Uz ovogodišnje mevlude

Piše: Suad Mahmutović

Ispratili smo mjesec rebi’ul-evvel.

Širom domovine mevludima smo se prisjetili rođenja poslanika Muhammeda, a. s. U našoj, bosanskoj tradiciji mevludi se uče gotovo šest stoljeća. Naročito su važnu ulogu imali nakon Drugog svjetskog rata. Gotovo do sedamdesetih godina prošloga stoljeća, muslimani u Bosni nisu imali dovoljno prijevoda Kur’ana na naš jezik, a kamoli  druge literature.

Podsjećamo da je Preporod počeo izlaziti 1970. a prvi Ilmihal, Naima Hadžiabdića, štampan 1973. godine. U to vrijeme značajnu komunikaciju s džematima ulema je imala posredstvom mevluda na koje su dolazile uglavnom žene. Muškarci u mnogo manjem broju.

To je bila najvažnija džematska svečanost u godini. Cijelo selo se za taj događaj pripremalo. Džamija je posebno očišćena, ali i kuće. Svi su pripremali ručak za rodbinu i goste koji su dolazili iz drugih džemata. Usuđujem se kazati da su mevludi sedamdesetih godina prošloga stoljeća bili gotovo u ravni današnjih svečanosti otvorenja džamija. Vaizi su kazivali vazove, a ulema učila mevlude.

Ponegdje su to pripremala i mektepska djeca. Bilo je dosta žena i djevojaka koje su izvrsno učile mevlude. Naše pobožne majke su išle na mevlude, znale su ih gotovo napamet i na taj način čuvale vlastiti identitet.

Kako je tako nešto moguće u doba crnog komunizma? Svijest o potrebi očuvanja tradicije je bila iznimno velika.

Zašto danas nije tako?

Dozvolili smo sebi da nas zbune neki novi vjetrovi. Dugo je trebalo da mevludska tradicija zaživi u našim džematima, a mnogo manje da splasne i gotovo se ugasi. Primijetili smo da su mevludske svečanosti mnogo manje posjećene nego prije. Ipak, dvije mevludske svečanosti u Bosanskoj krajini, kojima sam prisustvovao, govore da mevludi ponovo dobivaju stari sjaj.

Naime, u Gradskoj džamiji - Cazin i bihaćkoj Gradskoj džamiji organizirane su centralne mevludske svečanosti. U Cazinu su mevlud učili cazinski imami, a u Bihaću bihaćki. Posjećenost je bila veoma dobra. U Gradskoj džamiji u Bihaću je bilo preko 500 osoba, a pečat svečanosti dao je hafiz Mehmed-ef. Kudić, muftija bihaćki, u izvrsnom obraćanju na kraju.

Upravo takav pristup pokazuje kako mevludske svečanosti mogu ponovo zaživjeti. Mevlude je pisala ulema. U okolnostima kada sve manje imamo dobrih učača izvan ulemanskih krugova, najbolje je da ih ulema i izvodi. Očuvati ih je moguće jedino kvalitetnim sadržajem i snažnim porukama uleme u vazovima koje kazuju. Korisno bi bilo uložiti dodatni napor u edukaciji naše omladine kako bi se u njihovim srcima začela ljubav prema ovoj lijepoj tradiciji.

Šta je alternativa mevludima?

Po nekima, 12. rebi‘ul-evvel ne bi trebao biti nikako obilježen iako je tada rođen plemeniti Poslanik, a. s. Na taj dan je ušao u Medinu tokom Hidžre i preselio na ahiret. Je li moguće da su ova tri događaja sasvim slučajna u ovom mubarek mjesecu? Da nije bilo mevluda u Gradskoj džamiji u Bihaću, bi li spomenutih 500 osoba klanjalo akšam i jaciju u džematu? Da li bi donijeli koji salavat na Poslanika, a. s., da su ostali kod kuće?

Zato ta praksa, po meni, duboko ima smisla. Uostalom, kakva je razlika između stihova Ka’ba ibni Zuhejra, koje je izgovorio u čast Muhammeda, a. s., kada je primio islam i današnjih  mevludskih tekstova. Ka’b opisuje Poslanika, a. s., kao svjetlo i utočište te veliča njegovu blagost i pravednost. Zar nešto slično nisu učinili i autori bosanskih mevluda?

Kad pogledamo ko su autori bosanskih mevluda, vidimo da su to vrsni intelektualci svoga vremena. Dr. Safvet-beg Bašagić – doktorirao u Beču 1910. godine ili Seid Zenunović – hafiz Kur’ana časnog i muderris. Govorio je arapski turski i perzijski jezik, a bio je i prevodilac Kur’ana. Očito je bio mnogo obrazovaniji od onih koji danas osporavaju mevlude.

Zbog svega navedenog, mislim da će mevludi nadživjeti i nas koji ih volimo i one koji ih osporavaju, jer su ih u dobroj namjeri, dušom i srcem, pisali naši prethodnici.

(Preporod.info)