Imamski poziv i razumijevanje islamske tradicije i bosanskohercegovačkog konteksta

U Andaluziji, a potom i Magribu i dijelu Afrike, se za onoga koji predvodi namaz koristila složenica sahibu-s-salat. Perzijanci koriste složenicu piš-nemaz. Poslanik, a. s., je podučen obavljanju namaza kod Ka'be, a potom u kućama na osami, zbog mušričkih pritisaka.

Podučio ga je izravno Mmlek Džebrail (Musned, I, 333; Ibni Hišam, I, 278-279). Tradicija nam kazuje da je upozorenje i nemoj biti previše glasan u svome namazu (El-Isra, 110.) stiglo kako mušrici ne bi primijetili obavljanje namaza od strane muslimana (Musned, I, 23). Već nakon prvog Zavjeta na Akabi, u Medinu su poslani Mus'ab b. Umejr i Es'ad b. Zurare. Oni su prvi koji sistematično predvode namaz. Neposredno prije Hidžre, u Kubau namaz predvodi oslobođeni rob Ebu Huzejfe Salim – imam muhadžira. Prije ulaska u Medinu Poslanik, a. s., je u džamiji Kuba, koju je dao izgraditi, predvodio namaze, a prvi džuma-namaz nakon napuštanja Kuba'a predvodio je na musalli u dolini Ranuna u plemenu Salim b. Avf.

Kad god bi napuštao Medinu, Poslanik bi ostavljao nekoga od ashaba da ga mijenja u mihrabu, a kad je zbogbolesti bio spriječen, u njegovoj džamiji bi ga mijenjao Ebu Bekr. Samo u nemogućnosti da sami predvode namaz, Poslanik, a. s., i prva četvorica halifa bi ostavljali nekoga da ih zamijeni. Inače bi uvijek oni predvodili namaz.

Abasije su prvi među halifama koji će napustiti obavezu predvođenja namaza, a kasnije i same džume namaza, i istovremeno uvesti primanja za one koji predvode džemat u namazu. U potonjim vremenima bilo je vladara koji su predvodili namaz redovno, ali je znatno više bilo ovlaštenih osoba kojima će to biti ne samo poziv nego i zadatak, pa i samo posao.

Da, bilo je mnogo situacija i u sretnom dobu (asru seade) kada su se džematlije tužile na svoga imama nezadovoljni načinom na koji obavlja namaz. Sa'd b. Ebi Vekkas je bio jedan od prvih na koje su se džematlije žalile, ali je hazreti Omer, nakon što je ispitao cijelu situaciju, stao uz Sa'da i nije prihvatio te žalbe. Hazreti Osman, bivajući tada u opkoljenoj kući, nije dozvolio kasnijem emevijskom valiji predvođenje namaza. U velikim džamijama, kakve su bile Haremejn, Ezher i Emevijska u Damasku, znalo je biti više imama, pa i različtih mezheba. Čak je i zejdijski imam predvodio namaz u Mekki stojeći iz Mekam-i Ibrahima, a prvi imam je bio šafija (Er-Rihle, str. 68).

Dakle, predvođenje muslimana u namazu, kao poziv, nebeskoga je porijekla.

Džibril je direktno podučio Poslanika, a. s. Među onima koji su predvodili muslimane bilo je i oslobođenih robova. U svim stoljećima se vodilo računa da imam pravilno i lijepo uči Kur'an i da ga razumije. Iskustva i prakse kroz stoljeća su se mijenjale, ali imam je ostao onaj koji predvodi ljude u džematu iz mihraba (ratne zone). U Bosni i Hercegovini i cijeloj našoj Zajednici imam nije samo predvodnik u namazu. On je, uglavnom, i hatib, i muallim, i menadžer, i usmjeritelj, i vođa. Iako djelomično narušen zahvaljujući i nama, autoritet imama i dalje u nekom obliku živi u našem narodu.

Razumijevanje islamske tradicije

Naše življenje islama utemeljeno, da se poslužim Bašagićem, na muteber ćitabima, a razvijano od strane najbolje uleme kroz sva vremena našeg muslimanskog stasavanja i postojanja u Bosni i Hercegovini i šire, preraslo je u kulturu. I to jednu od najljepših i najsuptilnijih islamskih kultura. Te suptilne nijanse do najmanjih detalja nisu mogle nastati spontano, same od sebe.

Njih je morala u narodu razvijati ulema, vrhunska ulema koja je pronašla načina da na temeljima poslaničkog načina života, bez kojeg nema islama i nema muslimana, ukupan život našeg naroda ugradi u njegovu kulturu. To je živi islam. To nipošto ne znači da među nama nema svašta, kao uostalom i u drugim narodima, ali mi ovdje govorimo o tradiciji koju stoljećima baštine naši muslimani. Taha Abdurrahman u svojim djelima Etika djela i Etika modernosti, kao uostalom u svim svojim monumentalnim radovima, za tradiciju koristi termin turas, termin tako frekventan u nasljednom pravu posebno.

Tradicija kao naslijeđe, kao vrijednost koja se prenosi s generacije na generaciju, očuvala je naš muslimanski način života sa svim svojim specifičnostima, pa nerijetko i razlikama u nekim segmentima te tradicije unutar same Bosne i Hercegovine i drugdje gdje naši muslimani žive.

Kada narodni pjesnik kori Lakišića: Lakišiću, žalosna ti majka, što ti prosiš blaga isprošena, on kazuje o našoj kulturi u kojoj se to nikako ne smije raditi. Kada naše nene drže mushaf ispod grede, zamotan u najljepšu tkaninu koju imaju, na najvisočijem mjestu u kući, one time iskazuju najveće moguće poštovanje prema Božijoj Knjizi. Kada kopamo mezar, vodimo računa o dubini tog mezara, za muškog i ženskog mejita, kada motamo ahmediju, motamo je istom bijelom tkaninom kojom ćemo biti zamotani kad nas spuste u bosansku zemlju, čak i u količini te tkanine. Kada mrva padne na tlo, to je čitav projekat kako je podići da je ne bi neko pogazio, jer je to Božiji nimet i u njoj je sav berićet, kad pada

Mrak, ne smije se biti napolju, kad smo na dženazi, ne smije se gaziti po mezarima, kad smo u džamiji, ne smiješ riječi progovoriti (bilo tako), kad prolaziš pored harema/mezarja, moraš selam nazvati, kada gradimo džamiju, ne smije u njoj biti ćenifa, kad gradimo mimber, ne može biti tik uz džamijski zid – mora imati prolaz sa svih strana i ispod njega za hatiba, kad profesionalac tegli za rukav moleći, ne daješ mu sadaku, kad naš siromah ponizno čuči ili sjedi, ne smiješ proći, a da mu ne daš sadaku, kad sjedamo za sofru, ženski dio porodice pokriva glavu, ako inače nije pokrivena, kad učiš Kur'an, ne radiš to gologlav.

Ništa od nabrojanog i još mnogo drugoga što ne može stati u ovaj rad, nije nastalo samo od sebe. To su izgradila stoljeća posvećene, Bogu predane uleme i iskustva našeg naroda. Uleme i našeg naroda koji su znali da bez žrtve, bez truda, nema rezultata. Uleme i naroda koji su činili dobro jer su muslimani, a pri tome bili korisni sebi i drugima. Zato je ova kultura tako žilava stoljećima.

Samo takva je mogla preživjeti nevjerovatne lomove, promjene društvenih sisteme, sve pljačke i nasrtaje na naš narod, i s istoka i sa zapada. Ona je u svojoj islamskoj tradiciji, srastajući s bosanskohercegovačkim krajolicima, postala sastavni, neodvojivi dio jedne cjeline. Tako se događa kada sve što se radi ima svoj smisao, kad nije samo forma. A naša islamska tradicija u svemu je pronalazila duboki smisao. Zbog toga je tako žilava i tako snažna bila sve do devedesetih godina prošloga stoljeća.

Ovaj prostor nije nikad u našoj povijesti iznjedrio nijednu devijantnu pojavu, krivinu, stranputicu, isključivost koja je mogla dovesti u pitanje jedinstvo dina i ummeta. To nipošto ne znači da nije bilo žučnih rasprava, potpuno suprotstavljenih stavova, samostalne zajednice u Zavidovićima, zadrtoga guranja samo svoga, ali nikad nije proizvedena posljedica koja bi ugrozila našu islamsku tradiciju.

Nikad ta tradicija nije dopustila nastajanje sektaških skupina koje bi je ugrožavale. Sjetimo se samo golemih rasprava o hidžri u posljednjim godinama osmanlijske uprave i prvim godinama Austrije, a naročito nakon nezakonite aneksije; ili vrlo žučnih rasprava o školovanju ženske djece, uvođenju latinice, opismenjavanju našeg svijeta, reformi školskih sistema, štrajka u medresi i mnogih drugih procesa koji su se dešavali u vrlo kratkom vremenog razdoblju. Naša ulema, i naši reisul-uleme su bili moralni autoriteti i predvodnici mnogih od tih procesa, potpuno svjesni čemu se izlažu i kakve bi posljedice po njih lično mogle biti. Nisu imali vremena biti komformisti.

Veliki šehul-islam Ebu Suud Efendi je, razumijevajući duh zapadnih krajeva Carstva, donio fetvu u kojoj je kazao da u zapadnim krajevima Diyar-i Ruma, tj. Balkana, nije džaiz biti šafija. Ti i takvi stavovi uleme usmjerili su razvoj naše muslimanske tradiciji do ovih rezultata.

Ta tradicija i naš način života, naša kultura islama, utemeljena na muteber ćitabima, bila je trn u oku i susjedima i komšijama, i onima koji su ih bodrili da nas slabe. No, naša unutrašnja kohezija i zajedništvo je bilo neprobojan bedem. Genijalnost naziva ove institucije – Islamska zajednica – direktna je posljedica dubokoumnog, strateškog, vjerničkog pristupa naših dobrih učitelja. Da je samo imamska, a uvijek je bilo takvih stremljenja, možda danas najviše u rezultatima, mi bismo je slomili do sada, a da je samo ostavljena civilima, oni bi joj davno dohakali. Ta simbioza, sa svim svojim izazovima, najvažnija je unutrašnja dinamika ove naše zajednice.

Gore navedeno je naša tradicija. Ona se već neko vrijeme nalazi pod opsadom. Duboko sam ubijeđen da je jedan od razloga brutalne agresije na našu zemlju upravo ova tradicija, naš način života.

Kriza imamskog poziva postoji. Ali, sada,prvi puta u našoj povijesti i našom zaslugom. U najmanjoj mjeri ta naša zasluga je sadržana u činjenici da mi sami odlučujemo o koracima koje poduzimamo. Postoji, naravno, kriza i mnogih drugih poziva. Ali, naša tema je imamski poziv. Ovo što smo mi izabrali da jesmo.

Kriza svakog moralnog poziva je počela padom Granade, kada je logos objavio rat do istrjebljenja mitosu. Kasnija stoljeća će samo usložnjavati bavljenje pozivom općenito, pa i ovim našim, koristeći sve silne alate koje su dominantnoj civilizaciji stajali na raspolaganju. Danas je ovaj poziv kao takav ugrožen. Mi nećemo moći rješavati vanjske uzroke. Unutrašnji, bez obzira koliko bili isporučeni izvana, jedini su prostor gdje možemo nešto pokušati. A da bismo pokušali, moramo priznati krizu. I iskoristiti je kao šansu.

Bosanskohercegovački kontekst

Kao najstariji entitet u našoj geografiji, povremeno s obilježjima državnosti, pa kraljevina, pa pokrajina u više carstava, pa sve do samostalne, nezavisne, suverene Bosne i Hercegovine, ovaj naš prostor ostaje naša trajna vrijednost. Bosna i jeste vrijednost.

Mi u njoj smo njena vrijednost sa svim svojim vrlinama, mahanama, slabostima, genijalnostima. Imati ovakve komšije i susjede u širem okruženju koje nam, uglavnom, nije naklonjeno, i ovakvo teško vlastito naslijeđe, najčešće uzrokovano vanjskim faktorima, imati dva stoljeća traumu genocida u najvećoj mjeri s obje strane Drine, ali i drugdje, preživjeti sistemsko raseljavanje našegnaroda koje su provodili silni „prijatelji“ tokom i nakon agresije sve do genocida u Srebrenici, zahtijeva permanentnu budnost i oprez. Istovremeno je to i golema obaveza. Jer, narod koji preživi sve to ima svoju misiju, a mi misiju u tom narodu.

Već od Austro-Ugarske u našem narodu se počinje razvijati proces negativne identifikacije s razornim posljedicama u današnjosti. Smatrajući sve institucije švabinim, inovjerskim, ljudi su u mnogim situacijama reagirali negativno, uglavnom je bilo neću. Vojnik nije bio njegov, policajac nije bio njegov, sudija nije bio njegov, učitelj nije bio njegov, naročito u Kraljevini i Socijalistočkoj Jugoslaviji. To stoljetno odrođavanje našeg naroda od sebe, svoje zemlje, korištenjem svih mogućih sredstava državnih sistema, proizvelo je bolne posljedice od kojih su samomržnja, podilaženje drugom i služenje drugom na istoku i na zapadu, radi služenja samog, odsustvo samopoštovanja, samo neke od teških posljedica po mentalno i psihofizičko zdravlje našeg naroda. Čekanje carstva koje će nas „spasiti“uzaludna je rabota.

Nismo imali mogućnost da iz jednopratijskoga sistema izgradimo demokratsko društvo. Međunarodni ugovor je izgradio monstruma od država, a naši sitni trgovački damari napravili su više jednopartijskih sistema. Razlika je samo što se u jednopartijskomznalo ko je kriv. U više jednopartijskih su svi zaslužni. I to će se morati mijenjati iznutra. Iz vana je proizvedeno ovakvim.

Nema drugoga puta, ako ćemo biti učesnici u kreiranju svoje budućnosti, nego da svoju bogatu tradiciju vraćamo u naš narod. U njoj je naša snaga. Koliko god izgledalo da poneki detalj nije važan, svaki je od njih prevažan za naše ukupno obavljanje misije. Živjeti u ovakvom okruženju može biti prednost samo ako imamo misiju, vjerujemo u nju i učestvujemo u njenoj realizaciji. Naša bosanska šara je naša bosanska. Mi je sebi moramo učiniti najvažnijom šarom na svijetu. Mnoštvo, raznolikost, šarenilo, monogostrukost (kevser) su u samoj srži naše tradicije. Nema niko pozvaniji od nas, učesnika u imamskom pozivu, da to šarenilo čini još bogatijim, još snažnijim, još jačim. Ali, poštovane kolege, dragi prijatelji, morat ćemo iz “ja” preći u “mi”. Mi nije berićet u pojedincu već u džematu. Pa, i Davudu, a. s., je kazano da mora ukrotiti sebe da bi bio pravedan.

Pokušat ću postaviti neka pitanja kojim bi se trebalo baviti u suočavanju s ovom krizom:

• Može li duh mihraba u nas biti ugrađen na fakultetima?

• Može li se pronaći tačka u našem obrazovanju kad krenemo ukrivo u odnosu na ovaj poziv?

• Preciznije, ima li načina da postanemo zemaljski za koje važe zemaljska pravila i norme? Odnosno, da obrazovanju vratimo duh, da ne doprinosimo apsolutno trijumfu logosa (u začecima obračuna) nad mitosom u najširem značenju i kroz naš obrazovni sistem?

• Može li se početi s procesom prohodnosti kadrova u skladu s rezultatima i uspješnosti u radu?

• Je li konkurs najbolji instrument za odabir kadrova u samo jednom dijelu Zajednice, odnosno na najnižem nivou? Pogotovo, ako ne bi trebalo dati onom ko traži?

• Kako možemo izgraditi svijest da je naša džuba od žeravice, makar materijal bio najbolji na svijetu, i da je naša ahmedija Poslanikova koju valja donijeti pred njega neukaljanu?

• Kako spriječiti estradizaciju ovog poziva?

• Kako izgraditi moralni stav prema silnicima, bogatašima, onima na vlasti?

• Možemo li doći do pravednije raspodjele onoga što imamo i šta bismo još mogli proizvesti, pa da pravednije raspoređujemo, itd.?

Gospodaru, učini nas predvodnicima svjesnih odgovornosti prema Tebi. Amin.

(IIN Preporod)