Od petka do petka: Prof. dr. sci. Aida Abadžić Hodžić 

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 13. do 19. juna 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše prof. dr. Aida Abadžić Hodžić, profesorica Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

 

Petak, 13. juna 2025. 

Stvari koje biste mogli pronaći skrivene u mom uhu

(Za Aliciu M. Quesnel, dr. med.)

 

Kada mi otvoriš uho, nježno ga dodirni.

Glas moje majke odjekuje negdje unutra.

Njen glas je jeka koja mi pomaže da povratim ravnotežu

Kada me uhvati vrtoglavica od prevelike pažnje.

 

Možda ćeš naići na pjesme na arapskom,

Na pjesme na engleskom koje recitujem samome sebi

Ili na pjesmu koju pjevušim cvrkutavima pticama u našem dvorištu.

 

Kada zašiješ ranu, nemoj zaboraviti da mi sve to vratiš u uho.

Vrati ih po redu kao što bi to uradila s knjigama na svojoj polici.

 

Zujeći zvuk drona,

Rika F-16-ice

Vriska bombi koje padaju po kućama, poljima i tijelima,

Raketa koje odlijeću –

Oslobodi moj mali ušni kanal svega toga.

 

Poprskaj parfem svojih osmjeha po mom šavu.

Ubrizgaj pjesmu života u moje vene kako bi me probudila.

Lagano udaraj u bubanj kako bi moj um zaplesao sa tvojim, moja doktorice, danju i noću.

(u prijevodu s engleskog: Aida Abadžić H.)

 

Mosab Abu Toha (r. 1992) palestinski je pjesnik iz pojasa Gaze. Pjesnik je i utemeljitelj Edward Said knjižnice, prve engleske biblioteke u Gazi. Godine 2022. objavio je svoju prvu zbirku poezije Things You May Find Hidden in My Ear: Poems from Gaza koja je osvojila palestinsku i američku književnu nagradu. Eseji Abu Tohe o ratu u Gazi, objavljeni u The New Yorker-u, osvojili su Pulitzer Prize for Commentary 2025. godine.

 

Subota, 14. juna 2025.

Današnji dan bio je obilježen vijestima o eskalaciji sukoba na Bliskom istoku. Sa strepnjom pratimo podatke o intenzivnim zračnim napadima izraelske vojske na IR Iran a u kojima su, prema navodima medija, ubijeni vodeći iranski nuklearni naučnici i predstavnici vojnog vrha. Stradao je i veliki broj djece i civila u naselju Shahid Chamran u Teheranu.

Uz nesavladivu tugu zbog patnji naroda Palestine, ove vijesti unose dodatan nemir. Ponosan i hrabar iranski narod jedan je od rijetkih glasova nedvosmislene osude i akcije unutar muslimanskog svijeta u cilju zaustavljanja genocida i nezamislive patnje kojoj je već desetinama godina podvrgnut narod Palestine.

Vraćaju mi se slike mog prvog susreta s Iranom – tom velikom i lijepom zemljom višemilenijske kulture i tradicije. Sjećam se riječi jednog uglednog bugarskog akademika prije mnogo godina, koji je na jednom simpoziju istaknuo upravo Iran kao zemlju s najdužim, neprekinutim kontinuitetom civilizacije na svijetu.

Putujući od sjevera ka jugu, od Teherana, preko Kashana, Isfahana, Yazda i pustinjskih predjela do Shiraza na jugu, tokom feburara i marta 2024. godine, upoznavala sam raznolika lica te divne zemlje i njene tople i gostoljubive ljude.

Izmjenjuju se slike palača Saadabad i Golestan u Teheranu, mirisi i žamor pijace Tajrish, "kule vjetrova" u Kashanu čiju genijalnost tek otkriva savremena arhitektura, dženetski vrtovi Fin pored Kashana, prostranstvo čudesnog trga Naqsh-e-Jahan u Isfahanu i suze kada sam ušla u Šejh Lutfullah džamiju nestvarne ljepote, suho korito velike rijeke Zayandeh i njenih čudesnih mostova, hladne limunade s listovima mente na zemljanim krovovima Yazda, zoroastrijskih hramova i uličnih prodavača koji mi s osmijehom poklanjaju tanak, tek ispečen hljeb, bazara u Širazu, okupanog suncem nakon nagle kiše, s nasmiješenom dugom na nebu…

Ali, najčudesnije slike su u vezi s ljudima Irana. Na mezaru pjesnika Hafiza vodič, profesor arheologije prevodi nam na engleski stihove koji su napisani na mezaru velikog pjesnika. Nježni, skromni mladić, koji tu radi kao čuvar, stidljivo ga prekida i ispravlja njegov prijevod. Zatvara oči i poput nezaustavljive bujice citira Hafizove stihove. Profesor se smije i kratko kaže: "Mladić je u pravu!"

Iranski je narod – narod knjige, narod velike kulture u kojoj djeca od najnižih razreda škole oblikuju i danas, kao i stoljećima ranije, svoje svjetove uz stihove Hafiza i Sadi Širazija.

Svijet je danas izvan ravnoteže. Treba mnogo snage i ličnog napora da se svakom danu da smisao i jasan cilj. Stihovi Sadi Širazija ispisani su u unutrašnjosti zgrade UN-a u New Yorku. Svijet ne smije zaboraviti da svi ljudi dijelovi jednog tijela su, jer stvoreni od jedne biti su/ kad oboli jedan organi ni drugi dijelovi mirni nisu.

 

Nedjelja, 15. juna 2025.

Ove godine navršava se trideset godina od genocida u Srebrenici. U Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari ukopano je do sada 6.765 žrtava – od novorođenčeta, djevojčice Fatime Muhić, do nane Šahe Izmirlić, koja je imala više od 90 godina. Ove su godine, za kolektivnu dženazu u Potočarima spremni posmrtni ostaci pet žrtava, među njima i dvojice devetnaestogodišnjaka.

Selman Selmanagić bio je nešto stariji od devetnaest godina kada je iz rodne Srebrenice početkom 20. stoljeća krenuo na školovanje u Berlin, u najznačajniju i najavangardniju umjetničku i arhitektonsku školu u Evropi u 20. stoljeću: Bauhaus. U toku čitavog svog hrabrog i odvažnog života, ovaj obnovitelj porušenog Berlina i kasnije ugledni profesor berlinskog Univerziteta spominjao je svojim studentima Srebrenicu.

Kada se desio genocid, nekadašnji studenti profesora Selmanagića, iz berlinske Umjetničke škole Weißensee, telefonom su zvali njegovu suprugu Emiru (r. Hadžibaščaušević), uglednu arhitekticu grada Berlina, i s nevjericom pitali da li je to riječ o Srebrenici njihovog profesora. Kada je umro, 1986. godine Selman je, prema ranije izrečenoj želji, prevezen iz DDR-a (tada još uz velike političke komplikacije) i sahranjen u rodnoj Srebrenici, u, za njega, "najčudesnijem kutku na zemlji".

Kada sam 2020. godine, zajedno s našim velikim slikarem Safetom Zecom, postavljala u hali u Potočarima njegovu izložbu Exodus – njegov časni, životni hommage tragediji Srebrenice, zajedno smo posjetili Selmanovu rodnu kuću koja je u neposrednoj blizini. Tada sam pomislila kako se neobično, Božijom voljom, zatvaraju krugovi naših života. Memorijalni centar izgrađen je najvećim dijelom na imanju oca Selmana Selmanagića i Selmanova je životna priča danas isprepletena s dušama šehida.

Srebrenica tako nosi i lice patnje, ali i lice ovog hrabrog i odvažnog mladića koji je dio evropske kulture i historije. Tih sam dana prepoznala u mirisu ljekovitog bilja i u žuboru brojnih izvora, u blizini Gubera, čudesnu ljepotu ovog kraja koji je Selman toliko volio. Pred tim čudesnim susretom neizrecive ljepote prirode i neizrecive boli ljudske patnje –  može se samo šutjeti.

 

Ponedjeljak, 16. juna 2025.

Period od 2021. do 2025. godine obilježio mi je u velikoj mjeri rad na međunarodnom naučno-istraživačkom projektu "Pod nebom vedre vjere: islam i Evropa u iskustvu Bosne".

Iz pozicije glavnog kustosa i autora koncepta nezahvalno je davati ocjene, ali ono što smo mogli svjedočiti prilikom gostovanja u Zagrebu i Strasbourgu nedvojbeno potvrđuje njegov širi društveno-politički, kulturni i naučni značaj. Mislim da je projekat širinom svojih sadržaja i potencijala veći i dobronamjerniji od ukupnog stanja našeg duha.

On je, u velikoj mjeri, bio i izraz poštovanja generacijama naših velikih prethodnika koji su ne samo sanjali i ukazivali na potrebu osnivanja Muzeja islamske kulture i umjetnosti Bosne i Hercegovine nego na tome i predano radili u prvoj polovici 20. stoljeća. Od Hamdije Kreševljakovića, Vejsila Ćurčića, Derviša Korkuta, Mehmeda Handžića, Muhameda Hadžijahića, preko odluke Sabora iz 1954. o osnivanju Muzeja IVZ, predviđenog u Kuršumlija medresi, pa sve do današnjeg sastanka kustoskog tima projekta Pod nebom vedre vjere – razvija se postepeno koncept prvog postava nedavno utemeljenog Muzeja islamske kulture i umjetnosti Sarajevo.

U očekivanju adaptacije adekvatnog prostora, prvi će sadržaji biti predstavljeni u depandansama-galerijskim prostorima Muzeja: u Kuršumliji medresi i GHB hanikahu kao i u dijelu prostora GHB biblioteke.

Muzeji su danas važne institucije prenošenja znanja i oblikovanja sjećanja. Kome se muzeji obraćaju? Kako izabrati što je važno? Kako to komunicirati s publikom? Svim ovim pitanjima muzeji ulaze u prostor javnog interesa, a što je primarna politička kategorija. Muzej islamske umjetnosti i kulture Sarajevo jedini je muzej ove vrste između Berlina i Istanbula. Ima velike mogućnosti i potencijale, ali i veliku odgovornost.

 

Utorak, 17. juna 2025.

U ovoj sedmici završena su predavanja u ljetnom semestru akademske 2024/25. godine. Ovo je za studente predispitna sedmica. Profesori u danima između ispitnih rokova nalaze malo više vremena za naučni rad i dovršavanje obaveza. Do kraja augusta trebam završiti, u pisanoj formi, izlaganje s nedavne konferencije povodom 75 godina Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, za tematski broj Radova Filozofskog fakulteta. Bavila sam se analizom najambicioznije izložbe u bivšoj (zajedničkoj) državi, organiziranoj prije 50-ak godina, i u načinu njene organizacije, selekcije građe i prezentacije onoga što bi trebali biti najviši dometi jugoslavenske kulture, pratila položaj, ulogu i zastupljenost Bosne i Hercegovine.

Riječ je o izložbi "Umjetnost na tlu Jugoslavije od prethistorije do danas", a koja je na poziv tadašnjeg francuskog ministra kulture André Malrauxa, bila predstavljena u proljeće 1971. godine u Grand Palaisu u Parizu, a potom  i u sarajevskom Centru Skenderija. Brojem izloženih eksponata (preko 600) i vremenskim obuhvatom (preko 8.000 godina), bila je to najsloženija i najskuplja izložba kojom se Jugoslavija predstavila Evropi u osjetljivom političkom trenutku, nakon studentskih nemira 1968. godine i sve jasnijih unutrašnjih, političkih tenzija.

U sjeni narativa o skladnoj i ravnopravnoj, pluralnoj zajednici naroda i narodnosti, ubrzo nakon otvorenja izložbe, javili su se argumentirani glasovi osude umjetnika i kulturnih djelatnika iz Bosne i Hercegovine o neravnomjernoj zastupljenosti, kao i nedopustivom izostavljanju i neadekvatnom predstavljanju čitavih perioda. Tako je od ukupnog broja izloženih eksponata islamskoj umjetnosti u Bosni i Hercegovini bio posvećen samoj jedan (!) rukopis (kasnije je u Skenderiji predstavljanje ukupnih doprinosa islamske kulture i umjetnosti dopunjeno sa još dva rukopisa!), a od stotinu umjetnika moderne umjetnosti, kojima se trebalo predstaviti likovnu scenu 20. stoljeća (po principu: 100 vodećih umjetnika s po jednim radom) – Bosnu i Hercegovinu predstavila su samo tri umjetnika. Dovoljno je samo podsjetiti da su u to vrijeme Berber, Hozo, Dragulj, Zec… osvajali najprestižnije nagrade, ne samo jugoslavenske nego i svjetske likovne scene.

  

Srijeda, 18. juna 2025.

Danas prijepodne pratila sam odbranu doktorske disertacije Dženana Kaljanca pod naslovom "Socio-kulturne promjene kod Bošnjaka u iseljeničkoj zajednici Sjedinjenih Američkih Država", na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Tema je iznimno aktualna i ukazuje na niz problema s kojima se država nedostatno ili nikako ne hvata u koštac. Ne postoje adekvatne institucije niti mehanizmi sistemskog djelovanja u cilju praćenja, analize i planiranja aktivnosti u projektima i vezama s dijasporom Bošnjaka, a što otvara pitanje mogućnosti očuvanja njenog vjerskog, jezičkog i kulturnog identiteta. Izneseni su brojni podaci o sistemskom egzodusu bošnjačkog naroda od kraja 19. stoljeća, a koji su bili posebno snažni u određenim historijskim etapama i kulminirali tokom 1990-ih godina.

Tako je, kao rezultat etničkog čišćenja provedenog tokom agresije na prostoru istočne Bosne, od nekadašnjih 60% bošnjačkog stanovništva u Rogatici (13.187) iz popisa 1991. godine, prema posljednjem popisu iz 2013. godine preostalo samo 10% (1.117). Slično je i u Foči gdje je od 52% iz 1991. godine, 2013. godine zabilježeno samo 7% bošnjačkog stanovništva. Izumiranje biološke komponente stanovništva u ratnom i poratnom periodu, razlogom je i dugogodišnjeg slabljenja veza iseljenog stanovništva istočne Bosne sa svojim rodnim krajem.

Signal je to potrebe hitnog djelovanja s drugom generacijom rođenom u SAD-u, na promišljen način, i u duhu savremenih interesa ove generacije. Bolna je i prezentirana činjenica da se, nakon perioda stabilizacije odlazaka u SAD (2002-2010), zbog neizvjesne sociopolitičke i ekonomske situacije u BiH, bilježi novi, pojačani val iseljenja u periodu 2011-2023. Zemlja koja je u neslavnom svjetskom vrhu po broju stanovnika koji živi izvan granica svoje matične države, ima ozbiljan zadatak. Riječ je, očito je, o ireverzibilnom procesu koji može imati, već u vrlo skoroj budućnosti, dalekosežne posljedice.

Usput, uz sve ozbiljne (i sumorne) podatke izložene u disertaciji i jedan sasvim osobni podatak: bilo je lijepo promatrati uspješno zatvaranje jednog značajnog kruga u životu Dženana Kaljanca kojeg sam, još početkom 1990-ih, upoznala kao vrijednog i savjesnog učenika zagrebačke medrese. (I) u obrazovanju je ključ procesa održanja. Palestina je svijetli primjer toga u svijetu.

 

Četvrtak, 19. juna 2025.

Danas sam sudjelovala na zajedničkom sastanku NEB (New European Bauhaus) Foruma BiH i članova odbora festivala Dana arhitekture Sarajevo. Zajedno smo raspravljali o sadržajima budućih Dana arhitekture, predviđenih za kraj septembra ove godine i predstavljanju NEB Foruma u okviru planiranih panela, s temama održivog razvoja, zelene tranzicije i revalorizacije industrijskog naslijeđa.

Dani arhitekture Sarajevo pokrenuti su 2008. godine na inicijativu mladih studenata arhitekture UNSA koji su željeli slušati aktuelne teme iz svoje oblasti, a koje nisu bile prisutne u nastavnim planovima i programima.

Od predavanja lokalnih arhitekata koji su predstavljali svoj rad, preko gostovanja profesora s drugih fakulteta i akademija iz regije i bh. arhitekata iz inostranstva, ova studentska inicijativa postepeno je privlačila vodeća imena arhitektonske prakse i teorije i prerasla u jedan od najznačajnijih i najreferentnijih događaja u regiji i mnogo šire, ne samo u oblasti arhitekture i prostornog planiranja nego i promišljanja novih modaliteta socijalnih interakcija, djelovanja i oblikovanja formi savremenog života.

Ovo je priča ne samo o entuzijazmu, strasti i snazi jedne grupe mladih ljudi s jasnim ciljem nego i potvrda iznimnog rada, rezultata i vrijednosti koje su, u pravilu, sakrivene iza sive, guste i prljave maske dnevnopolitičkih vijesti. Brojni su primjeri u kojima umjetnici i naučnici čine svjetlo lice ove lijepe zemlje i koji su Bosnu u Evropu uveli na široka vrata kroz mrežu naučne i stručne saradnje, uprkos politici.

(Preporod.info)