Zašto se bojimo smjelo misliti

Piše: Esad Bajić

Čitajući djela koja se bave lošim stanjem muslimana, došao sam do zaključka da veliki broj tih razmišljanja, iako krene od pretpostavke da pronađe šta je krivo – da bi se ispravilo, na kraju završi u traženju opravdanja, a ne rješenja.

Doista takvih knjiga završi u idealizaciji nas i traženju krivca u spoljašnjim faktorima, poput kolonijalizma i slično. No, historija zorno pokazuje da su problemi nastali prije kolonijalizma i da je sam kolonijalizam bio moguć upravo zbog tih problema. Tu izranja jedna bolna istina, muslimanski um se boji misliti slobodno.

Muslimanski um je zarobljen prijetnjom kolektivnog “sporazuma” da je islam idealan – što je istina – i da sve u vezi s muslimanima i njihovom prošlošću, samim tim, mora biti idealno – što, jednostavno, nije istina, ali zbog ovog ranijeg “svetog pravila” malo koji mislilac se osmjeli to reći, a bez te smjelosti mišljenje, i kad ga ima, ne daje rezultate, čak štaviše, tako produbljuje krizu.

Paradoks je očit. Sljedbenici vjere čiji je početak bio imperativ Ikre! – čitaj, misli, istražuj – danas zaziru od svakog ozbiljnog mišljenja koje nije bar stotinu puta ponovljeno. Muslimanski um, nekad najživlji i najkreativniji na planeti, čiji su učenjaci postavili temelje moderne nauke, danas se krije iza autoriteta kao dijete iza majčine suknje.

Korijeni straha

Kada je počelo to tiho umiranje? Možda onog časa kad smo, umjesto da nastavimo promišljati i graditi, počeli samo prepisivati. Kad smo novo mišljenje svrstali u grijeh, a slijepo slijeđenje u vrlinu. Kad smo pamet prethodnika proglasili za “to je to“. Nikako da prihvatimo očito – da je naše stanje danas posljedica postupaka, ne samo nas nego i tih naših prethodnika.

To je značilo i početak dugotrajnog straha: straha od novih pitanja, od odgovora koji nisu zapisani u starim knjigama, od slobode koja traži odgovornost – strah od promjena iako su neminovne u razvoju civilizacije. Islamski vjerski nauk sam po sebi ne stvara strah od mišljenja, ali način na koji se institucionalno i društveno prenosi – često ga guši.

I danas imamo taj čudan trokut straha. Učenjaci šute jer ih vjernici mogu proglasiti otpadnicima. Vjernici šute jer se plaše da će ih učenjaci optužiti za neznanje ili nevjeru. A političari i vladari, zadovoljni, broje svoje profite. U takvom poretku straha vjernik sve više gubi povjerenje da promjena uopće može doći. Pitanja se postavljaju, ali se rijetko vjeruje da će iz njih proizaći dogovor, nova vizija ili zajednička snaga.

Taj osjećaj besmisla često je gora prepreka od samog straha. Rezultat je da muslimanski svijet vrlo rijetko šta sam kreira, bez inicijative, uglavnom reagira tako što trpi. Čekamo da nam drugi pokažu pravac, a onda se žalimo što taj pravac ne vodi našoj kući.

Još je opasnije što nas neko uvjerava da je takva pasivnost – pobožnost. Da je mišljenje luksuz bezvjerničkih filozofa, a ne osnovna obaveza vjernika. Kur’an, međutim, pita: „Zar ne razmišljate?“– i to pita svakoga, ne samo nosioce vjerskog znanja.

Vjera traži razmišljanje

Muslimani su nekad mislili jer su vjerovali i vjerovali jer su mislili. Nisu se plašili filozofije – raspravljali su s Aristotelom kao s komšijom preko ograde. Ibn Haldun nije čekao da mu neko dozvoli da razumije kako se države rađaju i umiru; napisao je Mukaddimu i udario temelje sociologije jer je htio da misli.

Ibn Sina je spajao medicinu i metafiziku, Al-Havarizmi je stvorio algebru, a Al-Biruni je mjerio obim Zemlje stoljećima prije nego što su Evropljani to ponovili. Imam Gazali je duboko promišljao odnos razuma i vjere. Shvatali su kada ne mislimo, prepuštamo da drugi misle umjesto nas. Um koji se brani od mišljenja ne može oblikovati budućnost – on samo reagira na tuđu.

Odgovor nije u tome da svako postane učenjak, nego da svako ponovo otkrije da mišljenje jeste obaveza – u granicama svog kapaciteta. Kur’an poziva: „Zar ne razmišljate?“– i to nije upućeno samo elitama nego svakom čovjeku.

Mišljenje nije raskid s vjerom, nego njeno oživljavanje. Vjera bez smjelog mišljenja koje stvari misle onakve kakve jesu, postaje samo ritual, baš kao što i mišljenje bez vjere odvodi u ćorsokak. Tek u susretu smjela mišljenja i iskrene vjere rađa se snaga koja može graditi i pojedinca i zajednicu.

(Islamske informativne novine Preporod)