Od podataka do mudrosti: Zašto istinska ulema ostaje nezamjenjiva

Piše: Esad Bajić

Da li će umjetna inteligencija zamijeniti ulemu? Hoće, ako se nastavi trend odvajanja informacije i događaja, znanja i djelovanja, teorijskog i praktičnog.

Ako pristanemo da ono što zovemo suština života pretvorimo u nacrt, pretvorimo u suhi zakonik lišen širine i osjećaja za život. Ako zaboravimo da je stvarnost čovjek, a ne događaj.

Ako, umjesto iznalaženja novih rješenja, počnemo insistirati da se čovjek i stvarnost prilagode starima.

U tom polju mogli bismo reći da već imamo ulemu koja se ponaša kao umjetna inteligencija. Oni koji žele propise vjere svesti na crno-bijelo, koji vide čovjeka kao mašinu za izvršavanje naredbi.

Za njih je čovjek samo korisnik priručnika, biće koje prima instrukcije i treba slijepo da ih izvršava. Vide čovjeka bez konteksta, bez njegove jedinstvene priče, bez njegova srca koje kuca drugačije od svih drugih srca.

A čovjek nije formula. Čovjek je biće koje sumnja i vjeruje, istovremeno. Koje se bori s unutrašnjim glasovima, koje pada i ustaje, koje grije u suzama i smije se kroz bol. Čovjek u sebi nosi cijelu historiju svojih predaka, traumu svojih roditelja, snove svoje djece.

Čovjek je biće u kojem se dodiruju zemlja i nebo. U tom dodiru krije se ono što nijedna tehnologija, pa ni najnaprednija inteligencija, ne može ponijeti. Prostor događaja na ovoj zemlji je čovjek: muškarac, žena, dijete, starac...

Ono što se dešava nisu samo promjene, poslovi, ratovi, transport, građevine, putevi, industrija, potrošnja... Suština onoga što se dešava jesu osjećaji, emocije, misli, doživljaji.

Njegove životne okolnosti, njegova djeca, njegova starina, njegov strah, njegova nada – sve to čini da isti ajet u njegovom srcu zvuči drugačije nego u srcu drugoga.

Ujutro je drugačiji nego uveče, u boli je drugačiji nego u radosti. Njegova vjera se ne odvija u vakuumu, nego u susretu – s Bogom, sa sobom, s drugim ljudima.

Vjera nas uči da učimo i mislimo; vjera nas uči da volimo, a ne da mrzimo; da se pronalazimo i pomažemo u interakcijama s ljudima.

Božiji duh, koji je udahnut u čovjeka, nije udahnut u drvo, u papir, u novčanicu, u volan automobila, aviona, crveni ili zeleni tepih. Nije udahnut u zlato, blistave reklame, plavetnilo mora, pustinjsku prašinu – udahnut je u čovjeka.

Znanje treba čovjeka kao što cvijet treba zemlju, sunce, vodu. Treba živog insana da posvjedoči zbilju tog znanja, kao što i Božija riječ treba onoga ko Mu vjeruje da je primi, nosi, smije se i plače pod njom, voli i tuguje, štiti i brani, ako treba i žrtvuje se.

Propisi su putokaz, ali čovjek je putnik. A svaki putnik nosi svoj korak, svoj ritam, svoju priču zašto je krenuo tim putem.

Istina je u susretu, u odnosu ja–ti, a ne u objektivizaciji. Tako i ovdje – ulema nije baza podataka, nego lice koje uči, tješi, voli i opominje.

Lice koje prepoznaje da čovjek nije standardizovana jedinka koja mora stati u kalup, nego živa molitva koja se mijenja, biće odnosa čija se duhovnost ne mjeri samo propisima koje poštuje, nego ljubavlju koju dijeli, milosrđem koje pruža, mudrošću koju stječe kroz vlastito iskustvo grijeha i pokajanja.

Ulema su oni koji gledaju i znaju kome, šta i zašto govore, koji poznaju rane i na njih spuštaju mehleme, koji kroz uši do srca dopiru, koji im ko najvoljenijem pristupaju, koji izbavljuju prije nego sude, koji čekaju i nadaju se prije nego dobace, koji sade i ono čiji plod znaju da neće dočekat.

Takva ulema, nasljednici Božijeg Poslanika, nisu samo izvor informacija, zbir donesenih odgovora, gotovih rješenja – oni su hrana i piće kojim Objava, u svakom vremenu i prostoru, hrani svoju glad i poji svoju žeđ.

To je ulema koja zna da Poslanik nije sjedio u udobnim stolicama i pričao bez napora i znoja. On je hodao prašnjavim i grubim putevima, gladovao, gubio djecu, slušao uvrede. Bio je vođa, ali i čovjek koji je popravljao svoje sandale. Bio je ratnik kad je trebalo, ali nije zaboravio ni da plače.

Nije imao vremena za prazne fraze. Govorio je malo, ali jasno, precizno, smisleno.

On nije tražio da ga ljudi vole kroz ceremonije. Tražio je da budu pravedni, da ne gaze slabog, da ne lažu, da ne otimaju. Tražio je da istina ne bude jeftina.

Da pravda ne zavisi od toga koga poznaješ. I tu je mjera: ako voliš Poslanika, onda staneš tamo gdje boli. Uz Palestinu. Uz Bosnu. Uz siromaha u svojoj mahali. Ako to nemaš, džaba ti obredi i rasprave. On nije bio birokrata neba, nego hodajući znak da se čovjek može uzdići iznad vlastitog straha.

Dostojanstvo pod pritiskom, dostojanstvo kad svi udaraju, dostojanstvo kad ti se čini da si sam. To je njegova poruka u vjeri i osloncu na Gospodara koja treba živog alima da je nosi dalje.

Ulema nije baza podataka, nego učesnik života. Učitelj koji grli u boli, savjetuje u neposlušnosti i govori „za mnom“u boju, kada treba. To AI nikad ne može zamijeniti.

(Islamske informativne novine Preporod)