Dvije priče o mogućoj Evropi

Piše: Muhamed Velić

Prethodnih smo dana čuli dosta velikih riječi i stanovitih priznanja u vezi Palestine, kao moguće države, kao temeljnog prava njenih stanovnika, izgovorenih za govornicom velike sale i Skupštine Ujedinjenih nacija. Koliko će to konkretno značiti za same Palestince, vidjet ćemo. Možda više za Palestinu, a manje za Palestince.

Jer, ovom dinamikom pomoći i podrške narodu nad kojim se vrši genocid, moglo bi se zaključiti, nažalost, da bi to mogao postati politički imaginarij u kojem licemjerni svijet pere svoju savjest.

Kao da ih čujemo, u momentima pauza eksplozija i detonacija koje im svakodnevno priređuju cionisti – nemojte nas više priznavati, niti braniti, niti pomagati! I to nije cinizam već krik dostojanstva koji umire i biva ubijen, pred našim očima i (dis)lajkovima.

Svjedočimo danas da je islamofobija u samom svom vrhuncu. Da su u Gazi bilo koji drugi vjernici ili, pak, nevjernici, bi li pomoć bila konkretnija, brža, bolja, jača i odlučnija? Ovako, to su samo muslimani kojih, prema nečijim procjenama, ima previše, i čiji se broj samo uvećava.

U tom kontekstu je i izjava američkog predsjednika Trumpa kada govori o "užasnom" gradonačelniku Londona, a budimo realni, samo zato što je musliman. Isto tako, imamo recentnu i nevjerovatnu izjavu njemačkog kardinala Mullera koji za sve probleme i zlo u Evropi, pa i svijetu, prvenstveno vidi uzročnika u islamu.

I kako sada treba da se ponašaju obični ljudi na Zapadu, kada slušaju ovakve tvrdnje svojih državnika i vjerskih velikodostojnika?!

Naravno, to je plan i matrica kojih se oni drže. Ali, pitanje je da li će im pastva više tako bezuvjetno vjerovati. Jer, konkretno u slučaju Gaze i cijele Palestine, pa i u našem bosanskom slučaju (u oba slučaja riječ je o genocidu), sasvim je jasno ko je loš, a ko dobar momak, bad or good guy. Jer, bude se normalni i obični ljudi, vide šta se uistinu događa. Naravno, budi se i sve više vlada i predsjednika. Pa, vidjet ćemo. A izgleda da je promjena krenula.

Ispričat ću u nastavku dvije priče o takvoj – mogućoj Evropi. Naime, u našem gradu zaista ima mnogo turista, podjednako i muslimana i onih koji to nisu. Ljeti je možda za bogdu više muslimana, zbog arapskih turista. A tokom ostalih mjeseci dominiraju nemuslimani, uglavnom kršćani iz Evrope. A, opet, pola od tih nemuslima su Italijani. Govorim na osnovu iskustva posjeta našim džamijama.

Prva priča ide ovako: Nekad još proljetos, već je jacija ulazila u kasne sate, zaključavao sam džamiju, kad mi je bahnula grupa od dvadesetak turista, mole me da ih pustim u džamiju da vide, jer nikad nisu bili u džamiji. Tek su stigli. Pitam ih odakle su, kažu Italijani, sa Sicilije. Bujrum, naravno, kažem im da uđu, a onda im trebam nešto kazati o džamiji i našoj vjeri, jer su puni tendencioznih predrasuda. No, kad su ušli u džamiju, imao sam šta vidjeti, svi do jednog su sjeli na pod, na koljena, baš onako kako mi sjedimo u namazu na "ettehijjatu". Nisam mogao vjerovati, bio sam fasciniran prizorom. Kažem im da mi isto tako sjedimo u džamiji dok molitvu obavljamo, jedan njen dio. Baš upravo tako. A sigurno su i njihovi preci tako sjedili u molitvi i to je informacija koja im je ostala i prenesena u ponašanju i genima. Složili su se i uopće to ne negiraju. Dakle, imamo zajedničke momente. Razgovarali smo lijepo i otvoreno. Bili su fascinirani da na zidovima džamija nisu zatekli slike bitaka i mačeva, već slova (harfove). Objasnio sam im da smo mi civilizacija znaka.

A druga priča ide ovako, jučer pred samu ikindiju namaz, ezan samo što nije počeo, došao je par starijih, mršavih i koščatih Italijana, kažu da su iz Đenove i da nikad nisu bili u džamiji, pa pitaju mogu li da uđu i pogledaju. Naravno, rekao sam da mogu. Bili su fascinirani, posebno žena. Postavila je još nekoliko pitanja, na koja sam srdačno odgovorio. Zahvaljivala je uljudno. A onda sam joj rekao da sam imam džamije. U tom trenutku, bila je to automatska gesta, počela mi se klanjati. Ne, zamolio sam je da to ne radi, jer samo se Bogu klanjamo. Zahvalio sam na posjeti i poželio ugodan boravak u našoj lijepoj zemlji. Također, i oni su zahvalili. I vidjelo se na njihovim licima da su zahvalni i ushićeni.

Na koncu, ovakvih priča ima na hiljade i hiljade, no, ostaje dilema i pitanje, da li će običan svijet uspjeti prevazići nametnute barijere i predrasude, pa da sami skontaju ko su dobri, a ko loši momci, kako bi to kazao američki predsjednik Trump.

(Preporod.info)