Ambasador Torkaman: Nauka bez morala i duhovnosti može mir učiniti nedostižnim

Piše: dr. Abuzar Ebrahimi Torkaman

Deseti novembar u svjetskom kalendaru obilježava se kao Svjetski dan nauke za mir i razvoj. Da li je ovaj naslov ostvaren u današnjem svijetu?

Svijet se sada nalazi na vrlo visokom stepenu razvoja znanja i nauke. Čak i u poređenju s prošlim stoljećem, naučne okolnosti u svijetu su se poboljšale.

Mnoge bolesti koje su u prošlosti bile smrtosnosne, danas, s napretkom nauke, više to nisu.

Ubrzan je prijenos informacija i iskustava, a jednom riječju – povećana su brzina, preciznost i snaga u svemu. Nove tehnologije protežu se kroz vrijeme i prostor, a svako novo naučno otkriće znači otvaranje vrata za čovječanstvo, a svaka vrata koja se otvore, otvaraju mnogo drugih.

Primjera radi, ovladavanje internetom otvorilo je nebrojene puteve razvoja. U mnogim oblastima ljudi su se preselili iz stvarnog u virtualni prostor, čiji je utjecaj na način života toliko snažan da se ljudska svakodnevica danas može podijeliti na period prije i poslije nastanka virtualnog prostora.

Danas je potreba za različitim alatima smanjena zbog rasta tehnologije i došlo je do integracije alata. Dovoljno je primijetiti da su s pojavom pametnih telefona sat, kalkulator, imenik, kalendar, fotoaparat, kamera, radio, televizor, dopisivanje, slanje i primanje poruka – svi ti nekada zasebni uređaji – objedinjeni u jednom telefonu. U budućnosti će ovakve promjene još dublje oblikovati stil ljudskog života. Dakle, znanje se neprestano razvija.

No, mogu li razvoj i napredak znanja doprinijeti miru?

Nauka je oduvijek bila hvaljena i naučna dobra mogu proizvesti snagu i brzinu – drugim riječima, sama nauka je moć. Kao i mnogi ljudski izumi, ona može biti korisna ili štetna. U vjerskim tekstovima mnogo se preporučuje stjecanje korisnog znanja i izbjegavanja onoga koje ne donosi korist. Poslanik islama, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao je: „Bože, utječem Ti se od znanja koje nije od koristi.“

Dakle, znanje koje ne koristi čovjeku može biti štetno za društvo.

Nauka i znanje su povećali učinkovitost vanjskih faktora odvraćanja. Na primjer, danas policija raspolaže mnogo naprednijim sredstvima za osiguranje sigurnosti nego prije stotinjak godina.

Međutim, unutarnji faktori odvraćanja – pridržavanje morala i duhovnosti – ostali su bez rasta i pažnje. Tehnologija je napredovala bez etičkog i duhovnog temelja, pa moral, kao unutarnji korektiv, i dalje živi u egzilu do tačke u kojoj čovjek nije pomiren ni sam sa sobom i uvijek je u ratu sa sobom. Za mir u okruženju potrebno je pomirenje čovjeka sa samim sobom.

Duhovnost i etika, zajedno sa znanjem, mogu donijeti mir; u suprotnom, znanje može postati prepreka miru. Nauka daje brzinu, dok moral i duhovnost daju smjer. Nauka bez morala i duhovnosti je kao brzina bez pravca.

U porodici se često vidi da su tijela zajedno, ali su misli i umovi udaljeni. Svi su zadubljeni u svoje telefone – jedna osoba je na zapadu, druga na istoku, a preostale dvije na sjeveru i jugu. Zajedno su, ali jedni druge ne vide. Oni su prisutni, ali odsutni više nego ikada. Time se uzdrmao sam centar porodice.

A to znači da će sve veći razvoj nauke biti štetan ako ga ne prati razvoj usmjeravajućeg morala i duhovnosti.

Jedna od šteta može biti isključivost, sebičnost i samoveličanje, koje će, ako je u okviru jedne porodice samo dovesti do njene propasti, ali u okviru društva i svijeta može nanijeti nepopravljivu štetu.

U istom krugu mogu se tumačiti i slučajevi poput državnog terorizma, masovnih ubistava, ubijanja djece i ostavljanja nevinih ljudi bez krova nad glavom. Oni su očiti primjeri isključivosti, sebičnosti i samoveličanja.

Nemoral nema granica, kao što ni neznanje nema kraja.

Nadam se da će svijet uspjeti približiti Svjetski dan nauke za mir i razvoj njegovom doslovnom i istinskom značenju.

Autor je ambasador Islamske Republike Iran u Bosni i Hercegovini.

(Preporod.info)