Šutnja nije opcija – a šta jeste?

Piše: Senad Hevešević

Dominantan je stav ummeta: šutnja više nije opcija.

Nakon Palestine više ništa ne može ostati isto. Dubine tmine u koju šutnja vodi spremna je u potpunosti progutati najutjecajnije autoritete i odvesti ih u potpunu duhovnu pustopoljinu. Ključno je pitanje: a šta uraditi za budućnost i u budućnosti?

Za početak, neophodno je biti svjestan činjenice da će način na koji se govori i teme o kojima se govori neko oblikovati, neće se formirati same od sebe.

Kako pristupiti konstruktivno?

Uloga muslimanskog učenjaka više nije da bude samo govornik istine nego postaje arhitekt diskursa – gradi narativni okvir u kojem su argumenti i stavovi toliko čvrsti da su spremni za neizbježnu kritiku. To znači mnogo više od apstrakcije, odnosno zahtijeva sljedeće, konkretne, korake:

1) Prestati pozivati da neko "vidi" šta se dešava, već budimo oni koji vide više

Jedna od zamki javnog govora je sindrom glinenog goluba: stav bude izrečen, let može biti i poprilično visok, ali se samo čeka precizan pucanj koji će prekinuti let, da bi se, kao ishod ovog razvoja događaja, spremno prihvatila uloga autsajdera, žrtve, "ugroženog usamljenog glasa istine" koji koristi jučerašnje, prevaziđene, i danas, nepostojeće, okvire svijeta da bi ukazao na svoju ugroženost.  

Umjesto ogorčenih riječi, mora se nuditi govor koji odlično predstavlja historijski kontekst, daje analizu, ojačava moralnu jasnoću i forsira konkretnu akciju – znanje i obrazovanje do krajnjih granica. Stil mora biti približen onome koji ne osjeća jednak nivo simpatije (ili empatije) prema temi o kojoj se govori. Taj stil se mora izgraditi upravo kroz dijalog s takvim ljudima.

Strateško komuniciranje, kao alat onoga koji vidi više, mapira ključne učesnike, definira jasne ciljeve i odašilje poruke proširene tematike kroz hutbe, članke, podcaste i druge formate. Povratnom informacijom kroz kvantitativne i kvalitativne pokazatelje provjeravamo jesmo li na putu onih koji vide više. Time korijen lijepe riječi ide dublje, grane dosežu nebo, a plod daje u svako doba – kako kaže Uzvišeni Allah u Kur'anu časnom.

2) Istina traži i sadržaj, kao i prostor u kojem se može izreći

Poslanik, a. s., je rekao: "Ko vidi zlo, neka ga mijenja rukom, a ako ne može, onda jezikom, a ako ni to ne može – onda srcem – a to je najslabiji iman." Danas mnogi mogu mijenjati samo srcem, neki mogu jezikom, a rijetki rukom.

Ali, Palestina nas suočava s pitanjem: ako sada ne pokušavamo misliti, govoriti i raditi drugačije, kada ćemo? Zar nam svi događaji ne govore da se nešto mora mijenjati?

Iz navedenog hadisa nazire se još jedna činjenica: ne postoji relevantan aktivizam u obliku neaktivnosti. Jasan znak slabosti je formirati mentalitet koji vrhunac aktivnosti vidi u stajanju na strani obespravljenih na način da nešto ne radi (nešto ne pije, ne jede, ne ide negdje…).

Šta je ostalo od silnih desetljeća ispunjenih parolama, međumuslimanskim okršajima, raspravama, (ne)mezhebskim napadima…? Nije ostalo ništa što dobro navođena i dronom donesena bomba, bačena na red ljudi koji čekaju hranu, ne može uništiti. Ne pokušamo li drugačije, promijenjeni svijet nam jasno i glasno poručuje: "Ne budete li gradili i radili, za solidarnost ne pitajte."

A kako se gradi "prostor" u skladu sa sadržajem koji se prezentira?

Indikativan je nastup advokata Alana Dershowitza u jednom online razgovoru s novinarom Piersom Morganom, u kojem je pokušao ponuditi odgovor na pitanje o neproporcionalnosti onoga što izraelske vlasti čine na području Gaze i bijesa koji to izaziva širom svijeta (pa čak i među dojučerašnjim podržavateljima Izraela). U odgovoru na to, Alan Dershowitz navodi kako je upravo to dokaz "da Hamas pobjeđuje."

– Uspijevaju okrenuti svijet protiv Izraela. Oni naprave pokolj, pa se kriju ispod džamija, škola i bolnica da bi proizveli toliku količinu ubijanja, a što za rezultat ima da dobri ljudi poput tebe (obraća se voditelju) širom svijeta bivaju protiv Izraela… Hamas ima strategiju da Izrael ubije što više nevinih civila i to će okrenuti Piersa Morgana protiv Izraela jer je dobra i pristojna osoba, a dobri i pristojni ljudi širom svijeta će se okrenuti protiv Izraela – kazao je Dershowitz.

Čak i površnom analizom jasno je vidljivo kakve implikacije ovakav stav ima i na kakav način oblikuje okvir u kojem se vodi razgovor. Ovakav framing jasno poziva "dobre i pristojne ljude" da ne budu naivni, tj. da shvate da to što vide svojim očima nije ništa drugo nego strategija u kojoj "kult smrti", svjesno i ciljano, izaziva na ubijanje desetina hiljada ljudi, a oni koji ubijaju nisu ništa drugo nego žrtva pomno osmišljene strategije u kojoj se svijet naivno okreće od njih. Ovakvo oblikovanje omogućava brojnim ljudima s političkom moći da sebi opravdaju svoje ponašanje jer su oni, ipak, "dobri i pristojni ljudi", ne žele biti naivni i neće dopustiti da ih zavara strategija jednog "kulta smrti".

Ovo je samo jedan primjer kako konačni cilj svakoga ko se trudi biti na strani dobra ne može biti samo "izreći istinu", već mora raditi na oblikovanju prostora u kojem se izriče. Ako to ne radi onaj koji je na strani dobra, neko drugi sigurno hoće – i već radi.

3) Stari pojmovi pripadaju historiji, a nova značenja čekaju

Pojmovi "radikalan", "(anti)imperijalan", "konzervativan", "liberalan" obilježili su desetine posljednjih godina. Tu je i pomno i ciljano odabrani popis pojmova islamske civilizacije poput "šerijat", "džihad", "hilafet".

A tu su i opći pojmovi poput slobode, pravde i dužnosti. U sve ove pojmove (i brojne druge) unose se nova značenja upravo u ovakvim vremenima potpunog redefiniranja (pojmova i konteksta), a biti uporan u slobodnom, vlastitom i utemeljenom definiranju tih pojmova ključni je posao u javnom govoru. Fatalna je greška čekati da drugi obave taj posao, a jednako je pogrešno koristiti stare pojmove sa starim značenjima u ovakvom vremenu.

Ako ta stara značenja koristimo u nastupu jasno pokazujemo da nismo sposobni odgovoriti na trenutne probleme, a što je često prisutan prigovor muslimanskim učenjacima. Zadatak je pred nama: uzeti u obzir ono što se događa u društvu i redefinirati pojmove u skladu s tim. Recimo: ko su oni koji su danas na putu slobode i pravde? Zašto ih ne povezati s pojmovima šerijata i džihada u širem smislu, zašto im ne zahvaliti na taj način na ispunjavanju ljudske dužnosti? A, s druge strane, ko su oni (doseljenici) koji su "radikalizirani" u svojim stavovima i djelovanju i kojima su potrebni programi deradikalizacije?

Definicije i objašnjenja moraju biti proširena, paradigma pojmova mora biti preokrenuta.

Završno pitanje: ima li sve to smisla? Hoće li to išta promijeniti i hoće li išta postići? Jedno je činjenica: trenutna je situacija iznimno bolna i očito je potrebna promjena. Ako je toliko istine prisutno u raznim medijima, kako često čujemo u razgovorima o ovoj temi, logičan je zaključak da nije dovoljno samo da "cijeli svijet zna šta se radi". Očito je da ne zna. Potreban je drugačiji pristup, a znak života je pokušati donijeti promjenu.

U svijetu koji smatramo mogućim, nova značenja čekaju – da budemo oni koji vide više i da bismo omogućili prostor i sadržaj istine.

(Preporod.info)