Šta piše u tekstu "Slomljeno srce Jugoslavije": Cjelovit prijevod s njemačkog jezika

Tekst Marie-Janine Calic u Die Zeitu dočekan je oštrim reakcijama u domaćoj javnosti, a u nastavku predstavljamo njegov sadržaj u cijelosti. Tekst je s njemačkog jezika prevela dr. Dževada Garić:

ZEITGeschichte: Časopis sedmičnog lista Die Zeit (Vrijeme) koji se bavi historijom (Geschichte), 28.11.2025, str. 104-109.

Slomljeno srce Jugoslavije: Muslimani i kršćani živjeli su mirno zajedno u Sarajevu stoljećima, sve dok ih nije rat u Bosni pretvorio u neprijatelje. Danas islam dominira gradom. 

Svaki dan mujezini pozivaju vjernike na molitvu, žene nose marame i hidžabe, halal mesnice i bilbordi na arapskom pismu: U Sarajevu, muslimanski Bošnjaci čine većinu od otprilike 300.000 stanovnika. Ali nisu svi ljudi vjernici. Alkohol se služi u restoranima, a mnoge Bošnjakinje se odijevaju provokativno. "Većina bosanskih muslimana malo zna o svojoj vjeri, a mnogi je ne prakticiraju," objašnjava Enes Ljevaković, profesor islamskog prava, novinarki prije nekoliko godina. Ali sada, kako kaže, ljudi su u procesu "povratka islamu".

Kada se Osmansko carstvo proširilo u jugoistočnu Evropu od sredine 14. stoljeća, živjeli su tamo pretežno rimokatolici i pravoslavni kršćani. Međutim, na područjima gdje su se susretale misijske teritorije Rima i Vizantije, nije postojala jedinstvena, uspostavljena crkvena hijerarhija. U Bosni i Hercegovini, u središtu Balkanskog poluotoka, uspostavila se nezavisna bosanska crkva pored zapadnih i istočnih crkava, protiv kojih su se Papa i Patrijarh borili kao protiv "heretika".

Zbog ovih rivalstava, novo učenje vjere koju su u zemlju donijeli Osmanlije lahko se uspostavilo. Vjerovali su u božansku misiju širenja svoje religije među "nevjernicima" i podvrgnuli su balkanske zemlje sistematskoj islamizaciji. Pri tome su se ponekad služili nasiljem, ali su uglavnom nametali islam pomoću birokratije: samo muslimanima je bilo dozvoljeno da obavljaju važne državne i administrativne poslove i stječu zemljišnu imovinu, dok su "nevjernici" morali plaćati glavarinu. Mješavina poticaja i diskriminacije navela je mnoge ljude, bez obzira na vjeru, da pređu na islam.

Na početku osmanske vladavine nad Bosnom oko 1463. godine, turski namjesnik je odabrao mali provincijski grad Vrhbosna kao svoju službenu rezidenciju. Tamo je dao izgraditi palaču, saraj, ili saray na turskom. Od tada se grad zove Sarajevo.

Novi vladari pretvorili su crkve u islamske bogomolje, izgradili džamije, islamske škole, hamame, karavan-saraje i trgovačku četvrt, Bašaršiju. Već u 16. stoljeću, Sarajevo je postalo administrativno i trgovačko središte - i tipičan osmanski grad. Na poziv sultana, u grad su se naselili sefardski jevreji, koji su bili protjerani s Iberijskog poluotoka tokom Rekonkviste. U Sarajevu su osnovali jevrejsku zajednicu i izgradili sinagogu. Do danas, grad čuva Sarajevsku Hagadu, jedan od najstarijih jevrejskih ilustriranih rukopisa iz 14. stoljeća.

Sultani su kršćane i jevreje priznavali kao svoje štićenike jer su bili monoteisti. Ovim ljudima druge vjere bilo je dozvoljeno da autonomno odlučuju o pitanjima obreda i kulture, te da održavaju škole i bolnice, rješavaju građanskopravna pitanja i prikupljaju poreze. Muslimani, katolici, pravoslavci i jevreji živjeli su u odvojenim četvrtima, ali su se susretali na mnogim mjestima u svakodnevnom životu i poštovali jedni druge.

Do kraja 19. stoljeća, ljudi na južno-slavenskom području vezali su svoj identitet primarno uz svoju vjeru. Vjerska i etnička pripadnost su se tek postepeno stapale u simbiozu. Katolički, pravoslavni i muslimanski Južni Slaveni postali su Hrvati, Srbi i Bošnjaci u doba nacionalizma. Ujedinjeni jezikom i narodnom kulturom, razlikovali su se prvenstveno po vjeri svojih predaka.

Kada je Austro-Ugarska preuzela kontrolu nad osmanskim pokrajinama Bosnom i Hercegovinom 1878. godine, kako je odredio Berlinski kongres, Južni Slaveni su tražili nezavisnost. Osmansko Carstvo je protestovalo protiv okupacije od strane Dunavske Monarhije, a muslimansko stanovništvo je pružalo otpor.

Sarajevu su dodijeljena nova habsburška naselja i reprezentativne zgrade u pseudo-maurskom stilu kako bi se istjerao "orijentalni" duh grada. Guverner Benjámin von Kállay je izmislio "Bošnjaštvo" kako bi potaknuo osjećaj nacionalnog identiteta vezan za monarhiju. Ali Hrvati, Srbi i muslimani su se već okrenuli jugoslavenstvu, ideji ujedinjenja svih Južnih Slavena u zajedničkoj državi. 

Iznad svega, Srbi su se nastavili protiviti Habsburgovcima. Srpski atentator je 28. juna 1914. godine ubio nadvojvodu Franza Ferdinanda, nasljednika austro-ugarskog prijestolja, i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu; napad je pokrenuo Julsku krizu, a na kraju i Prvi svjetski rat.

Nakon završetka rata, Bosna i Hercegovina je postala dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je 1929. preimenovana u Jugoslaviju. Osnivači države zagovarali su ideju jedinstvene južnoslavenske kulturne nacije, što je bila puka maštarija s obzirom na već visoko razvijenu samosvijest pojedinih nacionalnosti.

Tek 1945. godine, socijalistička Jugoslavija je priznala Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce kao samostalne narode. Šezdesetih godina bosanski muslimani (Bošnjaci) su im se pridružili, sada i sami videći sebe kao naciju. Titova ideologija "bratstva i jedinstva" i snažan ekonomski rast pomogli su da se prevaziđu stari sukobi. Iako su se Srbi, Hrvati i muslimani nemilosrdno borili jedni protiv drugih tokom Drugog svjetskog rata, sada su dijelili vlast u federalnoj republici Bosni i Hercegovini. Nacionalni identitet i religija izgubili su svoj značaj. Sve više ljudi je prvenstveno i prije svega vidjelo sebe kao građane međunarodno cijenjene Jugoslavije, a tek na drugom mjestu kao Bošnjake, Srbe ili Hrvate.

To se promijenilo tokom kriznih 1980-ih godina. Kako se socijalizam urušavao, rastao je nacionalizam, a mnogi su ponovo otkrili snagu vjere koja daje smisao. Dok se 1967. godine samo trećina Jugoslovena (uključujući i muslimane) izjasnila da su vjernici, do 1987. godine taj je broj porastao na više od polovine. Političari, svećenici i teolozi iskoristili su priliku da ožive nacionalni identitet i religiju. 

U Jugoslaviji je postojala sloboda vjeroispovijesti, ali je nošenje hidžaba za žene bilo zabranjeno, kao i u Turskoj. Sve dok je islamska zajednica ostala odana državi, bilo joj je dozvoljeno da se slobodno razvija kao i sve druge vjerske grupe.

Muslimani u Bosni su se smatrali "posebno evropskim": samo je manjina u 1980-im godinama još uvijek išla u džamiju ili se pridržavala zabrane alkohola i svinjetine. Ali postojale su i pristalice radikalnog političkog islama koji su radili tajno. Jedan od njih, advokat Alija Izetbegović, napisao je tajnu "Islamsku deklaraciju" 1970. godine u kojoj je pozvao na centralno upravljanu panislamsku državu "od Maroka do Indonezije, od Afrike do Centralne Azije". Tamo je trebao vladati "islamski poredak i način života". Sud je 1983. godine njega i njegove saborce osudio na višegodišnju zatvorsku kaznu. Sudije su zahtjeve za uvođenje šerijata, nošenje marame za žene i zabranu vjerskih "miješanih brakova" smatrale napadom na princip "bratstva i jedinstva". Pored toga, Izetbegović je održavao kontakte s iranskim Ajatolahovim režimom.

Kada je socijalizam pao, Izetbegović je 1990. godine osnovao Stranku demokratske akcije (SDA), koja je iste godine pobijedila na prvim višestranačkim izborima. Postao je prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, koja je 1992. godine priznata kao nezavisna država.

SDA je imala bliske veze s Islamskom zajednicom. Obje su željele ojačati bošnjačku naciju kroz reislamizaciju. Muslimanske duhovne vođe su propovijedali da vjernici moraju poštovati mjesec posta ramazan, zabranu alkohola, učenje Kur'ana i vjeronauku. Zahtijevali su da žene budu zavijene i zabranjivali su vjerske "miješane brakove". Kada je islamska zajednica 1990. godine uz pomoć SDA svečano otvorila sveto mjesto hodočašća Ajvatovica, viđene su zelene zastave sa arapskim natpisima i potpuno zavijene žene. Danas je to najveće muslimansko mjesto hodočašća u Evropi.

Početkom 1980-ih, nacionalno orijentisani Hrvati uspostavili su novo mjesto hodočašća posvećeno Djevici Mariji u Međugorju u Hercegovini. Nacionalno orijentisani Srbi su 1989. godine otišli na hodočašće na religijsko motivisanu masovnu demonstraciju na Kosovu.

Više od pola miliona ljudi živjelo je u širem području Sarajeva 1991. godine. Od toga, više od polovine bili su Bošnjaci, a četvrtina Srbi. Trinaest posto se izjašnjavalo (isključivo u smislu državljanstva) kao Jugoslaveni, a skoro sedam posto kao Hrvati. Grad se smatrao posebno tolerantnim i živahnim. Godine 1984. bio je domaćin Zimskih olimpijskih igara.

Kada se multietnička država raspala 1991. godine, staro "srce Jugoslavije" raspalo se na svoje etničke komponente. Političari, svećenici i imami mobilizirali su narode religijskom propagandom kako bi odvojili jedni od drugih.

Slovenija i Hrvatska su 1991. godine proglasile nezavisnost, a 1992. godine ih je slijedila federalna Republika Bosna i Hercegovina. Bošnjaci i Hrvati u Bosni i Hercegovini su to postigli referendumom uprkos srpskom otporu. Kada je nova država priznata od strane Evropske zajednice i SAD-a u aprilu 1992. godine, izbio je Bosanski rat: snage bosanskih Srba su osvojile velike dijelove zemlje, protjerale nesrpsko stanovništvo i opsadile glavni grad ukupno 1.425 dana. Uprkos međunarodnom zračnom mostu, više od deset hiljada stanovnika Sarajeva je izgubilo živote.

Mnogi dijelovi zemlje postali su mjesto najtežih ratnih zločina. Između 1992. i 1995. godine, iz Bosne i Hercegovine i unutar zemlje protjerano je više od 2,2 miliona ljudi različitih etničkih pripadnosti, a više od 100.000 je izgubilo živote. Kao i u Srebrenici, glavne žrtve "etničkog čišćenja" bili su muslimani.

Većina bosanskih muslimana su suniti. Tokom rata, međutim, dobili su podršku od mnogih islamskih zemalja. Turska, Saudijska Arabija, Iran, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Egipat, Sudan, Indonezija, Malezija i druge slale su oružje i humanitarnu pomoć. Pored solidarnosti sa braćom u vjeri, cilj je bio steći politički i vjerski uticaj. Jer je svijet islama raznolik i kontradiktoran: Saudijska Arabija, na primjer, propagira vehabizam i u konkurenciji je s Iranom, koji pripada šiitskom islamu.

Kada je rat završio 1995. godine, islamske sile, od kojih su neke bile međusobno neprijateljske, ostale su u zemlji. Izgradile su nove džamije, osnovale dobrotvorne organizacije ili obrazovna udruženja i davale stipendije kako bi vezale Bošnjake uz sebe. Danas u Bosni i Hercegovini zaista postoje male grupe šiita, vehabija, selefija i sljedbenika New Age islama.

Kada je nekoliko hiljada mudžahedina iz Afganistana, Alžira i drugih zemalja tokom rata ratovalo na strani bosanskih muslimana, donijeli su sa sobom selefijske ideje. Većina njih se kasnije preselila u druge ratne zone, ali neki su se nastanili u Bosni, gdje su osnovali selefijske zajednice na udaljenim lokacijama i kasnije podržali terorističku grupu IS dobrovoljcima.

Sarajevska raznolikost i tolerancija izgubljene su u ratu. Većina srpskih i hrvatskih stanovnika pobjegla je iz grada tokom i nakon borbi. Danas većinu stanovništva u starom i novom gradu čine Bošnjaci, dok Srbi žive u predgrađima Istočnog Sarajeva.

Bosanski glavni grad je od opsade "nacionaliziran" u bošnjačko-muslimanskom smislu. Iskustvo nasilja učinilo je ljude svjesnijim njihovog etničkog i vjerskog identiteta, ili im je takav identitet uopće nametnut. Danas se većina stanovnika kreće gotovo isključivo u krugu pripadnika svoje etničke grupe. Tradicije reguliranog suživota izgubile su na značaju. Samo manjina i dalje održava stari običaj posjećivanja komšija druge vjeroispovijesti za njihove praznike.

Aktivno zalaganje za islam i prakticiranje religije u javnom životu sada također igraju veliku ulogu. "Islamska deklaracija" je ponovo objavljena novcem poreznih obveznika. Mnogi sekularno orijentisani Bošnjaci to ne odobravaju. Postoje sukobi između onih koji redovno klanjaju i poste tokom ramazana i onih koji su ogorčeni kada se rijetke ordinacije u bolnicama pretvaraju u sobe za molitvu.

Za investitore iz Turske i Zaljevske regije, oživljavanje islama je poslovni model. Oni grade hotele, kuće za odmor, trgovačke centre i kazina; desetine hiljada arapskih turista posjećuje zemlju svake godine. Pored toga, događaji kao što je međunarodni sajam hrane "Halal Expo Sarajevo" privlače kompanije iz cijelog svijeta.

Sarajevo je u procesu transformacije u bošnjačko-muslimanski grad s panislamskim prizvukom. Njegov nekadašnji multireligijski karakter uskoro će biti vidljiv samo u njegovom historijsko-kulturnom naslijeđu.

***

Uz tekst su objavljene i fotografije, a slijedi prijevod njihovih opisa:

Sjećanje u ruševinama. Bosanska nacionalna biblioteka u Sarajevu uništena je srpskom artiljerijom u augustu 1992. godine. Više od dva miliona knjiga i dokumenata je spaljeno, uključujući srednjovjekovne rukopise o muslimanskoj historiji grada.

Osmanski Balkan. Munara i kupola Gazi Husrev-begove džamije i njena sahatkula nadgledaju krovove Sarajeva. Džamija je izgrađena 1530. godine i još uvijek je najveća islamska bogomolja u Bosni.

Turist nasilnik. Mudžahedin pozira ispred grupe vojnika tokom rata u Bosni. Nekoliko hiljada dobrovoljaca sa Bliskog istoka borilo se na strani bosansko-muslimanskih trupa od 1992. do 1995. godine.

Posjeta predsjednika. Alija Izetbegović posjećuje povrijeđene u bolnici u Sarajevu početkom februara 1994. godine. Neposredno prije toga, srpske snage su ispalile minobacački projektil na pijacu Markale u centru grada, usmrtivši 68 ljudi i ranivši njih oko 140.

***

Marie-Janine Calic je profesorica historije Istočne i Jugoistočne Evrope na Univerzitetu Ludvig Maksimilijan u Minhenu.