Korespondencija Kreševljakovića i Hadžijahića: Novi uvidi u intelektualnu i kulturnu historiju Bosne i Hercegovine
U okviru programa obilježavanja Dana državnosti, a u organizaciji Arhiva Hercegovine, Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru, Arhiva Grada Sarajeva i Orijentalnog instituta, danas je u Mostaru promovirana knjiga "Pisma Hamdije Kreševljakovića Muhamedu Hadžijahiću (1938-1959)2, Amera Masle.
Uz autora knjigu su promovirali prof. dr. Amir Duranović i prof. dr. Almir Marić.
Objavljivanje knjige koja donosi 67 pisama Hamdije Kreševljakovića upućenih njegovom učeniku i kasnijem saradniku Muhamedu Hadžijahiću otvara vrijedan prostor za dublje razumijevanje razvoja bosanskohercegovačke historiografije, intelektualnog života i društvenih kretanja u prvoj polovini 20. stoljeća.
Ova pisma čuvaju se u Historijskom arhivu u Sarajevu, u sklopu bogate ostavštine Hamdije Kreševljakovića, a njihov priređivač, istraživač Amer Maslo, ističe da je riječ o izvoru iznimne važnosti.
Maslo pojašnjava kako je Kreševljakovićeva zaostavština podijeljena u nekoliko cjelina: od ličnih dokumenata, preko štampanog djela „Bosna i Hercegovina za vrijeme austrougarske okupacije“, do korespondencije otkupljene od Muhameda Hadžijahića. Upravo je pregled tih pisama otkrio istraživački potencijal koji je, kako kaže, trebalo učiniti dostupnim široj javnosti.
– Pisma obuhvataju period od 1938. do 1959. godine – dakle tri politička režima: Kraljevinu Jugoslaviju, Nezavisnu Državu Hrvatsku i socijalističku Jugoslaviju. U njima se mogu pratiti istraživačke metodologije, načini razmjene informacija u vremenu bez savremenih komunikacijskih alata, ali i promjene koje su različiti politički sistemi ostavljali na naučni rad. Iako rijetko eksplicitna, pisma otkrivaju ambijent u kojem su djelovali bošnjački intelektualci i izazove s kojima su se suočavali – naglasio je Maslo.
Za Mostar, kojim su se oba autora intenzivno bavila, dodao je, korespondencija ima posebnu vrijednost.
Kreševljaković je u ratnim godinama pisao svoj veliki rad o mostarskim esnafima, a pisma detaljno prate proces pisanja, slanja, odbijanja rukopisa i konačnog objavljivanja. Tu su i segmenti istraživanja o Đikića kuli, kao i reference na važne Mostarce tog vremena – među njima na Ristu Jeremića, Pavu Dragičevića i mladog Hifziju Hasandedića, kojem je, što pisma otkrivaju, Hadžijahić pomagao pri pronalasku prvog zaposlenja u gradu.
Motivacijska nit u svom znanstvenom radu oba autora, primjećuje prof.dr. Almir Marić, prepoznaje se u nastojanju očuvanja historijske, kulturne i identitetske svijesti Bošnjaka i stanovnika bosanskohercegovačkog prostora.
– Iako se ne može jednoznačno tvrditi da je to bila njihova eksplicitna namjera, doprinos Kreševljakovića i Hadžijahića razvoju historiografije, akademskih institucija i intelektualnog života neupitan je. Kroz njihova pisma moguće je pratiti i razvoj Naučnog društva, kasnije Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, u čijem je radu Kreševljaković imao jednu od ključnih uloga – podsjeća profesor Marić.
U korespondenciji se, između redova, iščitava i odnos prema političkim sistemima.
Prije 1945. povremeno se pojavljuju kratke reference na političke figure i događaje, dok nakon 1945. takvi komentari gotovo potpuno nestaju, što također govori o tadašnjem društvenom i političkom ambijentu.
Govoreći o odnosu dvojice historičara prema sistemima u kojima su živjeli i radili, prof. dr. Amir Duranović naglašava da se njihova korespondencija odvija u veoma složenim političkim okolnostima, kroz najmanje tri režima, ali da se uprkos tome političke teme pojavljuju tek sporadično.
Prema njegovoj ocjeni, pisma pokazuju kako su se Kreševljaković i Hadžijahić prvenstveno bavili naukom, a ne politikom, te da su političke opaske rijetke i uvijek diskretne.
Dodaje kako je nakon 1945. godine "osjetno izostajanje bilo kakvih političkih komentara", što se može razumjeti kao odraz vremena i okvira djelovanja intelektualaca u socijalističkom periodu.
– U periodu prije Drugog svjetskog rata Kreševljaković povremeno otvara pitanja identiteta i političkog ambijenta, što je vidljivo u njegovim osvrtima na vlastiti identitet i na političke tokove kasnih tridesetih godina. Takvi fragmenti nam otkrivaju slojevitost društvenog konteksta u kojem su djelovali – kazao je Duranović.
On smatra da njihova posvećenost prije svega nauci predstavlja svojevrsni oblik tihog očuvanja bosanskohercegovačke posebnosti.
– Oni nisu zastupali državotvornost kroz političke govore, nego kroz neumoran naučni rad, dokumentiranje, proučavanje i tumačenje bosanskohercegovačke historije. Njihova predanost institucijama i kulturnom naslijeđu zapravo je bila najtrajniji doprinos očuvanju identiteta i kontinuiteta ovog prostora – naglasio je.
Duranović ukazuje i na emotivne nijanse pisama koje pružaju dublji uvid u moralni univerzum autora.
– Kada Kreševljaković piše da je ponosan što u ratu "nije izgubio obraz", to je snažan pokazatelj njegove etičke pozicije. Te rečenice čine ovu korespondenciju neprocjenjivim izvorom, jer nam otkrivaju ne samo naučnike, već i ljudske sudbine – kazao je Duranović.
Na kraju je zaključio da su Kreševljaković i Hadžijahić predstavljali most između stare i nove bosanskohercegovačke intelektualne elite, bez kojih je teško zamisliti razvoj savremene bosanskohercegovačke historiografije.
(Hasan Eminović/Preporod.info)
