja Božijeg Zakona i čuvanja identiteta.

U muslimanskoj tradiciji kultura prehrane se oslanja na na stil života i upute sadržane u Kur’anu i praksi Muhammeda, a.s. Moralno je neprihvatljivo jesti ili piti nezasluženu hranu ili piće, koji su ukradeni od nekoga ili pridobiveni na nelegalan način, otuđenjem ili upotrebom sile, prevarom i slično. U islamskoj tradiciji se govori o halal, dozvoljenoj zaradi ili sredstvima.

Postoji čitav set područja koja utječu na područje poslovanja, a temelje se na etičkim i pravnim temeljima. Drugo važno područje koje obuhvata halal jeste pitanja pripreme i konzumiranja hrane. Muslimanska tradicija po pitanju prehrane slijedi pristup sličan jevrejskoj i tradiciji ranog kršćanstva kada su prvi sljedbenici Isusa bili znatno povezani sa svojim jevrejskim porijeklom.

Muslimanska kultura prehrane određuje također pripadnost zajednici vjernika. U Kur’anu nije fokus samo na svinjetini, navedeni su i drugi sastojci poput krvi, meso uginule životinje itd. “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je žrtvovano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno ili ubijeno...” (Kur’an, 5:03). I u surama i ajetima 2:173, 6:145, 16:115, govori se o ovim temama.

A pitanje vjere ili uvjerenja u slobodnom, pluralnom i demokratskom društvu omogućava građanima iskazivanje i vjerske pripadnosti i kulturne specifičnosti. U istraživanju želimo empirijski pokazati koliko je muslimanima važno pitanje prehrane.

Prostor vjere, pripadanja i pamćenja

Sakralni objekti, hramovi su definirali i određivali identitet gradova, imperija, država, naroda i velikih svjetskih civilizacija. Hramovi su središta zajednice, obrazovanja i kulture.

Monoteističke religije imaju svoja mjesta bogoštovlja. Za muslimane je džamija središnji sakralni objekt zajednice vjernika. Glavno muslimansko vjersko središte je Hram – Kaba u Mekki, kojeg su sagradili Ibrahim i njegov sin Ismail. Posvetili su ga Jednom Bogu.

Muslimani obavljaju molitvu i svoja lica usmjeravaju ka Kabi, kao simbolu vjere u Jednog Boga i zajedništva vjernika koji dijele sistem vrijednosti morala i štovanja Boga. Sedmična molitva džuma-namaz se može obaviti samo sa zajednicom vjernika, a za druge molitve preporučeno je i pohvalno da se obavljaju zajedno. Zato je potreban zajednički prostor.

Od početka muslimanske historije, taj se prostor imenuje džamijom ili mesdžidom. Kur’an potiče vjernike na gradnju džamija kao središta zajednice. “Božije kuće grade oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji ni od koga osim Boga ne strahuju; oni su, nadati se je, na pravom putu.” (Kur’an, 9:18). Džamije su sastavni dio identiteta muslimanske tradicije i kulture. Zajednica vjernika svoj duhovni, vjerski i tradicijski odnos i međusobnu povezanost zasniva na džamiji.

Osim molitve, džamija povezuje vjernike u svečanostima rođenja, hatmi (vjerskog punoljetstva), ulaska u brak, kao i u teškim iskušenjima bolesti, smrti, itd. U Sloveniji su se desetljećima vodile rasprave o gradnji džamije u Ljubljani.

Taj proces je bio veoma složen, od političkih rasprava, preko administrativno-pravnih, finansijskih i organizacijskih izazova i problema. Ljubljanska džamija je sada duhovno i orijentacijsko središte i najvažniji vjerski hram muslimana u Sloveniji.

Postala je prepoznatljiva, po arhitekturi, u širem evropskom prostoru. Osim što ima konstituirajuću ulogu za zajednicu vjernika, džamija je i simbol njihovog identiteta. Zato je istraživanje i projekat kojeg predstavljamo važno i sa stanovišta identifikacije i samopercepcije pojedinaca i zajednice u širem prostoru slobodnog i demokratskog društva.

Hrana je nužna za fizičko-biološki život, sakralni objekti i džamije za duhovni i kulturni život zajednice, a mezarja su mjesta naših uspomena i povezanosti s najbližim osobama po krvi ili duhu, koje su umrle i koje su bile i ostale dio naših bioloških i duhovnih života.

Mezarja su podjednako važna kao i pitanja doma i kuće dok smo živi. Mezarja i mezar su trag našeg postojanja u fizičkom smislu. To su mjesta memorije, ali i mjesta za koja se vežu nama drage osobe. Posjećivanje mezarja i učenje dove dio je sunneta, tradicije Muhammeda, a.s.

Osim vjerskih propisa o ukopavanju, muslimani imaju običaje vezane za tradiciju u kojoj su odrastali i u kojoj su muslimanski načini odnosa prema smrti i mezarjima bili sastavni dio identiteta. U procesu modernizacije i urbanizacije društvenog života mnogi stari običaji su potisnuti ili su se adaptirali novim okolnostima. U Ljubljani je u periodu Prvog svjetskog rata bilo uspostavljeno muslimansko mezarje u okviru Žala.

Zajednica je bila u organizacijskom smislu relativno slaba poslije Drugog svjetskog rata, zato je muslimansko mezarje ekshumirano i danas teško možemo govoriti o stoljetnoj tradiciji te prakse u Ljubljani. Vjerska praksa od muslimana zahtijeva ukopavanje u zemlju umrlog tijela koje je desnom stranom usmjereno u pravcu Kabe.

Muslimanska praksa strogo zabranjuje kremiranje tijela, jer je tijelo stvoreno od zemlje, Darovatelj života je Bog Stvoritelj, On je i Konačni Sudac.

Tijelo je sjeme za “novo rođenje” ili “ustajanje” na život vječni. Naši geni su u mezarjima i zato je povezanost sa zemljom dio ljudske isksustvene prakse i duhovne snage za izgradnju života u konkretnom prostoru i vremenu. Pojedincu i zajednici su jednako potrebna mezarja, kao i hrana i sakralni objekti. Tamo gdje postoje mezarja i sakralni objekti postoji i snažan osjećaj pripadnosti zemlji i domu.

U mnogim dijelovima Slovenije, kao što su Jesenice, Maribor, Koper, Kranj i Krško, dijelovi parcela u javnim grobljima potvrđuju opravdanost i relevantnost ove teme za značajan broj muslimana čiji mezari svjedoče i pamte njihov život koji se smirio u ovoj zemlji.

(Preporod.info)