Od petka do petka: Bajro Perva
Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.
Za sedmicu od 8. do 14. augusta 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše novinar Bajro Perva.
Petak, 8. augusta 2025.
Negdje oko 11 sati u bašči preko puta džamije Ferhadije sastajem se s Edin-ef. Mezitom, imamom u jednom od bošnjačkih džemata u Norveškoj. Zbog specifičnosti administrativne uređenosti IZ Bošnjaka u Norveškoj, on imamsku dužnost obavlja u tri džemata: Vestfold, Telemark i Aust Agder. Rođen je 1974. godine u Studenčici kod Konjica, a odrastao je u Mostaru. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Magistrat iz religijske edukacije stekao je na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću. U Norveškoj živi od 2003. godine. Sin je šehida Salema ef. Mezita koga su devetog maja 1993. iz kuće odveli pripadnici HVO i ubili. U 17. godini života, prije očeve pogibije, dobrovoljno postaje borac Armije RBiH. Njegova majka Zemka bila je protiv toga da kao maloljetnik bude pripadnik Armije RBiH, a otac ga je podržao u toj nakani uz obrazloženje da će njegov primjer slijediti mnogi mladići u Mostaru i šire.
Danas s Edinom pijem duplu slatku kahvu. Prije nekoliko dana udala se njegova mjezimica Sara Mezit za Farisa Šušku, sina Bekira Šuške i Dževade Garić, a za koji dan će iz štamparije dobiti primjerke svoje nove knjige "Dnevnik drugog života". O svom novom knjiškom uratku reći će: „Knjiga je dnevnik jednog drugog, drukčijeg života. Iako je riječ o mom životu, tačnije, o jednom njegovom dijelu, on je po svemu toliko različit od onoga što mu je prethodilo, kao i onoga što je uslijedilo, da se, vremenom, u meni razvio osjećaj skepse i stvarne zapitanosti nad vjerodostojnošću njegovih sadržaja.”
Poslije smo otišli na džuma-namaz, Edin u Begovu džamiju, a ja u Tabački mesdžid.
Tabački mesdžid je u srcu Baščaršije. On je džamija bez munare pa nije toliko uočljiva za ljude koji dobro ne poznaju Sarajevo. Hatib je bio hafiz Omer-ef. Zulić čije je stalno radno mjesto u Gazi Husrev-begovoj medresi. Obavlja profesorsku i odgajateljsku misiju. Njegove su hutbe aktuelne i koncizne, a Allah mu je dao i dobar mekam. Istinski je karija.
Na postdžumanskoj kahvi, u jednoj od baščaršijskih slastičarnica, sjedio sam s ahbabima Selmanom Selhanovićem, bivšim goraždanskim muftijom Hamed-ef. Efendićem, Muhamedom Hodžićem, Uzeir-ef. Haskićem i dr. Isom Jusufom. Razgovarali smo o našem svakodnevlju. Našla se i pokoja anegdota koje donose godine života, a kod svih nas one su napravile dugačak niz.
Subota, 9. augusta 2025.
Poslije sabah-namaza supruga i ja prisjećamo se trećeg augusta kad smo bili na Zec planini, na teritoriji Neretvice, odnosno grada Konjica, a povodom dana familije Perva. Ovaj put naši su gosti na tom putovanju bili Rahmanina bratična Mejra, njen suprug Mido i kćerka Halima. Oni žive u živiničkim Gornjim Dubravama i bit će im zanimljivo popeti se na jednu od najljepših bh. planina čiji se najveći vrh Vitreuša nalazi na 1.917 metara nadmorske visine. Ovo druženje je preraslo u tradiciju. Oraganizuje se prve nedjelje u augustu na lokalitetu Jezero, gotovo na samoj tromeđi grada Konjica i općina Prozor i Gornji Vakuf. Na tom druženju okupe se rođaci iz domovine i dijaspore. Poneki se tek tada prvi put vide i upoznaju. Okupljanje je u jutarnjim satima. Slijedi zajednički doručak.
Obično budu jela s roštilja i salata. Budući da je omladina grada Konjica i komšijske općine Gornji Vakuf izgradila objekat, bivak, u njemu smo doručkovali, pili kahvu, jeli lubenicu. Poslije su neki otišli da beru borovnice, koje su ove godine slabo rodile. Mlađahna Halima je prvi put vidjela borovnicu na grmu i svojom rukom je ubrala. Taj dan čuo sam i jednu zanimljivu anegdotu.
Naime, prije četrdesetak godina, jedna Hazimovca došla je na babine koni Šehidi i, kad je vidjela tek rođenu djevojčicu, rekla je: "Mašala, što ti je lijepa, kao da sam je ja rodila". Šehida se slatko nasmijala. Znala je da je Hazimovca dobronamjerna žena. Običaj je na ovom druženju da se podne-namaz klanja na ledini, u džematu, a poslije da se zajednički i ruča. Ovaj put na zajedničkoj sofri bila je janjetina, pečena na ražnju. Naši gosti iz Posprečja bili su oduševljeni predjelima Zec planine. Na konak smo se vratili u Sarajevo. Tu noć je pijani vozač iz moje ulice udario u auto naših gostiju koje je bilo propisno parkirano i oštetio njegov prednji dio. Nasreću, mogli su se vratiti kući.
Prisjetili smo se i činjenice da se, posljednjih decenija, rodbina najčešće susreće na svadbama i dženazama. Ovakvi susreti makar će na trenutak prekinuti tu sumornu stvarnost.
Nedjelja, 10. augusta 2025.
Prijepodne sam iskoristio da napravim inventuru moje biblioteke. Neke sam knjige izdvojio za čitanje, a duple primjerke istih naslova da ih poklonim školskim ili nekim drugim bibliotekama. Budući da smo mi narod knjige, porodične biblioteke su naša kulturna baština.
Oko 14 sati s kćerkom Aminom i unukom Tarikom krenuo sam u Visoko. Njih dvoje dogovorili su prvi sat jahanja u jednom visočkom konjičkom klubu. Oboje su jedva čekali momenat da se druže s tim plemenitim životinjama. Tariku sam ispričao da smo mi, koji smo rođeni na selu, u to neko vrijeme jahanje učili na vlastitim konjima i to bez vodiča i pomagača. Tad je u mom rodnom Jaseniku kod Konjica gotovo svaka kuća imala konja. Tariku je moja priča iz djetinjstva djelovala gotovo nestvarno. Jer on kao dijete nikada nije živio na selu. Prvo jahanje konja na oboje je ostavilo lijep utisak i ozbiljno računaju da upišu školu jahanja.
Iz konjičkog kluba otišli smo do čuvenog visočkog restorana Suša. Tu nam se pridružio Mirsad-ef. Sudžuka, imam u penziji. Imamsku misiju obavljao je u Orašcu, Bioči, Ulogu, Striježevu, Bištranima, Uvorićima, Mulićima. Jedan je od organizatora odbrane u visočkom kraju. Poslije rata prelazi u rodne Kralupe. U penziju odlazi 2009. godine. Poslije mu se supruga razboljela. Četiri godine je bolovala i pobijedila bolest. Potom je oboljela od korone i nju je pobijedila. Međutim, kad je preselila na ahiret, odlučio je da za nju obavi hadž. Učinio je to ove godine. Bio sam mu na ikrar-dovi. Bila je to jedna od najposjećenijih ikrar-dova kojima sam ove godine prisustvovao. Bio je velik broj imama i druge uleme, a neki od njih bili su njegovi učenici u mektebu.
Bilo je vrijeme ručka. Nas troje smo poručili po picu kapričozu, a Mirsad je ostao samo na kapućinu.
Na povratku kući, svratili smo u Podlugove do kuće Safeta Sulejmanovića koji je poručio dva primjerka moje knjige "Priče o dobrim ljudima". U knjizi je i priča o njemu. Zanimalo me je kada i kako je doživio hendikep s kojim živi više od 40 godina, na šta je on kazao: „Nesreća se desila u Žepi, kad sam imao 13 godina. Bio sam šesti razred. Idući iz škole, na dionici gdje se pravila cesta, naišao sam na nekakvu napravu koja je, vjerovatno, izostala iz Drugog svjetskog rata. Kao znatiželjan dječak uzeo sam je u ruke. Ono što sam mogao skinuti s nje, skinuo sam. Skinuo sam neke opruge, šarafe. Unutra je bila jedna olovna obloga oblika velike ručne baterije. Uzeo sam kamen i udarao po tom predmetu. Nisam ni čuo, ni osjetio kad je to eksplodiralo u mojim rukama i odnijelo mi šake i ugasilo vid… Za osobu koja ima hendikep najveća je uvreda kad neko kaže da ona nešta ne može ili da osjeti sažaljenje prema njoj. Ima nekih poslova koje neko drugi bez hendikepa ne može uraditi kao ja.”
Safet je izuzetno dobar i human čovjek. S njim bi se moglo satima razgovarati i družiti.
Ponedjeljak, 11. augusta 2025.
U 11 sati na Ilidži sam prisustvovao Prvom festivalu poezije čiji su organizatori, preko Udruženja "Kultura spaja svijet", bili supružnici Esma i Zumber Muratović. Uvod u govor poezije bila je promocija pjesničkog zbornika "Panorama zlatnih stihova" u koju je uvršteno 187 autora iz Bosne i Hercegovine, zemalja regiona, dijaspore. Pjesme je govorilo pedesetak autora iz knjige.
Poslije ovog poetskog maratona, koji je trajao negdje do 14 sati, s unukom Tarikom otišao sam u moj skromni voćnjak u Crnićima kod Kreševa. Tarik je završio osnovnu i upisao srednju školu. Po ulasku u voćnjak, Tariku je za oko zapela rana jabuka čiju su zrelost navijestili osovi i stršljenovi. Posebno se iznenadio kad je vidio plod te jabuke čiju su unutrašnjost, još dok je bio na grani, izgrizli ovi insekti. Ostala je kora i peteljka koja je veže za granu. U voćnjaku preovladavaju jabuke, a ima i krušaka, šljiva, mušmula, ašlama, aronije. Gotovo sav voćnjak zasadio sam sadnicama iz rasadnika Jusuf-ef. Meholjića, imama u okolini Srebrenika. U početku se sadnicama bavio iz hobija da bi došao do ozbiljnog rasadnika i porodičnog biznisa. Posebno mi je preporučio jabuku topaz, češkog porijekla. Ona ima crvenkastu koru sa žutim, uspravnim prugama. Topaz je sorta desertne jabuke koju je u Češkoj razvio Institut za eksperimentalnu botaniku za otpornost na krastavost. Bogata je C-vitaminom. Zastupljene su i jabuke senabije, sumlije, ramićke.
Posjetili smo i rođaka Adema Ramića koji ima unuke približnih Tarikovih godina. Zovu se Faruk i Adnan Ramić. Za razliku od Tarika, oni voze traktor, pomažu dedi Ademu u radovima na poljoprivredi, a kad su slobodni, s njim odu i u ribolov.
Na kraju je Tarik izrazio želju da se oproba u košenju trave trimerom. Iako mu je to bio prvi pokušaj rukovanja jednom od mašina za košenje trave, dobro se snašao.
Iz Crnića smo se vratili u predakšamsko vrijeme.
Utorak, 12. augusta 2025.
U auli Gazi Husrev-begove medrese susrećem Nijaz-ef. Duzana, predsjednika Ilmijje u Bosni i Hercegovini. Nismo se dugo, dugo vidjeli. On je jedan od imama koji se poslije školovanja u travničkoj Elči Ibrahim-pašinoj medresi stavio na raspolaganje Islamskoj zajednici i to Banjalučkom muftijstvu, čije su obnovljene džamije poslije rušenja u agresiji na Bosnu i Hercegovinu vapile za kadrovima. Imamsku misiju započeo je u džematu Hanifići kod Kotor-Varoši, gdje se i danas nalazi. Završio je studij i jedan je od profesora u banjalučkoj Medresi "Reis Ibrahim-ef. Maglajlić".
Prisjetio se da sam bio prvi od novinara koji je pisao o njemu nakon dolaska u džemat Hanifići.
Ponovo smo se sreli i druženje nastavili na ručku u jednom restoranu i poslije na kahvi. U razgovoru smo se dotakli povratnika na području entiteta RS, kako žive, koji su njihovi osnovni problemi. Zamolio sam ga da kaže nekoliko riječi o Udruženju na čijem je čelu. Kazao je da je Udruženje ilmijje, po slovu Ustava Islamske zajednice, djeluje kao sastavni dio Islamske zajednice u BiH. Osnovano je 1912. godine. Okuplja imame, muallime, uposlenike Islamske zajednice te muderrise i profesore islamskih fakulteta. Udruženje ima oko 1.500 članova. Organizirano je na području cijele Bosne i Hercegovine u 70 odbora i 9 okružnih odbora.
Danas san boravio i u galeriji akademskog slikara Muše Šahmana koji radi i kao likovni pedagog. U galeriji je bila i njegova supruga Sadeta, autorica romana "Mali Vojnik" i "Fatima". Oboje su bili u Armiji RBiH. Muše ima običaj da svoje goste, umjesto kahvom, časti odličnom bozom. Ovaj put je njemu omiljena slastičarnica bila zatvorena pa smo ostali bez boze. Stoga je Sadeta donijela dobar sok.
Srijeda, 13. augusta 2025.
U prijepodnevnim satima sjedio sam s Himzom i Fadilom Pervom, rođacima koji su gotovo čitav radni vijek proveli u Libiji. Fadil je i danas s porodicom u ovoj afričkoj zemlji. Trenutno je na odmori i najveći dio vremena provodi u Sarajevu. Himzo se po penzionisanju vratio u domovinu Bosnu i Hercegovinu. Odmah po povratku, zadesila ga borba s liječenjem karcinoma. U Kliničkom centru u Mariboru operisao je karcinome na prostati, jetri, plućima... I izašao kao pobjednik. Kad bi dolazio na pregled, njegovi ljekari bi okupljali najteže bolesnike da vide kako se bori za život. Po ozdravljenju, često ode u rodno selo Jasenik kako bi udisao čist zrak i pio, što bi rekao profesor Orhan Bajraktarević, najbolju vodu u BiH. Njegov primjer (o)čuvanja zdravlja treba biti primjer svima nama koji smo, kobajagi, zdravi.
Podne-namaz sam klanjao u Begovoj džamiji. Poslije namaza, zajedno s Mustafom ef. Spahićem, Suljom ef. Ćerimovićem, Muharemom ef. Veladžićem i Mensurom Mašetićem, otišao sam na čaj u Aeroplan. Svi oni su dobri insani i o kojoj god temi se zaore brazda rezultat je dobar. Tu prednjači Mustafa efendija. Posjeduje ogromno znanje iz mnogih oblasti života, među kojima je i sport.
Četvrtak, 14. augusta 2025.
Sunce još nije bilo p(r)osulo svoje zrake po Širokači i Vratniku, dominantnim mahalama sarajevskim, kad smo Rahmana i ja izašli na balkon da popijemo kahvu jutrušu. Ulicom su rijetko prolazili automobili u kojima su na ranu prvu smjenu odlazili pekari, vozači gradskih prijevoznika, medicinari. Poneko od tih vozila zašlajdralo bi na vodi koja je tekla iz oštećene vodovodne cijevi, prelijeva se preko ceste. Ona teče mjesecima, a ljudi i iz Vodovoda nikako da dođu i to saniraju. Uzalud su bili naši pozivi.
Nakon doručka, odlučih da napravim đir od Tranzita do Aliipašine džamije. Ulice Sarajeva ovih su dana pune turista i naših gastarbajtera, ljudi koji žive i rade u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, zemljama Beneluksa, Skandinavije. Ima i onih koji su došli iz Amerike, Australije. Ima i veliki broj stranaca. Uz Turke, Arape te komšije s istoka i susjede sa zapada, ima turista sa svih kontinenata. Statistika kaže da je među Arapima trenutno najviše Saudijaca. Sudeći po ljudima na ulicama Sarajeva, ono je ovog ljeta svjetska metropola. Ugostitelji i zanatlije, pogotovo na prostoru Baščaršije, zadovoljno trljaju ruke.
Danas sam sjedio s Harunom Mujanovićem, sinom rahmetli Fahrudina ef. Mujanovića, dugogodišnjeg imama u Odžaku, koji je prije nekoliko godina preselio na ahiret u 59. godini. Preselio je prilikom obilaska jedne od najzanimljivijih džamija na Kušlatu kod Zvornika. Harun kaže da mu je i mati preselila kada je imala isto toliko godina.
(Preporod.info)
