Ratni zločinci u raskoraku: Bruno Stojić na slobodi, Slobodan Praljak na bisti

Piše: Murat Tahirović

Ovih dana podigla se prašina zbog podizanja spomenika ratnom zločincu Slobodanu Praljku, koji je prilikom izricanja haške presude u sudnici popio otrov, nakon čega se srušio mrtav.

Umro je kao pravosnažno osuđeni ratni zločinac.

Još uvijek nije poznato kako je Praljak uspio unijeti otrov u sudnicu, ali se zna da je čekao izricanje presude – vjerovatno se nadajući oslobađajućoj, jer su im hrvatski politički krugovi iz Zagreba i Hercegovine to lažno nagovještavali putem medija.

Ipak, Praljak je bio "stari vuk" da bi potpuno povjerovao u političke obmane, pa je sebi osigurao smrtonosnu bočicu – za svaki slučaj. Zamislite da je otrov popio prije izricanja presude, a sud ga oslobodio. Kakav bi tek tada bio heroj za ljubitelje „hrhb“ ideologije.

Ovako je ispao i kalkulant i ratni zločinac – a zatim, kao takav, posthumno dobio bistu, kao „zaslužni ratni zločinac“, odnosno hrvatski heroj.

Cijela Hrvatska šuti. Ni riječi o bisti, iako je Praljak bio hrvatski državljanin i dužnosnik Republike Hrvatske – na privremenom radu kroz UZP u Bosni i Hercegovini.

Tzv. "hercegovačka šestorka" osuđena je za niz teških ratnih zločina, uključujući i učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP), u kojem su, prema presudama, učestvovali i vojni i politički vrh Republike Hrvatske, predvođeni Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom.

S druge strane, Bruno Stojić, koji je u istom predmetu osuđen za ratne zločine i učešće u UZP-u, nakon nekoliko godina od izricanja presude podnio je zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu. U njemu je u potpunosti prihvatio svoju odgovornost, iskazao navodno pokajanje i uputio izvinjenje žrtvama. Vidjećemo koliko će to "pokajanje" trajati.

Kako je rekao jedan od sudija iz prvostepenog postupka, prilikom konsultacija o Stojićevom prijevremenom puštanju: "Izdržao je Stojić sedam osmina kazne", što znači da mu je preostalo svega desetak mjeseci, prema haškom kalkulatoru.

Stojiću je pružena milost i već je u svom gradu – Zagrebu.

I Praljak i Stojić bili su svjesni učesnici i realizatori užasnih zločina. Bili su dio sistema osmišljenog u Zagrebu – sistema koji je pravno kvalificiran kroz udruženi zločinački poduhvat.

Prihvatanjem presude u cijelosti, i Bruno Stojić nedvosmisleno potvrđuje da je Haški tribunal utvrdio sve činjenice i da je njegova odgovornost dokazana.

Uvjeren sam da će i Stojić, poput Praljka, jednog dana dobiti svoj spomenik i bistu – kao "zaslužni član UZP-a". Jer važno je samo da iza UZP-a stoji država koja svoje "uzpeovce" ne zaboravlja – ni kad se ubiju kalkulantski, ni kad priznaju zločine, pa ni kada ih međunarodni sud proglasi ratnim zločincima.

I o Stojiću, kao i o Praljkovoj bisti, šute i Zagreb i Hercegovina.

Samozvani "promicatelji europskih vrijednosti".

U zaključku se može reći da su rezultati rada Haškog tribunala danas važniji nego ikada ranije, jer sila i zločin ponovo postaju pravilo ponašanja. Da nije bilo presuda Tribunala o UZP-u i agresiji, oni koji su najviše stradali bili bi optuženi za veleizdaju velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske.

Onaj ko se dosjetio formiranja međunarodnog suda – imao je dalekosežnu viziju.

(Preporod.info)