Hronika duhovnog putovanja po bošnjačkim džematima Njemačke – Drugi dio

Witten – Düsseldorf – Aachen – Düren

(3–4. oktobar 2025.)

Piše: Mustafa Cerić

Ne znam zašto, ali sada, u osmoj deceniji moga života, kada su mnogi već odložili terete i kada bi čovjeku priličilo da se posveti miru i tišini, u meni se budi neki drugačiji nemir – blag ali neumoljiv. Iako sam u mirovini, osjećam kako mi srce ne da počinka, kao da kuca za nešto više od vlastitog života. To nije samo sjećanje, nego i obaveza; nije samo tuga, nego i potreba da budem blizu mom narodu, gdje god on bio, da osjetim njegov dah, njegovu brigu, njegovu nadu.

Na brdovitom i nemirnom Balkanu, gdje su vjetrovi historije uvijek nosili i sjeme i pepeo, moj narod se još bori za svoje mjesto pod suncem. I dok mnogi misle da je mir konačno stigao, ja osjećam da taj mir još nije sjeo u duše, da su brige i neizvjesnosti i dalje naši saputnici. Zato mi je, možda više nego ikada prije, stalo da provedem ovo preostalo vrijeme mog zemaljskog života s mojim narodom – u razgovoru, u prisnosti, u dijeljenju onoga što sam kroz decenije nosio kao emanet.

Kao reisul-ulema, bio sam svjedok i ratu i miru, suzama i ponosu, strahovima i nadama. I sada, kada me više ne vežu titule ni službe, osjećam da je svaki susret s ljudima u Bosni i izvan Bosne, s mojim Bošnjacima razasutim po svijetu, zapravo nastavak onog istog puta – puta na kojem se vjera i domovina ne napuštaju, već se nose u srcu.

Moja želja nije da ih učim, nego da s njima dijelim; da ono što sam spoznao u vihorima vremena sada pretočim u riječ i razumijevanje. Jer u ovim neizvjesnim danima za naš narod, za našu vjeru, domovinu i državu u Evropi, razgovor nije samo govor – on je lijek, on je svjetionik u magli.

I možda je upravo taj osjećaj duga, ta tiha potreba da i dalje budem među mojim narodom, znak da moj put nije završen. Jer, sve dok se srce uznemiri na spomen Bosne i njenog naroda, dotle traje i obaveza da svjedočim, da pišem, da budem tu – makar kao glas sjećanja, makar kao putnik koji još ima kuda da ide.

**

Ova druga posjeta bošnjačkim džematima Njemačke: Witten – Düsseldorf – Aachen – Düren, od 3. do 4. oktobra 2025. godine, uslijedila je svega sedam dana nakon mog prethodnog putovanja kroz džemate Dortmund – Velbert – Essen – Hagen – Kamp-Lintfort (26–28. septembar 2025). Ova nova etapa bila je, u duhovnom smislu, nastavak puta ali i povratak – korak dublje u dušu bošnjačke dijaspore u Njemačkoj, u njen identitet, vjeru i čuvanje korijena.

Još prije nego je zora sasvim svanula nad jesenskim horizontima Bosne, probudila me misao da danas opet krećemo na put – ne samo drumovima Njemačke nego i stazama zajedništva, vjere i sjećanja. U pratnji moga vjernog saputnika, brata Safeta Hadžića, krenusmo u rano jutro, nešto iza osam sati, dok su magle nad domovinom još spavale u dolinama. Naša misija bijaše skromna, ali važna: posjetiti bošnjačke džemate koji su, poput zlatnih niti, razasuti po Njemačkoj, čuvajući dah domovine i svjetlo islama u tuđini. Do Kölna stigli smo poslije deset sati i već tada me obuzeo onaj poznati osjećaj: mješavina umora, ponosa i unutarnjeg mira koji se rađa kad čovjek zna da putuje u ime dobra.

Na aerodromu nas dočekaše dvojica ljudi čija lica svjedoče o vremenu provedenom u službi zajednice – imam džemata Amel Hadžić i predsjednik-mutevelija Ferid Kovačević. Obojica, kao da ih je sudbina brižljivo izvezla iz istog platna, bijahu iz Visokog. Taj podatak, izgovoren gotovo usput, u meni probudi neku tihu radost – jer Visoko, grad starih tradicija i učenih ljudi, uvijek je znalo iznjedriti one koji su most između domovine i dijaspore.

Susret s njima bijaše više od protokolarnog. To je bio razgovor duša, spoj vremena i prostora, dokaz da bosanski duh, ma gdje bio, ne gubi svoj miris ni svoj ton. Govorili smo o stanju džemata, o mladima koji traže smisao u svijetu brzine i površnosti, o ženama koje drže domove i tradiciju i o starijima koji, iako daleko, svakim dahom žive Bosnu. Sve je to, na trenutke, ličilo na mali sabor dobrote, na sabur i zahvalnost što još ima onih koji pamte.

Kada sam pogledao prema Safetu, mom saputniku, vidjeh u njegovom pogledu onu tihu odlučnost koja me podsjeti na putnike iz starih vremena – one koji nisu išli da osvoje, nego da posvjedoče. I tada mi se učini da naše putovanje nije tek prolazak kroz gradove, nego hodočašće kroz duh naroda koji se, i daleko od domovine, ne da zaboraviti.

Iako je poziv za ovu posjetu došao od imama Amela Hadžića iz džemata Düren, putovanje je započelo neplanirano, ali srcem blisko – susretom s rodbinom. S aerodroma u Kölnu, umjesto direktno prema Dürenu, put nas je najprije odveo u Düsseldorf, u dom moje amidžične Zijade, gdje nas je dočekala porodična toplina koja ne poznaje granice.

Susret sa Zijadom, njenim mužem Fejrudinom, njihovom djecom Dženitom i Alemom, te unučadima Hanom i Ademom Ćatovićem i Alisom i Ajdinom Bečićem, bio je više od obične posjete. Bio je to susret s prošlošću i kontinuitetom, s korijenima koji se nisu osušili ni nakon pola stoljeća života u tuđini. Zijada, najstarija kćerka mog amidže Mehe, napustila je Bosnu prije pet decenija, noseći sa sobom vjeru, tradiciju i bosansku toplinu – i prenijela ih svojoj djeci i unucima, kao najdragocjenije naslijeđe.

Za doručkom, u kući koja je odisala jednostavnošću i urednošću, razgovor je tekao prirodno, kao da nas nisu razdvajale godine ni kilometri. Osjetio sam onu blagost domaćeg ognjišta – miris bosanske kahve, toplinu domaće kuhinje, osmijeh djece i sjećanje na one koji više nisu s nama. Svaki trenutak bio je svjedočanstvo da čovjek može otići daleko od domovine, ali ako nosi vjeru i porodicu, nikada nije izgubljen.

Zijadina porodica nije samo primjer uspješne integracije – oni su dokaz da asimilacija nije sudbina, da bošnjački i islamski identitet mogu cvjetati i u srcu Evrope ako su ukorijenjeni u ljubav, poštovanje i vjeru. Ta spoznaja u meni je probudila duboku zahvalnost i mir – kao da sam, prije nego što sam krenuo u obilazak džemata, prvo osjetio džemat u njegovom najizvornijem obliku: porodicu.

Poziv za ovu moju drugu posjetu Njemačkoj, na Mevlud u džematu Düren, došao je od imama Amela Hadžića, prije poziva koji sam primio od Omer-ef. Sarajlića iz džemata Dortmund. Pošto nisam ranije poznavao imama Amela, nisam mu odmah odgovorio potvrdno, nego sam se – kako to običavam kada je riječ o ljudima i obavezama koje nose duhovnu težinu – prvo raspitao o njemu.

Rekli su mi da je iz Visokog. To je bio prvi znak, tih ali jasan, da moj odgovor treba biti “da”. Nisam tada znao da i predsjednik džemata Witten Ferid Kovačević, također, dolazi iz Visokog. Kada sam to kasnije saznao, shvatio sam da moj put ovog oktobra neće biti samo niz posjeta, nego i susret sa zemljacima u tuđini, onima koji nisu zaboravili svoje porijeklo, ali su svoju vjeru i identitet utkali u evropski kontekst s dostojanstvom i mudrošću.

Bilo mi je istinski drago – gotovo ganutljivo – što su me obojica, i imam Amel i predsjednik Ferid, dočekali na aerodromu u Kölnu. Njihov dolazak nisam shvatio samo kao čin poštovanja, nego i kao izraz bratske povezanosti i imanskog edeba – one duhovne finoće koja se uči ne iz knjiga, nego iz srca koje poštuje gosta.

Još me više obradovalo što su predložili da klanjamo džuma-namaz u susjednom, bratskom džematu u Wittenu, gdje su nas dočekali imam hfz. Kenan-ef. Čaušević, imam u penziji s trideset godina misionarstva u Wittenu, Ruvejd-ef. Jahić, predsjednik-mutevelija Enes Hasanović te bivši dugogodišnji predsjednik-mutevelija Edhem Kadrić, za kojeg su mi rekli da je jedan od najzaslužnijih ljudi što Bošnjaci imaju džamiju u Wittenu. Posebno me ganula priča o svećeniku Dietrichu Schwarzu, koji je izdašno pomagao izgradnju džamije da bi se na kraju i učlanio u ovaj džemat u Wittenu, gdje se džamija svojim izgledom skladno uklapa u kulturni ambijent mjesta – s tankom metalnom munarom, jednostavnom ali dostojanstvenom, na čijem se vrhu sjaji polumjesec i zvijezda. Ta munara, visoka i tanka, činila se kao tihi ezan “evropskog islama” – ne bučan ni nametljiv, nego prisutan, uravnotežen, svjestan prostora u kojem diše.

Gledajući baš tu džamiju u Wittenu, osjetio sam potrebu da se ponovno prisjetim istine: Islam nije kultura, nego vjera koja prožima i oplemenjuje kulturu. On ne dolazi da istisne ono što je tuđe, već da u ono što već postoji unese svjetlo tevhida – jednost Boga, smisla i čovjeka. Shvatio sam da islam, gdje god dođe, ne poništava kulturu mjesta, već upija njene oblike, pročišćava ih i pretvara u izraz duhovnosti.

Tako su istanbulske džamije u arhitektonskom smislu uvelike odraz bizantijske graditeljske tradicije, ali su svojim kupolama i arabeskama tu formu ispunile novim, tevhidskim sadržajem. Tako su i džamije sjeverne Afrike preuzele oblike i motive mjesne kulture, bez da su izgubile svoj duhovni centar.

Na isti način i islam u Bosni nije došao kao strano tijelo, nego je utkao u sebe duh i kulturu dobrih Bošnjana – ljudi koji su stoljećima prije islama veličali Boga pod otvorenim nebom, na brdima i izvorima, u molitvi i poniznosti. Otuda i naša dova pod nebom, ona bosanska, iskrena i čista dova na Ajvatovici, nije samo molitva već i razgovor duše sa Stvoriteljem.

U Wittenu sam, gledajući džematlije kako se okupljaju, osjetio da se ta ista duhovna nit Bosne nastavlja i ovdje – u novom prostoru, ali s istom toplinom i vjerom. I dok su ezani pozivali na namaz između njemačkih zgrada i industrijskih hala, pomislio sam: Tevhid ne poznaje granice – samo srca koja ga razumiju.

Uveli su me u džamiju s kubbetom, prostranu i skladnu, čiji su kaligrafski motivi i dekorativni stil odmah u meni probudili osjećaj bliskosti i nostalgije. Na trenutak sam pomislio da sam u Tabačkoj džamiji u Visokom, u onom mirisu starog drveta i kamena, gdje se svaka linija i svaka boja stapaju u dah molitve. Taj osjećaj prisutnosti Bosne, u samom srcu Njemačke, bio je gotovo nadrealan.

Da su, kojim slučajem, napravili minber od drveta i kamena, a ne od metala, ne bih ni trena osjetio da sam daleko od domovine. Sve je u toj džamiji podsjećalo na duhovnost naših mahala, onu suptilnu, tihu i skromnu duhovnost, koja se ne može prenijeti riječima, već se samo doživi – u Sarajevu, u Visokom, u Travniku. To je ona posebna, bosanska toplina koja čini da se čovjek, gdje god da klanja, osjeća kod kuće.

Ezan je proučen po bosanskom mekamu, s onim blagim tonovima koji nose i tugu i nadu i koji odzvanjaju u srcu više nego u uhu. Klanjali smo četiri rekata suneta, a potom je mujezin, baš onako kako se to čini u Bosni, pozvao na donošenje salavata i selama na Allahovog Poslanika, a. s. Zatim je proučio drugi ezan – milozvučno, smireno, s onom starinskom ljepotom u glasu koja nosi i poziv i molitvu u jednom dahu.

Toga dana, Njemačka je obilježavala “Tag der offenen Moschee” – Dan otvorenih vrata džamija, dan kada muslimani širom zemlje otvaraju vrata svojih džamija za komšije, prijatelje i sve one koji žele upoznati islam. Bio je to dirljiv prizor: džamija puna klanjača svih uzrasta, od djece u safovima do starijih čije su bore svjedočile decenijama rada i borbe u tuđini. Sve je bilo mirno, dostojanstveno, skladno – kao da je sâma Bosna klanjala u Njemačkoj.

Hutbu sam posvetio temi koja, vjerujem, nikada ne gubi na aktuelnosti: iman (sigurnost), islam (mir) i ihsan (bratska solidarnost). Govorio sam o tome kako sigurnost ne dolazi iz zidova i zakona, nego iz vjere – iz onog osjećaja da je čovjek u Božijem okrilju. Govorio sam o miru, ne kao o političkom pojmu, nego kao o unutarnjem stanju duše, miru koji islam uči da se postiže kroz predanost i zahvalnost. I govorio sam o ihsanu, o onoj trećoj dimenziji vjere, koja nas uči da budemo bolji jedni prema drugima, jer onaj ko vjeruje i ima mir, mora ga dijeliti s bratom i komšijom.

Bio sam zadovoljan njihovom pažnjom i toplinom. U njihovim pogledima i tihim kimanjima glavom prepoznao sam razumijevanje. Nadam se da sam im makar malo rasvijetlio ta tri ključna pojma naše vjere – sigurnost, mir i bratsku solidarnost – temeljne stubove na kojima počiva islamska misao i ljudsko dostojanstvo.

Nakon džuma-namaza, uslijedio je zajednički ručak, jednostavan ali pun duhovne ljepote. Za stolom su sjedili stari i mladi, žene i muškarci, a razgovor je tekao prirodno – o džematu, o porodicama, o Bosni, o životu u Njemačkoj. U svakom glasu osjećala se briga i ljubav za zajednicu.

Na zajedničkom ručku tema je bila izgradnja ove džamije, njihov ponos i dokaz zajedništva. Pričali su i o planovima da kupe neke zgrade u blizini džamije, koje bi služile za edukativne i društvene aktivnosti džemata. U tim razgovorima bilo je više nade nego nostalgije – kao da su svi znali da je islam u Njemačkoj sada već domaća stvarnost, a ne prolazna epizoda.

Na kraju sam, gledajući lica tih ljudi, pomislio: Ovo nije samo džemat, ovo je nastavak Bosne – u vjeri, u jeziku, u običaju, u osmijehu i u dovama.

Nakon džuma-namaza u džematu Witten, krenuli smo u džemat u Düsseldorfu na akšam-namaz, gdje su nas dočekali glavni imam mr. Muamer-ef. Mujarić i predsjednik-mutevelija Muris Bešić. Muamer-ef. plijeni pažnju svojim lijepim izgledom i posebno umotanom bijelom ahmedijom, visokog rasta i otvorenog čela, mlad, vedar, komunikativan, azharijski alim, pun elana i bistrog oka i uma da zapazi stvari i pojave oko sebe. Jako me podsjetio na moje post-azharijske imamske dane u Gračanici.

U srcu Njemačke, u ravnicama Vestfalije, gdje se prije gotovo četiri stoljeća, davne 1648. godine, Evropa umorila od krvi i zla, položen je zavjet – zavjet mira, međuvjerske tolerancije, ljudskog dostojanstva i prava. Na tom tlu, koje je svjedočilo tridesetogodišnjem ratu i njegovom gorkom kraju, rodila se ideja da različitosti nisu prokletstvo, nego Božiji znak da su vjere, narodi i jezici stvoreni ne radi sukoba, već radi upoznavanja i poštovanja.

I danas, u toj istoj Vestfaliji, djeluje jedan naš čovjek – Muamer-ef. Mujarić, glavni imam, koji svojim likom i djelom svjedoči da su ti principi i dalje živi. Njegovo prisustvo, njegova riječ i njegov rad svjetionik su islamske misije u srcu Evrope. On je svjestan da se ne grade minareti samo od kamena, nego i od razumijevanja, dijaloga i povjerenja. U vremenu kada svijet ponovo klizi u podjele i nerazumijevanje, njegov rad je poput tihe, ali postojane molitve da se čovjek vrati smislu, a vjera svojoj suštini.

Muamer-ef. Mujarić ne propovijeda islam glasnim riječima, već tihim primjerom. Njegova misija u Vestfaliji nije samo vjerska, već i civilizacijska: da podsjeti da islam nije tuđinac u Evropi, nego suputnik njezine duhovne povijesti, i da Bošnjak musliman u dijaspori ne treba da se skriva iza zidova, već da bude most – između Istoka i Zapada, između tradicije i suvremenosti, između čovjeka i čovjeka.

Taj primjer – u liku i djelu Muamer-ef. Mujarića – mogao bi i trebao biti uzor cijelom našem narodu: kako se živi vjera bez suvišnih riječi, kako se brani identitet bez sukoba i kako se svjedoči islam, ne samo u džamiji nego i u društvu, u dijalogu, u poštovanju drugog.

Kao što je Vestfalski mir 1648. godine postavio temelje evropske tolerancije, tako bi misija naših imama danas mogla postaviti temelje islamskog dostojanstva u Evropi. Jer islam se ne potvrđuje samo molitvom već i prisustvom – dostojanstvenim, mudrim i plemenitim, kakvo oličava Muamer-ef. Mujarić i svi oni koji u tuđini žive vjeru kao svjetlo, a ne kao zid.

Islam je prisutan u Düsseldorfu već više decenija, a danas muslimani čine oko 8 % ukupnog stanovništva grada, što je više od 50.000 ljudi. Grad ima više od 40 džamija i islamskih centara različitih nacionalnih i kulturnih pripadnosti. Najveći broj džamija pripada organizacijama DİTİB i Millî Görüş, ali postoje i bošnjačke, arapske i albanske zajednice. Muslimani u Düsseldorfu aktivno učestvuju u vjerskom, obrazovnom i kulturnom životu grada, organiziraju iftare, predavanja i međureligijske susrete.

Bošnjaci čine važan dio muslimanske zajednice Düsseldorfa. Većina je doselila tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini (1990-ih godina), tražeći sigurnost, posao i bolje životne uslove. Oni su organizovani kroz Islamski kulturni centar Bošnjaka Düsseldorf (Islamisches Kulturzentrum der Bosniaken Düsseldorf), koji se nalazi u ulici Niederstraße 1. Ovaj centar pripada mreži IGBD (Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj). Centar je mjesto okupljanja, obrazovanja i očuvanja bosanske tradicije i islamskih vrijednosti. Među prvim imamima iz Bosne ovdje su bili rahmetli Mensur-ef. Brdar i Kemal-ef. Crnac (25 godina), za čijeg imamskog mandata je kupljen i otplaćen objekat džamije i drugih prostorija.

Nakon akšam-namaza, održana je tribina u prizemnoj sali uz veliki broj prisutnih džematlija. Počeo sam svoju besjedu konstatacijom da na svakoj tribini Bošnjacima valja govoriti o vjeri i naciji, odnosno državi. Te dvije teme su međusobno ovisne, ali i autonomne. Bez razumijevanja vjere, duša je gladna, a, opet, bez razumijevanja nacije, tijelo je u opasnosti. Jer nacija je država, a država je nacija koja pravi i održava naciju u životu. Stoga, moja besjeda u Düsseldorfu bila je posvećena više naciji i državi nego vjeri. Mislim da su to Bošnjaci dobro razumjeli.

Ostali smo do kasno u Düsseldorfu, ali nisam bio previše umoran. Duša je bila ispunjena, a srce zadovoljno s onim što sam vidio i čuo u tom džematu. Sutradan, u subotu, zakazan je džematski mevlud u manjem džematu u Dürenu u ikindijsko vrijeme. Ostalo nam je da vrijeme tog dana do ikindije provedemo u obilasku Ahena. Za taj ugodni čin pobrinuo se ahenski imam Mehmed-ef. Jakubović, tako da je subota, 4. oktobar 2025. godine, bio dan koji ću dugo pamtiti zato što je to bio dan mog ponovnog dolaska u Aachen, grad mog sjećanja na moju prvu međunarodnu nagradu, što je za mene imalo ovog puta poseban smisao. Ne samo zbog mjesta već i zbog čovjeka koji me pratio – mog vodiča i saputnika, Mehmed-ef. Jakubovića, imama, kaligrafa i čovjeka čije pero i riječ jednako pišu ljepotu.

Rođen 1959. godine u Lipovici, općina Kalesija, Mehmed-ef. Jakubović pripada onoj rijetkoj vrsti ljudi u kojima se znanje i umjetnost, vjera i estetska osjetljivost susreću u potpunom skladu. U Aachenu, gdje djeluje već više od četiri decenije, on nije samo imam – on je čuvar kulture, tradicije i prisutnosti Bošnjaka u Njemačkoj. Upravo tu, 1978. godine, formiran je jedan od prvih bošnjačkih džemata u Njemačkoj, a Mehmed-ef. bio je njegov duhovni stub i tihi graditelj.

Toga dana, Mehmed-ef. me vodio kroz tijesne i vijugave ahenske ulice, koje su bile pune oznaka Baustelle – gradilišta. Koračali smo polahko, s osjećajem da svaki kamen u ovom gradu nosi priču, a svaka ulica otvara poglavlje o Evropi i njenim temeljima. Njegova riječ bila je mehka i odmjerena, a pogled smiren i siguran – kao da ne vodi samo mene nego i vrijeme koje smo dijelili.

Od mjesta do mjesta, od rimskih termi i gotičkih lukova do dvorane Karla Velikog, vodio me s poštovanjem prema svakom detalju, svakom spomeniku, svakom odjeku prošlosti. Govorio je o Aachenu kao o hodočašću civilizacije – o gradu u kojem su se susretali rimski racionalizam, kršćanska vjera i orijentalna znatiželja. A kada smo stigli do mjesta gdje je stolovao Karlo Veliki, Mehmed-ef. je zastao, kao da odaje selam vremenu i čovjeku čije je naslijeđe nadraslo epohe.

No, naš put nije završio u dvorani Karla Velikog. Pravi cilj našeg obilaska bio je djelo samog Mehmeda-ef. Jakubovića – njegovo životno ostvarenje, koje spaja umjetnost, vjeru i posvećenost zajednici.

Bošnjački džemat u Aachenu, koji danas broji oko 250 porodica, pod njegovim je vodstvom prije nekoliko godina kupio staru crkvu i preuredio je u džamiju. To nije bio samo građevinski poduhvat, nego duhovni čin – most između prostora i duše, između naslijeđa i nade. Unutrašnjost džamije krasi kaligrafski rukopis samog Mehmeda-ef., njegova djela u turskom i arapskom stilu, ispisana s takvom preciznošću, smirenošću i dostojanstvom da i kamen i drvo djeluju kao da uče dovu.

Njegova kaligrafija nije samo ukras – ona je molitva ispisana rukom umjetnika i srcem vjernika. Svako slovo, svaka linija i krivina u njegovim radovima nosi poruku mira, znanja i zahvalnosti. Gledajući njegovu kaligrafiju, čovjek razumije da islam nije samo vjera u riječi nego umjetnost ljepote i reda, mjere i smisla.

Mehmed-ef. nije jedini u toj priči. Njegova hanuma, Krajškinja po rođenju, sudjeluje u svakom detalju njegovog rada, u svakoj misiji, u svakoj pažljivoj gesti života. Njihov dom, baš kao i džamija, odiše urednošću, toplinom i osmijehom. Obično se kaže da su Nijemci precizni i pedantni, ali ono što sam vidio u njihovom načinu rada, organizaciji i predanosti, nadilazi svaku tehničku pedantnost – to je duhovna preciznost, pedantnost iz ljubavi i odgovornosti.

Dočekali su me s osmijehom koji grije i s jednostavnim, ali nezaboravnim gestom: svježim, kuhanim kestenima, koje su zajedno ubrali u belgijskim šumama, svega nekoliko kilometara od Aachena. U tom trenutku shvatio sam da veličina jednog imama nije u broju hutbi koje održi, već u toplini s kojom dočekuje gosta.

Taj dan u Aachenu nije bio samo susret sa starim gradom, nego i susret s duhom koji ostavlja trag. Mehmed-ef. Jakubović nije samo imam, ni samo kaligraf – on je most između prošlosti i sadašnjosti, između Bosne i Njemačke, između kulture i vjere. Njegov rad, njegova riječ i njegova smirenost svjedoče o onome što su pravi duhovni vodiči uvijek znali: Da ne gradiš zidove, nego prozore kroz koje svjetlo ulazi u ljudska srca.

Aachen je tog dana ponovo postao grad dijaloga, grad vjere i ljepote – mjesto gdje se sreću historija i duhovnost, Karlo i Harun, Gete i Hafiz, vjera i umjetnost, učitelj i učenik.

U međuvremenu, stigao je i imam Amel iz Dürena kako bismo stigli na zakazani Mevlud. Malo smo zakasnili, ali ne toliko da bi se imami i džematlije naljutili na nas. Odmah po našem dolasku proučen je ezan. Džemal-ef. Pindžo proučio je ezan glasom koji je dirao u dušu i u srce. Dakle, pleme Pindžo ne živi samo na Bjelašnici niti se o njemu priča samo u Cazinu, već ga, evo, ima i u Kölnu.

U džematu Düren rade dva imama – honorarno: imam Amel i imam Abdulkadir. Reklo bi se po uzoru na imama Abu Hanife, koji nije želio da se profesionalno obaveže za islamsku službu, već volonterski. Ali, to ovdje nije baš tako, već je razlog taj što je džemat u Dürenu tek u razvoju pa kad se steknu finansijski i drugi uvjeti, uposlit će se profesionalni imam, jer bez toga teško je zadovoljiti potrebe džemata, posebno u oblasti islamskog obrazovanja i odgoja mladog naraštaja. No, svjedočeći entuzijazmu oba imama u Dürenu, uvjeren sam da će taj džemat uskoro biti primjer drugima u radu i djelovanju na čuvanju islamskog i bosanskog identiteta u Bošnjaka.

Mevlud su proučili imami iz okolnih džemata. Uživao sam slušajući mevlud s ilahijama u Dürenu. Mnogi džemati u domovini bi im pozavidjeli. Upoznao sam i kelnskog imama Nedžada-ef. Osmića, rodom iz Bratunca. Dogovorili smo se da ga posjetim povodom 25. novembra kako bismo promovirali monografiju o Srebrenici povodom trideset godina od srpskog genocida u Srebrenici.

Nije što je Visočanin, ali Amel-ef. je pokazao svu raskoš svog dina i imana, svog bošnjačkog imena i bosanskog ponosa, pa mu se, kao i njegovom visočkom ahbabu Feridu, najiskrenije zahvaljujem, s dovom Svevišnjeg da ih čuva i snaži za dobrobit naše vjere i nacije. Amin!

Pouka i poruka bošnjačkim džematima u Njemačkoj i Evropi

Nakon moje druge duhovne posjete bošnjačkim džematima u Njemačkoj, osjećam potrebu da ovu hroniku ne završim samo kao izvještaj o putovanju, nego kao „Mapu puta“ – jasnu, savjesnu i obavezujuću poruku za budućnost našeg naroda u dijaspori.

Bošnjaci u Njemačkoj, a posebno u Vestfaliji, danas stoje na važnom razmeđu povijesti. Na jednoj strani su blagodati slobode, mogućnosti i sigurnosti koje nudi život u uređenim evropskim društvima; na drugoj strani su izazovi očuvanja duhovnog identiteta, jezika, tradicije i međusobne povezanosti. Taj put nije lahak – ali je moguć, ako se vodi mudrošću, vjerom i zajedništvom.

Zato ova „Mapa puta“ nije politička ni društvena strategija, nego duhovni amanet. Ona se temelji na farzu – na obavezi koja nas povezuje s vjerom, sa zajednicom i s domovinom.

Prvi farz je čuvanje jedinstva dina i ummeta – jer samo narod koji ima duhovno jedinstvo može imati snagu u vremenu podjela. Naši džemati u dijaspori moraju biti male oaze vjere, gdje se islam živi u skladu sa sunnetom, s razumijevanjem, s ljubavlju i s poštovanjem prema različitosti. To jedinstvo nije samo pobožnost u molitvi, nego i bratska ruka koja povezuje porodice, generacije i džemate širom Njemačke i Evrope.

Drugi farz je roditeljska i džematska briga za djecu i porodicu. Naša djeca su najdragocjeniji emanet koji nam je dat, i zato svaka zajednica mora imati svoje mektebe, kulturne programe, savjetovališta i prostore gdje djeca uče da biti musliman znači biti čovjek dobra, reda i odgovornosti.

Treći farz je moralni i etički odgoj mladog naraštaja. Mladi Bošnjaci u Evropi trebaju izrasti u mostove – između vjere i znanja, između tradicije i suvremene kulture. Njihov ahlak i obrazovanje su ključ naše budućnosti, jer oni su oni koji će jednom objašnjavati drugima ko smo i šta smo – ako ih mi danas tome ne naučimo, niko drugi neće.

Četvrti farz je svijest o dvostrukoj odgovornosti: biti dobar građanin zemlje domaćina i istodobno dobar sin i dobra kći zemlje pradjedova i očeva. To nije kontradikcija, nego sklad – jer islam nas uči da poštujemo mjesto u kojem živimo, ali i da ne zaboravljamo korijen iz kojeg rastemo.

Peti farz je žrtva na putu odgoja i obrazovanja. Naša se budućnost neće graditi slučajno. Ona zahtijeva trud, vrijeme i odricanje – ali samo tako možemo osigurati da se više nikada ne ponovi ono što je naš narod doživio: ni progonstvo, ni genocid, ni gubitak doma i domovine.

Zato, neka ovaj završni zapis ne bude kraj, nego početak novog poglavlja – duhovnog i odgojnog buđenja našeg ummeta u dijaspori. Jer Bošnjak musliman u Njemačkoj i Evropi danas nije samo gost; on je svjedok. On svjedoči vjeru, narod i čovječnost – i time nastavlja ono što su naši preci stoljećima branili: dostojanstvo čovjeka i snagu zajedništva.

I kao što je svaka hronika istodobno i sjećanje i opomena, neka i ova bude dova i zavjet: da ostanemo na putu koji vodi prema dobru, da ne zaboravimo ko smo i da vjerom i znanjem čuvamo ono što je u amanet dano – din, ummet i domovinu.

(Preporod.info)