100 hutbi Izet-ef. Čamdžića: Živa riječ autentičnog hatiba

Piše: Hasan Hasić

Ukoričavanje hutbi i njihovo publikovanje dobilo je svoju tradicijsku nit i među imamima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Bez obzira što je riječ o kompilaciji tekstova, knjiga hutbi je, zasigurno, specifičan format i medij prijenosa religijske poruke.

Prije svega, takva knjiga pretpostavlja tekstove priređene prije održane hutbe, eventualno naknadno uređene.

Drugo, riječ je o pisanom govoru, konkretno džumanskom, kojeg karakteriše specifičan stil – među funkcionalnim stilovima prepoznat kao sveti/sakralni. Neminovno je da se karakterističnosti hutbe reflektuju u njenom tekstualnom izrazu.

Hutbe Izet-ef. Čamdžića, glavnog imama Medžlisa Zavidovići i šire prepoznatog vaiza i predavača, su i ranije bivale ukoričene – ciklus od 400 hutbi objavljen je 2018. godine u dvije knjige.

S obzirom na gorespomenuto, Čamdžić svoje hutbe piše od 2004. godine. Ovaj put, kako naslov i sugeriše (100 hutbi Izet-ef. Čamdžića), riječ je o izboru stotinu hutbi održanih u periodu od 2019. do 2024. godine. Hutbe je, kako je to i navedeno u knjizi, odabrao sam. Izdavač je Medžlis Islamske zajednice u Zavidovićima.

Upravo autor pojašnjava da je riječ o knjizi „koja nije pisana, već je pisanjem hutbi nastala“. Konkretno ove riječi dijelom ilustruju o kakvom autoru-hatibu je riječ, čak i ako izuzmemo popularnost i viralnost koju su njegove hutbe ili sam on stekli, posebno posredstvom savremenih komunikacijskih kanala. Godinama unazad javnost je svjedočila da je riječ o hatibu iznimnih retoričkih sposobnosti i autentičnog izraza, u kojem poruka nije ostala podređena stilu.

S obzirom da su i kazane na temelju napisanog, tako je, naprosto, moralo biti i s tekstom – hatipska autentičnost je zahtijevala da autor hutbe i u objavljenom tekstu ostane tome dosljedan, što je dalo prepoznatljivi ton kompletnoj knjizi.

Izuzmemo li da je riječ o već kazanim ili već pripremljenim hutbama, urednik ovakvog teksta bi, osim snažnog insistiranja na poruci, karakteristične strukture i sakralnog stila, uočio mnoštvo rečeničnih inverzija, baš kao što bi to uočio slušajući autora-hatiba. Takav retorički i autorski stil, makar bilo riječi o sakralnom funkcionalnom stilu hutbi, nije uobičajen.

Ali, u slučaju Čamdžića, nije neočekivan uzmemo li u obzir spektar tema i referenci za kojima poseže. Dinamičnost, postignuta specifičnim stilom, kod Čamdžića je proporcionalna snazi tema koje tretira i tumači: njegove hutbe su aktuelne, ilustrativne i životne, s težištem na stvarnost, a pri tome donesene jezikom koji ne liči na govor ispunjen suvišnim parolama i zadatim jezičkim konstrukcijama. I oni koji ne poznaju, naprimjer, Čamdžića kao poštovaoca poezije, slušajući i čitajući njegove hutbe to mogu uočiti.

Čini se da je upravo specifičnost raznolikih poetskih vrsta utjecala i na njegov originalni izraz. To govori o autoru/hatibu/imamu koji se na minber uspinje kao kontinuirani čitalac, baš kao što na to ukazuje elokventnost data u mjeri i namjeri da se hutba kaže na svakodnevnom jeziku vlastitog naroda.

No, ne i po cijeni maksimalno uproštenog i banaliziranog, a, nadalje, i potcjenjujućeg načina obraćanja javnosti.

Dakako, Čamdžićev predan pristup hutbi, tekstualno, govornički i tematski, u prvi plan promiče hutbu kao još uvijek izuzetno specifičan i snažan medij religijske poruke.

Tradicionalna nit je neprekinuta, ali njegova hutba je ostvarila potencijal da prodre i van jezgre manjeg grada poput Zavidovića. Te hutbe su dostojne minbera, i, kao takve, bez smetnje su kvalitetan digitalni i štampani sadržaj.

Pet tematskih cjelina – Opće vjerske teme, Ahlak, Mubarek dani i noći, Domovina i ummet i Hutbe iz doba corone – koje čine 100 hutbi Izet-ef. Čamdžića obuhvataju i redovne i vanredne okolnosti i teme.

Ali, odaju i svu osebujnost autora-hatiba kao imama, govornika i alima, koji ne posustaje jasno i precizno akcentirajući poruke, otkrivajući nove slojeve značenja temeljenih poruka tradicije islama i uprimjeravajući to opipljivim slikama iz svakodnevnice. Autor-hatib detektuje, opisuje, komentariše i nudi odgovore, ma o kojem aspektu života da govori.

Široka naobrazba i redovno praćenje opšteg i konkretnog stanja u društvu Čamdžiću je omogućilo da strukturira hutbu ne zadovoljavajući se tek pukom reprodukcijom kur'anskog i hadiskog teksta i njihovim nekadašnjim tumačenjima.

Tako širok pristup omogućava mu da se veoma kvalitetno bavi i najosjetljivijim temama. I tu se, zapravo, uočava prednost brižljivo pisane/ pripremljene hutbe – takva hutba se oslanja na ranije odmišljeno i sagledano, što dozvoljava autoru-hatibu da kvalitetno balansira između racionalnog i emocionalnog.

Stoga se Čamdžić i uspijeva baviti duboko, široko i analitički i najtežim temama, posebno onim koje i jesu u središtu njegove riječi: moralno, duhovno i intelektualno ozdravljenje i rast pojedinca i kolektiva, koji svjedoči jedinog Boga, drži do sebe i vodi računa o svome odnosu prema drugom ili javnom dobru – ti su odnosi za Čamdžića dio jedne neraskidive cjeline. To je osnovna crta njegove riječi na minberu, ali i prije i poslije.

I ovaj izbor Čamdžićevih hutbi će, osim široj javnosti, biti vrijedna literatura svim imamima i teolozima. Ne samo kao moguća referenca za hutbu, vaz ili nastavnu lekciju, već kao koristan metodološki i tumačenjski priručnik u razviđanju brojnih religijskih i društvenih tema i fenomena.

(IIN Preporod)