Islah i fesad: Etika je u čovjeku, a nije iz čovjeka

Svako društvo oscilira između islaha (reda) i fesada (nereda). Kada se pitanje stvaranja svijeta i čovjeka svede na sirovu materiju, a Božija uputa isključi, etika ostaje bez duhovnog temelja, jer moral nije ljudski proizvod već Božanski dar usađen u čovjeka.

Piše: Mustafa Spahić

O vjernici , brinite se o sebi, ako ste i kada ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili (El-Maide, 105).

Prema vjerovanju, uvjerenju, nepobitnoj i neupitnoj spoznaji i osvjedočenju vjernika, nema žive i praktične etike bez religije iz Objave. Etika je, zapravo, ostvarena ili praktična religija primjerena, promicana i prakticirana u međuljudskim odnosima, kao što su obredi-menasici – ostvarena i praktično primjenjena religija – kojima se potvrđuje naše ljudsko – svjesnih Božijih stvorenja – robovanje, klanjanje, divljenje i potpuno svjesno priznanje ovisnosti od Allaha, dž. š. Zato su etika, moral i obredi-menasici sastavni, nerazlučivi i nerazdvojni dio svake religije. U biti, moral je Božija volja u formi zakona za pojedinca udahnuta u čovjeka preko ruha i objavljena preko Objave u Furkanu: U mjesecu ramazanu počelo je spuštanje i objavljivanje Kur‘ana, koji je neupitan i nepobitan putokaz i uputa i jasan dokaz između dobra od zla (El-Bekare, 186).

Čovjek je, u biti, četveroslojna ili četverospratna struktura koja se sastoji od tijela – džisma, egzistencijalne duše – nefsa, preko koje idu požude, strasti i nagoni, zatim od pet osjetila, razuma i uma, preko kojih ide spoznaja vanjskih svjetova i stvorenja, i od Ruha. Tijelo – džism, egzistencijalna duša – nefs, osjetila, razum i um su stvoreni, a ruh je preko meleka u čovjeka udahnut od Rabbovog emra: Pitaju te o ruhu – duhu: Šta je ruh – samo Gospodar moj zna, a vama je od znanja dato samo malo (El-Isra, 85).

Savjest - Božiji glas u čovjeku

Na čovjekovom ruhu nalazi se savjest, a na savjesti moralni zakon. Sa stajališta svijesti, savjest je unutrašnja, moralna i saznajna jasnoća, izvjesnost i sigurnost svijesti u prepoznavanju nekog djela, čina ili postupka. Općenito, savjest se može odrediti kao skup načela, principa, kriterija i stavova na osnovu kojih pojedinac prosuđuje, sa stajališta morala, svoje ili bilo čije ponašanje, riječi, odnose, djela i postupke.

Sa stajališta svakog čovjeka pojedinačno, savjest je istovremeno integrisano funkcionisanje ličnog sistema moralnih vrijednosti po kome se prosuđuje o sebi ili bilo kome drugom. Čovjek moralne sudove o sebi, drugima, o bilo kome ili čemu zasniva na dva nerastaviva i neraskidiva izvora: na Objavi kao generalnom furkanu (kriteriju) koji jasno određuje, vrednuje, kvalifikuje i razlikuje dobro od zla, istinu od neistine, svjetlo od tame, pravdu od nepravde.

Drugi izvor moralnih sudova i saznanja, uz Objavu i s Objavom, jeste ruh koji Allah, preko meleka, u čovjeka udahnuje i koji pripada svijetu, biemrillah, koji nikada ne griješi i kojeg Allah nadahnuje i upućuje da On put dobra i suštinu zla jasno i pouzdano zna i shvaća. Zato Objava dođe kao moralna centrala, a ruh svakog čovjeka kao telefonski broj koji se priključuje na centralu. Zbilja, savjest je unutarnji moralni glas na ruhu svakog čovjeka, od Boga u njega usađen, koji niko izvana ne može izbrisati bez obzira koliko to pokušavao.

To je moralni zakon u nama, koji, uz zvjezdano nebo nad nama, za Kanta predstavlja jasan i nepobitan dokaz o postojanju Boga. Zato je moral u čovjeku, preko Objave u Furkanu – centrali ruha kao pojedinačnog, autentičnog, originalnog i samo u tom čovjeku apriorne vrijednosti preko koje čovjek živi u moralnom i insanu dostojnom svijetu.

Ta vrijednost nije aposteriorna iz čovjeka empirijom, voluntasom, naturom i bilo kojim fizičkim organom – izvedena, nastala i proizvedena, odnosno mimo i bez Boga stvorena vrijednost.

Bespuće etike bez Objave

Upravo rastavljanje i suprotstavljanje moralne centrale furkana iz Objave i pojedinačnog i autentičnog saznajnog broja u čovjeku savjesti na ruhu vodi čovjeka pojedinačno i ljude općenito u nesagledivo moralno bespuće. Moral koji je u čovjeku, a ne iz čovjeka kao izum, preko furkana iz Objave i savjesti preko ruha u sadržaju života, daje dobrog, plemenitog, valjanog i odgojenog čovjeka i dobre ljude.

Da je moral izum čovjeka i da je iz čovjeka, a svaki čovjek je u fizičko-biološkom pogledu, bar u tome se svi slažu – i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju – različit i nesvodiv na drugog čovjeka u uvjetima slobode i ravnopravnosti: koliko ima ljudi toliko bi moralo biti i morala. Otprilike, tako se pokušavaju ponašati, pod okriljem neodgovornosne slobode, oni koji preskaču savjest i negiraju furkan iz Objave kao centralu morala. To je amoralna patologija i travestija – izopačenje; karikiranje.

Zato se jedino u etici koja se naslanja na religiju, po Objavi i furkanu, može govoriti o dobru i zlu, naredbi i zabrani, slobodi i odgovornosti te pravu i obavezi. Tu je, unutar čovjeka, nezaboriva i nepreskočiva uloga savjesti – et-takva. Kod moralnog čovjeka koji drži do sebe, savjest je uvijek budna i ona je preventiva i ima averziju prema zlu. Ukoliko čovjek neoprezno i nehotice upadne u bilo kakvo zlo ili grijeh, u njemu se savjest, kao vlastiti moralni zakon, probudi i učini da mu se to nedjelo gadi toliko da ga više nikako ne ponavlja.

Et-takva – savjest, kao čovjekova budilnica i precizni lični seizmegrafski aparat, omogućava, što je neizmjerna blagodat, da stvari vidi onakve kakve jesu. Ne samo to, nego mu daje snagu / moć i sposobnost da bez policije, suda, tužionica i prisile prizna i prihvati svoju grešku i krivicu, zato što savjest kaže da su grijeh i krivica iz moralnog sistema života. Moral koji se pokušava utemeljiti izvan i naspram religije ne doseže i ne govori o dobru i zlu, naredbi i zabrani, nego o koristi i šteti, užitku i boli, interesu i šteti, profitu i gubitku, o stvarnosti i stvarima, a nikada o vrijednostima.

(Islamske informativne novine Preporod)