Osam muškaraca i nijedna riječ više

Piše: Nedim Hrbat

Osam sredovječnih muškaraca, među njima četvorica policajaca i jedan profesor, osumnjičeni su da su više od godinu dana eksploatisali dvije maloljetne djevojčice. Vrbovali ih, prevozili, predavali drugima, koristili, prodavali, skrivali.

Još jedan zločin koji je nastajao i rastao u miru, bez ikakve pukotine u strukturama koje se, barem formalno, nazivaju zaštitničkim.

Možda će neko od njih završiti u zatvoru, možda će neko izgubiti posao, svi ćemo se zgražavati, protestovati, čekati da Sud i Tužilaštvo kažu svoje, ali to ne mijenja mnogo. Naprosto, ovo društvo najčešće ne zna prepoznati zlo dok mu ne uđe u kuću. A kad uđe, šuti.

Kad se ukotvi u naviku, niko ga ne primjećuje, osim kad iz nekog razloga ispliva u sudski spis.

I ovog puta sve je moglo da traje, da teče, da se ponavlja. Imalo je svoj raspored, rutinu, termine, diskretne pozive, lokacije, prijevoz. Nikome nije izgledalo neobično, opasno, nenormalno. Niko nije ni pomislio da je to ludilo, da je to zlo.

Opet nije bilo nikoga da stane i pita: "Šta to radite?!"

Svaki novi slučaj izgleda kao nastavak starog. Svaka vijest o nasilju nad ženama i maloljetnim osobama ili njihovom "eksploatisanju", samo je nova verzija jednako jezive vijesti o onima prije njih, koje više niko ne spominje.

Dvije djevojčice iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja – kako to hladno mediji navode "u stanju socijalne potrebe", ili djevojčice "čiji je razvoj bio otežan porodičnim prilikama" – nisu imale ništa osim svoje ranjivosti. I upravo zato su za predatore bile idealne žrtve.

Kada se vrijednost mjeri po statusu, moći, vezama, stranačkoj pripadnosti i poznanstvima, po tome da li je neko „naš“ ili nije, ranjivost nije pravna kategorija, nego je dostupnost.

Djevojčice, označene kao "u stanju socijalne potrebe", postaju lahkom metom zato što sistem ne predviđa aktivan oblik zaštite, zato što kampanje i parole tek popunjavaju prostor između serija i reality emisija, zato što briga ostaje na papiru, zato što je odgovornost, uglavnom, u diskursu. One su u statistici, ali nisu u fokusu.

Da bi se takve strahote događale sedmicama i mjesecima, da bi se maloljetne djevojčice premještale, nudile, predavale, "koristile", drugima predstavljale "kao konobarice", mora postojati prostor u kojem se to može raditi bez straha, bez sumnje, bez nadzora.

Nije dovoljno da počinioci postoje. Dovoljno je da sve oko njih miruje i da, iz ovog ili onog razloga, manje ili više sramotnog, ne postavlja pitanja.

Ako je sve što prepoznamo kao tragediju trenutak kad navika postane skandal, onda govorimo o društvu koje se pomirilo s vlastitom nemoći.

Tragedija ovdje ne počinje. Ona se odvijala mnogo prije, u danima kad niko nije čuo ništa i u mjesecima kad je sve moglo da traje – bez ikoga ko bi stvarno vidio.

(Preporod.info)