Ka novom tumačenju mevluda

Piše: Omer Spahić

Dvanaesti dan mjeseca rebiu-l-evvela označava rođenje poslanika Muhammeda, neka su mir i blagoslovi Božiji na njega i njegovu porodicu — datum koji se širom muslimanskog svijeta obilježava pod nazivom mevlud ili mevlid. Izrazi odanosti ovom prigodom variraju u formi i intenzitetu, čineći mevlud jednim od najistaknutijih i emocionalno najsnažnijih obilježavanja u islamskom kalendaru.

Sam događaj predstavlja složenu mješavinu vjerskog osjećaja, historijskog sjećanja i kulturnog izraza. Upravo ta složenost navela je mnogu ulemu da preispitaju njegovu duhovnu legitimnost. Po njihovom mišljenju, prakse vezane za mevlud često predstavljaju oblik vjerske inovacije (bid’at) i odstupanje od normativnog puta islama. Stoga tvrde da takva obilježavanja mogu zasjeniti dublju svrhu ove prilike: njegovanje istinske uspomene na Poslanika.

Ipak, ako se mevludu pristupi s razboritošću i teološkim utemeljenjem, emocionalna energija koja ga prati može postati snažan podsticaj duhovnom uzdizanju. On pruža priliku za produbljivanje znanja o Poslanikovom životu, jačanje ljubavi prema njemu i obnavljanje predanosti njegovom primjeru. U tom svjetlu, mevlud se može preoblikovati — ne kao osporavana praksa, već kao moguća kapija ka bliskosti s Poslanikom i etičkoj preobrazbi.

Repetitivna relevantnost 12. rebiu-l-evvela

Ono što mnogima ostaje nepoznato jeste da 12. dan mjeseca rebiu-l-evvela označava još dva duboko značajna trenutka u historiji islama: Poslanikovu hidžru — njegovo preseljenje iz Mekke u Medinu, otprilike 53 godine nakon rođenja, te njegovu smrt, skoro deceniju nakon hidžre.

Takvo podudaranje ključnih događaja na jedan jedini datum teško da je puka slučajnost. Iako se ovom ponavljanju ne može pripisati konačno teološko značenje, njegova ritmička prisutnost — poput zlatnih niti utkanih kroz tapiseriju Poslanikovog života — nudi plodno tlo za razmišljanje. Ova trostruka osovina: rođenje, preseljenje i smrt, sve vezano za isti datum, poziva na oblikovanje snažnog narativnog luka — onog koji prati Poslanikov put od pojave, preko misije, do povratka.

Ako se pažljivo uokviri, takav narativ ima potencijal da odjekne kroz generacije i kulture, osvajajući srca mladih i starih, učenih i tragača, muslimana i nemuslimana. On transformiše 12. rebiu-l-evvel iz osporavanog obilježavanja u svijetlu osu vjerovjesničkog sjećanja i duhovne obnove.

Ovakvo promišljanje može se osmisliti i provesti na način koji donosi plodove i u akademskom i u duhovnom smislu, historijski i savremeno preobražavajuće. Ono nudi svjež pogled na život i misiju Poslanika — pogled koji dopušta širok prostor za tumačenje i prihvata raznolikost perspektiva, potičući inkluzivnost bez ugrožavanja suštine.

Štaviše, takvo preoblikovanje može pomoći da se izbjegnu, ako ne i u potpunosti razriješe, kontroverze koje i dalje prate koncept i praksu mevluda. Pomjeranjem fokusa s ritualne polemike na narativno obogaćivanje, 12. rebiu-l-evvel može prerasti u angažiraniju i ujedinjujuću priliku — onu koja premošćuje razlike i poziva na širu participaciju.

U suštini, mevlud se može preobraziti iz tačke regresije u snagu progresije, iz izvora podjela u dinamiku jedinstva. To što ovaj jedinstveni datum označava tri prekretnice — rođenje, hidžru i preseljenje — ne samo u historiji islama, već i u moralnoj putanji čovječanstva, predstavlja trostruki trenutak milosti, misije i sjećanja. To je ritam vjerovjesničkog prisustva koji nas poziva da razmislimo, ponovo se povežemo i usmjerimo ka stazi svjetlosti.

Rođenje milosti 12. rebiu-l-evvela

Kur’an nedvosmisleno potvrđuje da je poslanik Muhammed, u svojoj ulozi Pečata vjerovjesnika, poslan kao milost (rahmet) svim svjetovima i stvorenjima (el-Enbija’, 107). Njegova misija nije bila samo historijska; ona je bila i metafizička. Kako je sam rekao: “Bio sam vjerovjesnik dok je Adem još bio između duše i tijela” (Džami’u-t-Tirmizi), što ukazuje na to da je njegovo vjerovjesništvo bilo unaprijed određeno i poznato u najvišim sferama postojanja prije stvaranja čovječanstva. Ono nije bilo samo sastavni dio ontološkog dizajna stvaranja, već njegov vrhunac.

Poslanik je također bio ispunjenje dove svoga pretka Ibrahima, nosilac radosne vijesti koju je najavio Isa, i kulminacija anticipativnih proročanstava svih vjerovjesnika između njih (Mustedrek el-Hakim). Njegov dolazak označio je dovršenje vjerovjesničke tradicije — konačnu artikulaciju Božanske upute čovječanstvu.

Kroz svoju misiju, Poslanik je ispravio teološke i historijske iskrivljenosti koje su zamaglile naslijeđe ranijih vjerovjesnika. Vratio je jasnoću tamo gdje je vladala zabuna, i istinu tamo gdje se ukorijenila zabluda. Prije njegovog dolaska, svijet je bio obavijen slojevima duhovne, moralne i intelektualne tame — bez sistema mišljenja koji bi mogao osvijetliti put spasenja. Vjera je bila rastrgana, a čovječanstvo zarobljeno u začaranom krugu očaja i dezorijentacije.

Njegov dolazak prekinuo je taj krug. Da nije bilo njega — čistitelja, reformatora, nosioca svjetlosti i uzora svim generacijama — istina bi ostala zastrta i nedostupna čovječanstvu. Svijet bi se ugušio u zagušljivoj magli neznanja, zaborava i sumnje. On je bio spasitelj čovječanstva par excellence, onaj koji nadilazi granice vremena, prostora i umjetno postavljenih okvira historije i nacionalnosti.

Njegova ličnost utjelovljuje svjetlost, vrlinu i dobrotu, neprekidno zračeći nadom i optimizmom. Njegov dolazak bio je najpresudnija prekretnica u ljudskoj historiji, a trijumf njegove misije ostaje neiscrpni rezervoar sigurnosti i mogućnosti. On je bio, jeste i zauvijek će biti najizvanredniji arhitekt historije, oblikovatelj duša i graditelj civilizacije.

Nema sumnje da rođenje takve ličnosti mora biti vječno upamćeno, poštovano i obilježeno — ne pukim ritualom, već u skladu s duhom i učenjem njegove poruke. Takvo obilježavanje treba biti slavlje pojave, obnove i svrhovitosti, jer ono označava oživljavanje istine i inauguraciju autentične egzistencijalne renesanse čovječanstva.

Uticaj tog rođenja bio je nadzemaljski. Nezaboravan, dragocjen i urezan u duhovno pamćenje stvaranja. Njegova suština sačuvana je u vjerodostojnim predajama: kada je Poslanikova majka začela, usnila je svjetlost koja je iz nje zračila sve do Šama. Prilikom njegovog rođenja, pojavila se blistava svjetlost koja je obasjala njenu okolinu. Neki izvještaji čak navode da je ta svjetlost obasjala i dvorce Šama (Mustedrek el-Hakim; Musned Ahmed ibn Hanbel). Ti znaci nisu bili puka čuda — oni su bili simbolični nagovještaji života predodređenog da iluminira svijet.

Obilježavanje njegovog rođenja stoga je čin zahvalnosti, javno priznanje Božije samilosti i milosti. To je zavjet da tu milost primimo s poštovanjem i da postanemo njeni dostojni nasljednici. Mevlud, kada mu se pristupi iskreno i duboko, postaje trenutak introspekcije i duhovnog preporoda. On nije samo slavlje historije, već suočavanje s vlastitom duhovnom putanjom.

Vrhunac misije 12. rebiu-l-evvela

Hidžra — preseljenje iz Mekke u Medinu — označila je odlučujuću prekretnicu u islamskoj historiji: prijelaz iz progona i marginalizacije ka uspostavi pravedne i suverene muslimanske zajednice. Više od fizičkog premještanja, ona je utjelovila duboku žrtvu za istinu, ukorijenjenu u preobrazbi i aktivnoj borbi, koja je na kraju otvorila put konačnom trijumfu Božanske upute.

To je bila najnaglašenija realizacija kur’anskog obrasca razlikovanja istine od laži, svjetla od tame. Hidžrom su konačno stvoreni uvjeti za potpuno i nesmetano sprovođenje islama kao sveobuhvatnog kodeksa postojanja. Od tog trenutka, put islamske misije bio je nepovratno usmjeren — uzlazno u svrsi, šireći se u dometu, i produbljujući se u moralnom i civilizacijskom uticaju.

Medina, kao središte te preobrazbe, postala je dinamični epicentar duhovne, društvene i političke živosti. Nije pretjerano reći da nijedan dan u Medini nije bio isti u pogledu svoje historijske i egzistencijalne važnosti.

Hidžra je stoga označila ključni trenutak — pokretanje neviđenog poglavlja u revolucionarnom razvoju islama. U mnogim aspektima, ona je predstavljala rođenje samo po sebi: pojavu nove zajednice, novog grada i nove civilizacijske svijesti. Za razliku od Poslanikovog biološkog rođenja, ovo rođenje bilo je promišljeno, ljudski izvedeno i Božanski vođeno. Bilo je namijenjeno ne samo Poslaniku, već i novonastaloj muslimanskoj zajednici, kao i Medini kao prostornom utjelovljenju poslaničkih ideala.

Možda — a Allah najbolje zna — upravo je zato Poslanik ušao u Medinu 12. rebiu-l-evvela: da podsjeti sve, i direktno i simbolično, na trajnu važnost tog događaja za budućnost. Ako je hidžra označila početak — formativno rođenje zajednice koja se uzdigla iz vrhunca poslaničke misije — onda bi, kao i kod svakog rođenja, bilo za očekivati kontinuiran i zdrav rast, pod uvjetom da je duhovna ishrana bila dostatna i čista.

Historijski izvori navode da je Poslanik napustio Mekku oko 26. safara, te stigao u Qubu, naselje na periferiji Medine, 8. rebiu-l-evvela. Nakon nekoliko dana boravka, nastavio je ka samoj Medini, ušavši u grad 12. rebiu-l-evvela.

Njegov dolazak u Medinu na dan vlastitog rođenja može se tumačiti kao simbolično rođenje prve muslimanske zajednice i političkog entiteta, te Medine kao prototipa islamske urbane civilizacije. To je označilo genezu nove ere, civilizacijsko buđenje i napredovanje ka budućnosti. Za islam i njegove sljedbenike, ta budućnost više nije bila daleka ni apstraktna — bila je neposredna i opipljiva. Fokus više nije bio puko preživljavanje, već širenje, produktivnost i svrhovit doprinos.

To može objasniti zašto su, prema jasnom svjedočanstvu Kur’ana, muslimani proglašeni najboljom zajednicom ikada podignutom za čovječanstvo — zajednicom koja je duhovno njegovana i organski oblikovana u Medini. Također rasvjetljava zašto, kako historija potvrđuje, Medina stoji jedinstvena među svim gradovima ljudske civilizacije. Osmišljena i utemeljena na principima Božanske istine, ona je uvijek funkcionisala — i nastavit će funkcionisati — kao utočište upute, netaknuto zagađenjem zablude i stranputice, bilo formalno ili suptilno. Čak ni Mekka, uprkos svojoj svetosti, ne može parirati Medini u ovoj posebnoj distinkciji.

Zato, dok Kur’an i Sunnet druge gradove nazivaju “medina” u generičkom smislu, samo Poslanikov grad nosi naziv el-Medina kao vlastito ime — jedinstveno, uzvišeno i arhetipsko. Njegovo stvaranje predstavljalo je rođenje paradigme urbanog ekosistema, čija je uloga bila dvostruka: da služi kao trajno svjedočanstvo veličine Poslanika i njegovog naslijeđa, te da blista kao model buduće izgradnje zajednice, urbanog razvoja i civilizacijskog napretka — sve kao prirodni plod koordiniranog zajedničkog djelovanja.

Istinu govoreći, Medina je bila živo, pulsirajuće čudo. Dok su drugi urbani ambijenti bili tek gradovi, Medina je bila Grad — sama suština pojma “medina”. Bila je suptilna, ali duboka sinteza Božanskog grada i ljudskog grada: sveta zemlja (haram) prožeta Božanskom svrhom, i grad dobrote — Tajjiba i Tabah — naseljen ljudima posvećenim životu čistoće, vrline i istine.

Nepotrebno je reći da su Poslanik, hidžra i ideali koje su nosili i utjelovili bili sami razlog nastanka Medine. Bez njihovog prisustva, Medina bi ostala Jasrib — mjesto nepoznatosti i historijske anonimnosti, nedostojno spomena u analima ideološke preobrazbe ili civilizacijske geneze.

Ova duboka simbolika prelijepo je dočarana u uvodnom stihu tradicionalne islamske ilahije: “Pun mjesec nas obasja… (tale’a-l-badru ‘aleyna)”. Bilo da su je Ensarije pjevali prilikom Poslanikovog dolaska, ili da je kasnije komponovana u znak sjećanja na trajno naslijeđe hidžre, slika punog mjeseca koji se uzdiže i obasjava grad evocira više od svjetlosti — ona evocira rođenje, ali i punokrvni život. Ona označava figurativnu zoru zajednice probuđene pod Božanskom svjetlošću, civilizacije pokrenute vjerovjesničkim svjetlom.

Ne može se ne primijetiti barem indirektna svrha u činjenici da se mjesec koji označava rođenje Medine zove Rebiu-l-evvel — doslovno “prvo proljeće” — ime koje priziva buđenje, dolazak, početak i obnovu. Ono sugerira život koji niče iz smrti, živost koja se uzdiže iz jalovosti i tromosti. Simbolika postaje još upečatljivija kada se prisjetimo da Rebiu-l-evvelu prethodi mjesec Safar, čije ime je etimološki povezano sa “sifr” što znači “nula” ili “ništavilo”.

Stoga, hidžra označava dubok prijelaz: od sifra (ništa) ka rebiu (proljeću), od sterilnosti i duhovne suše Mekke ka plodnosti i civilizacijskoj živosti Medine, i od neproduktivnosti ka rođenju značajnog života. Nije ni čudo što je upravo hidžra izabrana da inaugurira muslimanski lunarni kalendar — simboličan pomak od izolirane izdržljivosti i individualnog opstanka ka zajedničkoj otpornosti i kolektivnom nastojanju, sve u potrazi za Božanski nadahnutim društveno-političkim i moralnim poretkom.

Preseljenje Poslanika 12. rebiu-l-evvela i rođenje globalnog islamskog etosa

Ako je Poslanik rođen, izvršio hidžru i napustio ovaj svijet sve na 12. dan mjeseca rebiu-l-evvela, onda podudarnost ova tri presudna trenutka — rođenja, preseljenja i smrti — na jedan datum teško da je slučajna. Bilo da je Božanski određena ili simbolički usklađena, ova trostruka sinhronizacija naglašava ciklični ritam Božanske milosti i prolaznu prirodu ljudskog gubitka.

Nesumnjivo, Poslanikovo preseljenje nije bilo prekid, već povratak. Ono je predstavljalo prijelaz iz vremenskog prisustva u vječno naslijeđe. Više od kraja, ono je potvrdilo početak: rođenje nove epohe, sa svježim poglavljima koja čekaju da budu ispisana. Označilo je ispunjenje emaneta, pečaćenje vjerovjesništva i uspostavljanje emanetnog vođstva ummeta. Njegova smrt, iako oplakivana, postala je poziv da se njegovo naslijeđe utjelovi i da se živi poruka koju je usavršio.

U tom svjetlu, pojam mevluda nadilazi biološko rođenje i obuhvata cijeli Poslanikov sveti luk. Njegovo rođenje i smrt, svaki na svoj način, postali su posude milosti, sidra sjećanja i katalizatori napretka ka istinskoj svrsi čovječanstva.

Na taj način, 12. rebiu-l-evvel nadilazi puko sjećanje. Postaje duhovna osa, tačka u kojoj se rođenje, misija i odlazak spajaju u svetoj harmoniji, pozivajući na razmišljanje, obnovu i ponovno opredjeljenje za vjerovjesnički uzor.

Ne može se ne osjetiti da je bezvremenska izjava Ebu Bekra u trenutku Poslanikovog preseljenja registrirala upravo onu emociju koja je bila potrebna u času duboke tuge: “Ko je obožavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed preselio. A ko je obožavao Allaha, neka zna da je Allah Živi i nikada ne umire.” Te riječi, prodorne i razjašnjavajuće, izgovorene su kada su mnogi bili obuzeti tugom i dezorijentisani mišlju o budućnosti bez Poslanikovog fizičkog prisustva.

Nakon njegovog odlaska, muslimanski ummet je kolektivno osjetio težinu odgovornosti koja mu se spustila na pleća — sveti zadatak da nastavi Poslanikovu misiju i širi njene blagoslove širom svijeta. Kao što su njegovo rođenje i nesebična borba dali povoda nastanku zajednice i ranim impulsima islamske civilizacije, ta ista zajednica sada je bila zadužena da to naslijeđe prenese do najudaljenijih krajeva Zemlje.

Ummet je postao nosilac globalnog islamskog etosa, kroz koji će svjetlo Poslanika zasjati u svakom kutku i baciti svoje nebesko zračenje na otvorena srca. Iz jedne perspektive, to je bio prirodan ishod njegovog života i poruke; iz druge, označavalo je početak novog ciklusa, poglavlje koje se neprestano odvija u igri između nebeskog i zemaljskog. Bio je to svjež izraz vječno evoluirajuće duhovne ose, Božanski namijenjene da osvijetli domen stvaranja.

12. rebiu-l-evvel zauzima jedinstveno mjesto u islamskoj historiji, obilježen trima ključnim događajima: rođenjem Poslanika u Mekki, njegovom hidžrom u Medinu i njegovim preseljenjem s ovoga svijeta — sve na isti datum. Ova tri historijska trenutka tvore trostruki okvir kroz koji se 12. rebiu-l-evvel može razumjeti ne samo kao dan slavljenja, već kao dinamičan proces civilizacijskog prosvjetljenja. Svaki sloj predstavlja fazu u razotkrivanju Poslanikove misije: začetka, preseljenja i kulminacije. Zajedno, oni čine proširenu koncepciju mevluda — ne kao jedinstvenog događaja, već kao kontinuiteta poslaničkog uticaja.

Rezultat je trajno i univerzalno prisustvo islamske svijesti i identiteta, sada ukorijenjenog u gotovo svakom dijelu svijeta. Kroz taj proces, Allahovo svjetlo je usavršeno, a Njegova vjera — definirana krajnjom uputom i istinom — uspostavljena kao vrhovna nad svim ostalim, “makar to mnogobošci mrzili” (es-Saff, 9).

Poslanik je obasjao srca muslimana, pretvarajući ih u blistave svjetionike upute i vrline. U njima je zapalio svjetlo koje nije samo obogatilo njihove živote, već ih osnažilo da mudrost i dobročinstvo prenesu drugima. Čak i nakon njegovog odlaska, ta Božanska svjetlost traje — jačajući vjernike da ostanu postojani, vode s integritetom i služe čovječanstvu s milošću.

Stoga je rođen novi pogled, označena preobražavajuća era. To je, uistinu, trajna poruka i duboko naslijeđe mevluda za generacije koje dolaze. Kao koncept i kao življena stvarnost, mevlud je zamišljen da širi duhovne i intelektualne horizonte, a ne da ih osporava ili nenamjerno ograničava.

Gdje postoji iskrena namjera, mevlud se može preobraziti u snažan resurs. Može postati smisleno i produktivno obnavljanje koje usmjerava odanost ka razmišljanju i duhovnom preporodu. Toliko je duboko ukorijenjen u muslimansku svijest da bi svaki pokušaj njegovog iskorjenjivanja bio uzaludan — pokušaj koji više otuđuje nego što prosvjetljuje.

(Preporod.info)